IZ REDOVA zastupnika desno-klerikalnih stranki u Hrvatskom saboru nedavno su se mogle čuti poruke koje relativiziraju ozbiljnost problema pedofilije u institucijama Katoličke crkve u Hrvatskoj.

Podsjetimo kratko, Anka Mrak Taritaš iz Kluba GLAS-a i Centra pozvala je krajem ožujka još jednom na reviziju Vatikanskih ugovora, osvrnuvši se pritom na aktualne optužbe za pedofiliju u Katoličkoj crkvi.

„Katolička crkva u Hrvatskoj posebno je zainteresirana za zaštitu obitelji i djece, a prošli tjedan je đakovačko-osječki nadbiskup Hranić održao konferenciju za medije na kojoj je jasno pokazao kako ta zaštita izgleda u praksi“, rekla je Mrak Taritaš.

Upozorila je da je nadbiskup 14 mjeseci dozvoljavao svećeniku kojeg je više djece optužilo za zlostavljanje da i dalje nastavi neometano obavljati svoju svećeničku funkciju, da svakodnevno kontaktira s djecom, da ga je branio s oltara i optuživao župljane za klevetanje te, tek nakon što mu se zaprijetilo da će njega prijaviti policiji i Vatikanu, o slučaju obavijestio državno odvjetništvo.

Konzervativni zastupnici na braniku Crkve pod svaku cijenu

Na izlaganje Mrak Taritaš reagirali su zastupnici Domovinskog pokreta Stipo Mlinarić i Stephen Nikola Bartulica te zastupnici Mosta Marin Miletić i Ante Kujundžić. Miletić je Mrak Taritaš optužio da difamira Katoličku crkvu.

„Zanimljivo je da najviše pedofila ima među trenerima, među učiteljima, među profesorima, a onda, nažalost, ima i među različitim duhovnim pastorima, svećenicima itd.“, ustvrdio je Miletić.

Slične poruke, prema kojima je pedofila više svugdje drugdje nego u Katoličkoj crkvi, posljednjih se godina često mogu čuti i od predstavnika Crkve u Hrvatskoj. No, kako pokazuju istrage i znanstvena istraživanja, one nisu istinite.

216.000 zlostavljane djece u Crkvi u Francuskoj

U prilog tome, među ostalim, govori neovisna dvoipolgodišnja istraga o seksualnom zlostavljanju u Katoličkoj crkvi koja je procijenila da su svećenici u Francuskoj od 1950. do 2018. zlostavljali oko 216.000 djece.

Istražitelji su na temelju crkvene, sudske i policijske arhive, kao i intervjua sa svjedocima, utvrdili da su u Crkvi djelovale najmanje tri tisuće pedofila.

Zlostavljanja je više u Crkvi nego u drugim institucijama

Jedna nova studija, provedena u Francuskoj, nazvana Seksualno zlostavljanje djece u Rimokatoličkoj crkvi u Francuskoj: Prevalencija i usporedba s drugim društvenim sferama, nastojala je procijeniti i usporediti prevalenciju i karakteristike seksualnog zlostavljanja djece u Katoličkoj crkvi sa zlostavljanjem u drugim društvenim sferama u Francuskoj od 1950.

Koristeći se reprezentativnom web anketom provedenom na uzorku od 28.026 odraslih osoba u 2021., stručnjaci su istražili prevalenciju seksualnog zlostavljanja djece u šest društvenih sfera iz kojih dolaze počinitelji: u obiteljima, u katoličkim crkvama, u školama, u sportskim klubovima, u institucijama koje pružaju umjetničko obrazovanje i u ljetnim kampovima.

Prema rezultatima studije, ukupno je 14.60% ispitanica i 6.38% ispitanika doživjelo seksualno zlostavljanje djece.

Obitelj je bila najčešća društvena sfera u kojoj se događalo zlostavljanje s oko 3.55%. Potom je slijedila Crkva s oko 0.81%, a nakon nje javne škole s 0.32%. Drugim riječima, prevalencija seksualnog zlostavljanja djece u francuskoj je crkvi bila dva i pol puta učestalija nego u školama.

