Predmeti ratnih zločina, koji su na crnogorskim specijalnim sudovima, još su toku. Nema pravosnažnih presuda za optužene u slučajevima Morinj, deportacije, Bukovica i Kaluđerski laz. Svi optuženi su trenutno na slobodi. Dvije prvostepene presude su oslobađajuće (Bukovica i deportacije), jedna osuđujuća (Morinj), no i ona je ukinuta.

Ukupno je najmanje 118 ljudi, prema neslužbenim podacima, tokom ova četiri ratna zločina pobijeno, ili su zbog torture umrli – odnosno, dvoje su izvršili samoubistva.

Neke žrtve i članovi porodica pogubljenih iz predmeta deportacija, Bukovica i Kaluđerski laz su sudskim poravnanjima ili presudama obeštećeni. Ratni zločin deportacija sudskim poravnanjem je priznat od strane države, no, aspurdno, to se desilo a da prethodno nije utvrđena pojedinačna odgovornost.

Za dva ratna zločina terete se aktivni i rezervni pripadnici bivše JNA, odnosno, njene sukcesorke Vojske Jugoslavije; u slučaju Bukovica, osim pripadnika vojske, okrivljena su i dvojica rezervista crnogorske policije, dok su svi optuženi u slučaju deportacija bili funkcioneri MUP-a.

MUČNI ŠLAGVORT: Svi navedeni predmeti, još iz faza istraga, nalikuju mučnom šlagvortu tezi aktuelnog DPS-a da je „u Crnoj Gori sačuvan mir“.

Dvojica najviše rangiranih funkcionera koji su saslušavani u predmetu deportacija su juna 2008. bili tadašnji premijer i vicepremijer, Milo Đukanović i Svetozar Marović. Iskaze su, međutim, davali bez prisustva branilaca osumnjičenih – uprkos ranije priloženom zahtjevu da prisustvuju svim istražnim radnjama!

Istražni sudija Radomir Ivanović nije Đukanoviću i Maroviću tokom davanja iskaza postavio ni jedno jedino pitanje. Na primjedbe zbog čega nije pozvao advokate osumnjičenih i zašto je dozvolio da održe monologe, sudija Ivanović je kazao: „Ako je taj iskaz po procjeni suda, a po mojoj procjeni jeste bio i potpun i valja, zašto bih ja postavljao dodatna pitanja i koja su to pitanja? Zašto ih branioci nijesu u štampi formulisali i koja bi to ‘strašna’ pitanja postavilo bilo Đukanoviću bilo Maroviću?!“

Kada tako stoje stvari, nije čudno da je tokom suđenja, Ivanovićeva koleginica, Milenka Žižić, predsjednica vijeća Specijalnog suda, odbila zahtjev advokata da svjedoče Đukanović i Marović.

Na drugoj strani, tužilaštvo niti za jednog od osumnjičenih u svim predmetima ratnih zločina – iako se radi o najtežim krivičnim djelima – nije zatražilo, skupa sa podnošenjem zahtjeva za pokretanje istrage, takođe i zahtjev za određivanje pritvora.

Zbog toga je većini u slučaju deportacija – njima petorici od ukupno devetorice optuženih – suđeno u odsustvu. U bjekstvu su bila dvojica hijerarhijski najvažnijih optuženika: Boško Bojović i Milisav Marković, pomoćnici nekadašnjeg ministra unutrašnjih poslova za tajnu službu i uniformisanu policiju.

Prema izjavi svjedoka Milana Paunovića, nekadašnjeg visokog policijskog funkcionera, Milisav Marković je, u vrijeme istrage, pokušavao da ga direktno i posredno nagovori da za zločin svu krivicu svali na pokojnog šefa MUP-a.

MORINJ: Tužilaštvo je pokrenulo istragu tek 2007, kada je Državno odvjetništvo Hrvatske dostavilo dokazni materijal o Morinju. Divlje JNA mučilište kod Kotora, kroz koje je prošlo najmanje 160 Hrvata zarobljenih u tzv. ratu za mir, postojalo je od oktobra 1991. do avgusta 1992. iako je na teritoriji Crne Gore tada funkcionisalo Ustavom i zakonima utvrđeno pravosuđe – sa istražnim zatvorima, tužilaštvima, sudovima.

Kasnije optuženi, mornarički oficir Mladen Govedarica, izjavio je (Dan, 2. mart 2007) da u Morinju navodno niko nije bio ubijen. Međutim „izvjesni starac sa prezimenom Čučuk, od ranije je bolovao od karcinoma, prebačen je u Kotor gdje je preminuo poslije petnestak dana; izvjesni Brailo umro je od srčanog udara, dok se jedan mlađi zatvorenik objesio vojničkom košuljom“, kazao je Govedarica.

O okolnostima ovih smrti crnogorski organi nikada nijesu sproveli istragu.

U prvostepenoj presudi za Morinj šestorica od sedmorice optuženih (jedan bio u bjekstvu) osuđeno je na ukupno 16 i po godina zatvora. Uslijedile su žalbe, pa je Apelacioni sud oborio presudu jer je, navodno, nezakonito zasnovana na neovjerenim kopijama zapisnika sa iskazima svjedoka pred hrvatskim sudovima, kao i na neovjerenim kopijama medicinske dokumentacije oštećenih; naloženo da se svi ovi dokumenti izuzmu iz spisa predmeta u ponovljenom postupku.

