Srđan Aleksić je rođen u Trebinju. Otac Rade je bio košarkaški trener. Majka mu je rano umrla, a brat poginuo u udesu motornim zmajem, iznad Petrovog polja, u blizini Trebinja.

Srđan se amaterski bavio glumom za što je dobio i više nagrada. Nastavio je glumiti i tokom rata, u predstavi San ratne noći.

“Moj sin Srđo je bio dobrodušno čeljade koje je svako na prvi pogled prihvatao. Volio je muziku i prijatelje i u svakoj situaciji je bio zaštitnik slabijih. Kao i u ovome ratu. Živio je malo boemski, studirao je pravo, ali nije žurio, kao da je znao da mu neće trebati u životu”, govorio je njegov otac Rade prije nekoliko godina u intervjuu za Al Jazeeru.

I upravo ta dobrota, taj poriv mladog Trebinjca da zaštiti slabije, pogotovo u vremenu kada nam je zlo haralo domovinom, dali su mu epitet Besmrtnog.

Bio je to 21. januar 1993.

Poslušnici tog zla, u uniformama Vojske RS-a, preciznije vojni policajci, legitimisali su stanovništvo u Trebinju.

U jednoj kafani sjedio je i jedan čije su ime i prezime u tupim mozgovima fašističkih luđaka bili nezamisliv zločin. Alen, ime, ma strašno. Glavović, prezime, uf. Još i gore…

Glavovića su dva vojna policajca, okuražena alkoholom koji je izbijao iz svakog njihovog daha, prvo počeli provocirati, a onda i izveli iz kafane, na pijacu, gdje su ih čekala još dva brata po zločinu. Tu se našao Srđan, duša, pa im se prvo usprotivio.

Pita, „šta je bilo“.
„Vodim ga“, odgovara mu jedan.

Naum im je bio da Alena vode u zatvor, no ispred stanice milicije jedan je malo jačim glasom podviknuo: „Dođi ovamo, balijo“, pa je Alena oborio na zemlju i počeli su da ga tuku.

A, Srđan je stajao u blizini, kraj kioska kao iz filma Krugovi, pa je u čovjeku kojeg su spodobe tukle prepoznao i druga s kojim je nekad zajedno radio kao spasilac na bazenu. Srđan nije razmišljao. Priskočio je u pomoć, ne shvatajući zašto bi nečije ime, zašto bi nečije prezime bilo dovoljno da te tuku kundacima pušaka… Besmrtni Trebinjac priletio je da spasi Alena, koji je uspio pobjeći, pa su kukavni „vojnici“ silu pokazali na njemu. Na Srđi. Jedan za drugim. Udarci kundaka odjekivali su trebinjskom ulicom…

Svi oni koji su stajali i gleali dok su počeli zlostavljati Alena, nastavili su, kao neka izopačena publika nekog morbidnog teatra, gledati i kako se Zlo iživljava nad Čovjekom.

Na kraju su stali, a Srđan je završio teško povrijeđen i njegovo ovozemaljsko tijelo palo je u komu. Borio se Srđan još šest dana, a onda je preminuo.

Njegov otac je u smrtovnici napisao „Ispunjavajući ljudsku dužnost tragično je završio svoj mladi život“.

“Supruga je mlada umrla. Nije dočekala da vidi da nema sinova. Tu muku dijelim sam”, govorio bi poslije Rade Aleksić…

Jedan od krvnika poginut će u ratu, dok su ostali osuđeni na 28 mjeseci zatvora. Kažu i da se taj što je poginuo jedini pokajao zbog onog što je učinio, a, kako je bio rat, niko ne zna da li su zločinci zaista i „odležali“ ovu bruku od kazne…

“Sretnem jednog od njih, prije bi prelazio na drugu stranu ulice, mada ne tražim da se on sklanja. Dobro bi bilo kada bi imao djecu, pa se pokajao, da njima učini uslugu da budu dobri ljudi”, navodi te dodaje da je “drugu dvojicu izgubio iz vida”.

“Možda ih sretnem, ali drago mi je da ne znam ko su. Jedan je poginuo. Kada sam radio fontanu u manastiru Tvrdoš, njegov sin je dolazio i pitao treba li mi pomoći. Nije znao ni ko sam ja, ni da je njegov otac učinio šta je učinio.”

Alen Glavović danas živi u Švedskoj, oženjen je i ima dvoje djece. Svake godine posjeti Trebinje, Srđanov grob i njegovog oca. Svoju djecu uči da budu kao Srđan.

Srđanu Aleksiću je posthumno dodijeljena Povelja Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini. Jedna ulica u Sarajevu je petnaest godina nakon Srđanove smrti nazvana „ulica Srđana Aleksića“. U obrazloženju je navedeno:

„Bez ljudi kao što je Srđan Aleksić i njihovih herojskih djela, čovjek bi izgubio nadu u ljudskost, a bez nje naš život ne bi imao smisla.“

(Radio Sarajevo)