U crkvi više zlostavljaju dječake nego djevojčice

Crkveno zlostavljanje djece bilo je učestalije nad dječacima nego nad djevojčicama – 1.28% naspram 0.34%. U drugim društvenim sferama vrijedilo je suprotno.

Autori studije zaključili su da njihovi rezultati upućuju da strukturalni čimbenici, uključujući rodne norme, ali i duhovni autoritet svećenika i kulturu tajnovitosti, doprinose crkvenom zlostavljanju djece. Slično su pokazale usporedbe u drugim katoličkim zemljama, ali i u izraelskim vjerskim i javnim školama.

Istrage su također pokazale da su zlostavljači u institucijama kao što je Crkva uglavnom uvijek imali mnogo više žrtava, nerijetko desetke ili stotine, nego zlostavljači u obitelji, što je za očekivati.

Zašto u Hrvatskoj nema sustavnih istraga?

Nažalost, u Hrvatskoj, ali i u drugim bivšim socijalističkim zemljama, nema sličnih opsežnih istraga i istraživanja, tako da je teško procijeniti jesu li razmjeri crkvenog seksualnog zlostavljanja u njima slični kao u drugim zemljama s jakim utjecajem Katoličke crkve.

Sociologinja religije, prof. dr. sc. Ankica Marinović kaže da bivše socijalističke zemlje u pitanjima ljudskih sloboda i općenito u svim vrstama demokratskog otvaranja uglavnom kasne u odnosu na razvijene europske zemlje.

„Tako i Hrvatska po pitanjima pedofilije zadnjih godina medijski broji relativno rijetke slučajeve“, kaže Marinović.

„Znanstvenih istraživanja koja bi parcijalno uključila i fenomen pedofilije u Crkvi nema, što ne znači da ih u budućnosti neće biti. To je velika tema i sigurno će doći na red. Bit će to težak posao za istraživače koji će imati niz potencijalnih prepreka na svom istraživačkom putu zbog utjecaja Crkve u političkim strukturama, njezine identitetske važnosti među hrvatskim građanima i uvjerenja mnogih da je obrana Crkve pod svaku cijenu obrana hrvatstva i hrvatske države. Osim toga, tu je još uvijek značajna prisutnost autoritarnog mentaliteta na svim razinama i nevoljkost žrtava da svjedoče o ‘sramoti’ zlostavljanja. Konačno, tu je i ‘zavjet šutnje’ u Crkvi među klerom, ali često i među vjernicima“, tumači Marinović.

Crkveno zlostavljanje raširenije je u zemljama u kojima Crkva ima veću moć

Postoje brojne studije i istrage koje ukazuju na to da je seksualno zlostavljanje djece unutar vjerskih institucija bilo raširenije u zemljama u kojima je Crkva imala veću društvenu moć.

Prof. Marinović kaže da se duga povijest zlostavljanja djece i zataškavanja zlostavljanja događala svuda u svijetu.

„Koncilski pokušaj otvaranja Crkve šezdesetih godina 20. stoljeća s ciljem njezina mijenjanja imao je ograničen učinak. Prozori su na kraju ostali uglavnom zatvoreni, dok su vrata iza žrtava i dalje prečesto zaključavana. Slikovito govoreći, ako su ti prozori u razvijenim zemljama ostali uglavnom zatvoreni, u bivšim socijalističkim zemljama ostali su gotovo zazidani. I nije poznato što se sve krije iza njih“, kaže naša sociologinja religije.

Znači li manja moć Crkve u socijalizmu manje zlostavljanja?

Marinović smatra kako je moguće da je seksualno zlostavljanje djece u hrvatskoj crkvi bilo manje izraženo jer su vjerske zajednice u socijalizmu imale manju društvenu moć. No smatra da to za sada možemo samo pretpostavljati.

„U autoritarnim političkim sustavima pedofilija nije ni bila neka tema, niti je fenomen bio medijski zastupljen, a vjerske zajednice su živjele u svojevrsnoj izolaciji, nije bilo vjerskih osnovnih škola ni internata. I u tom smislu pedofilija vjerojatno nije bila tako masovna pojava kao u nekim drugim europskim zemljama u kojima je Crkva imala društvenu moć i razgranat sustav obrazovnih ustanova“, kaže Marinović.