Tužilaštvo je, međutim, jednostavno „propuštilo“ je da se žali u dijelu prvostepene presude koji se odnosi na ratni zločin protiv civilnog stanovništva. U obnovljenom postupku optuženima se sudi samo za zločine protiv ratnih zarobljenika.

DEPORTACIJE: Iako se slučaj deportacija, sa svim ključnim inkriminisanim detaljima, znalo još 1992, tužilaštvo je pokrenulo postupak tek 2005, kada se država suočavala sa parnicama za naknadu štete od strane familija pobijenih. Optužnica je podignuta januara 2009, pa zatim bitno izmijenjena u finišu prvostepenog procesa.

Uprkos neoborivim činjenicama – poput rezolucija Savjeta bezbjednosti ili dokumenta Vlade Srbije dostavljenom prošle godine sudu u Londonu u predmetu po zahtjevu za izručenje Ejupa Ganića (kojom priznaje da je bila maja 1992. bila „zaraćena strana“) – postupajuća tužiteljka, Sonja Vukčević je prekvalifikovala optužnicu odustavši od tvrdnje da je na teritoriji BiH maja 1992. vođen međunarodni oružani sukob. Time je radikalno umanjila eventualnu odgovornost optuženih.

Apsurd u tom predmetu se ogleda i u kasnijoj žalbi tužiteljke na presudu, jer u njoj opet navodi da je rat u BiH „imao karakter međunarodnog oružanog sukoba“!

BUKOVICA: Ovaj ratni zločin je nolens-volens država priznala, jer je donijeta barem jedna pravosnažna presuda po zahtjevu za naknadu štete.

No, još neki procesi po istom osnovu su, koliko je poznato, u toku; veoma interesantni. Recimo, po tužbi za naknadu štete Zlatije Stovrag, supruge pokojnog Himza, koji je „iz straha od pripadnika policije izvršio samoubistvo vješanjem“. Osnovni sud u Podgorici je aprila 2010. dosudio odštetu gospođi Stovrag, no Viši sud je ukinuo.

U svjedočenjima objavljenim u publikaciji Bukovica (Fond za humanitarno pravo) navodi se kako je policajac Slaviša Svrkota, sada optuženi, „nogom udario u leđa Himzu Stovraga, pucao mu preko glave“. Interesantno, Veselin Veljović, v.d. direktora Uprave policije (UP) je zimus svjedočio u korist Svrkote; i njega pominju u publikaciji Bukovica, da je prijetio da će „sjeći uši“, itd.

I u ovom slučaju, kao ni u ostalim, nije ispitivana komandna ni nalogodavna odgovornost. Optužnicu je potpisala Đurđina Ivanović, krajem 2009. unaprijeđena specijalna tužiteljka. A istraga za Bukovicu je obarala neslavni rekord crnogorskog pravosuđa i zbog toga da je čak šest puta revertovana; uz to, proglašena je „službenom tajnom“.

Tokom istrage brojni svjedoci su pozivani samo dan uoči davanja iskaza – iako su živjeli na teritoriji BiH. Drugim svjedocima su obnavljane traume, pa ih je policija privodila, iako nije bilo obavezujućeg dokaza da im je poziv na koji se nijesu odazvali prethodno uredno uručen.

Brojni svjedoci u Bukovici, nezavisno jedan od drugoga, pominjali su i druga imena navodno umiješana u ratni zločin – no, protiv njih nije podignuta optužnica.

Vrhunac istrage Đurđine Ivanović – čak ni imena optuženih nije tačno napisala!

KALUĐERSKI LAZ: U proljeće 1999. u Kaluđerskom lazu i nekoliko okolnih sela, na lokacijama van zone borbenih djelovanja, pripadnici Vojske Jugoslavije su ubili najmanje 21 kosovskih Albanaca, civila, među kojima žene i đecu, no optužnica je procesuirala ubistva 18 civila.

Optužnice su podignute avgusta 2008. Tri godine su optuženici bili u pritvoru a da nije donešena presuda; izvođeni su dokazi i saslušavani svjedoci, dok je prvooptuženi, oficir Predrag Strugar, bio nedostupan. Nedavno su pušteni na slobodu osmorica optuženih, dok je Strugaru Apelacioni sud Srbije ukinio pritvor u kojem se nalazio od oktobra prošle godine.

Kaluđerski laz je država priznala kao ratni zločin kada je pravosnažnom sudskom presudom odlučeno da se onomad ranjenom Hadži Ahmetiju isplati 12.000 eura na ime duševnog bola. Ukupno 11 drugih parnica za naknadu štete je takođe pokrenuto od strane rodbine pobijenih.

Tužilaštvo je prethodnih godina branilo državu na ovim parnicama, dok je istovremeno vodilo istragu i podiglo tužbu o istom zločinu; zastupnici tužilaštva su tvrdili da država Crna Gora nema nikakvu odgovornost u svemu tome.

No, sada je prihvaćena odgovornost, makar iz razloga što je Crna Gora, kako je objašnjeno, pravni sljedbenik SRJ, pa oštećene porodice nemaju potrebe da dokazuju činjenice iz krvavih događaja. Pripadnici Vojske Jugoslavije, po toj logici, za Kaluđerski laz nemaju odgovornosti, civile nijesu bezrazložno ubijali, jer se u crnogorskom pravosuđu to masovno ubistvo tumači kao „vanredni događaj“.

To je velikodušni „recept“ crnogorskog pravosuđa i za taj i za sve ostale slučajeve ratnih zločina: krivce za najteža krivična djela zataškati fantomima „državnih, a ne pojedinačnih grešaka“. Kao da je država bila bez „državnika“.

(Monitor)