No, ističe da je Crkva i u takvim autoritarnim sustavima ostala autoritarna.

„Crkva je u socijalizmu bila jedno podzemno, autoritarno, konzervativno i zatvoreno društvo, s feudalnom strukturom. Takva je u velikoj mjeri i danas, na svim razinama crkvene hijerarhije. Promiče patrijarhalni svjetonazor i mentalitet koji zahtijeva bespogovorno i nekritičko poštivanje hijerarhije, autoriteta i konzervativnih vrijednosti. Okrenuta prema sebi, pati od sindroma tvrđave pod opsadom, u kojoj vlada višestoljetni zakon šutnje, prikrivanja i poricanja. Danas se situacija u Crkvi nije znatnije promijenila, ona se nije značajnije otvorila prema svijetu, ali se otvorilo društvo. Unatoč tome što danas u Hrvatskoj ima relativno velik društveni utjecaj, medije i kritičnu javnost to ne može i neće zaustaviti“, poručila je Marinović.

Zašto je seksualno zlostavljanje često u vjerskim institucijama?

Studije su pokazale da je seksualno zlostavljanje relativno često u institucijama u kojima su djeca povjerena na brigu odraslima, osobito na redovnoj bazi i na duža razdoblja. To uključuje vjerske institucije, sportske klubove, internate, ljetne kampove, izviđačke udruge i sl.

No, postoje razni faktori koji mogu doprinijeti tome da se seksualno zlostavljanje djece najčešće događa u Crkvi. Među njima su:

Moć i autoritet crkvenih vođa: Svećenici, pastori i drugi crkveni čelnici često imaju veliku moć i autoritet u zajednici. To može stvoriti okruženje u kojem je lakše zlostavljati djecu jer se moćni vjerski autoriteti osjećaju kao da su iznad zakona.

Kultura šutnje: Crkva se pokazala kao okruženje u kojem se kultura šutnje o seksualnom zlostavljanju može održavati dugi niz godina. To podrazumijeva da se zlostavljanje ignorira, ne prijavljuje ili čak skriva. Takva praksa može omogućiti zlostavljačima da nastave sa zlostavljanjem jer se ne boje sankcija. Štoviše, ona privlači seksualne predatore u crkvene institucije.

Nedostatak transparentnosti: Crkvene organizacije uglavnom su manje transparentne u svojim aktivnostima, financijama i upravljanju od drugih institucija. Štoviše, mogu imati svoje sudove, a također mogu imati jaku potporu političkih vlasti. Ovo može otežati otkrivanje zlostavljanja i sprječavanje daljnjih zlostavljanja.

Okruženje povjerenja: Crkva može biti okruženje u kojem se ljudi osjećaju sigurno i zaštićeno. Međutim, to također može značiti da se zlostavljanje ne otkriva jer se djeca i njihove obitelji ne osjećaju slobodno i sigurno izvještavati o zlostavljanju.

Djeca su u Crkvi najdostupnija, a zlostavljači najzaštićeniji

Marinović kaže da je problem u tome što su djeca u ljetnim kampovima, internatima, sportskim klubovima, izviđačkim udrugama, a osobito u crkvenim institucijama, najdostupnija predatorima.

„Ona su često odvojena od roditelja, vjeruju osobama koje su im vjeroučitelji, duhovnici, treneri i sl. Djeca im vjeruju, a vjeruju im i poštuju ih i njihovi roditelji. Roditelji vjeruju da su djeca u okrilju Crkve ili škole i sličnih organizacija sigurna, pod paskom odraslih. A djeca izmanipulirana od predatora misle da su sama kriva za zlostavljanje, srame se, ucijenjena su i šute. To je posebno problematično u patrijarhalnim društvima u kojima nema puno dijaloga, ni u obitelji ni u Crkvi. Autoritet roditelja i svećenika se ne propituje. Poslušnost je prije svega. Ono što svećenik kaže i radi ispravno je i drugačije ne može biti. Zato djeca šute, a roditelji ne sumnjaju u autoritet svećenika, a ako i sumnjaju, često šute. Na svim razinama njeguje se kultura šutnje, prešućivanja i skrivanja“, tumači Marinović.

Najveći problem nije učestalost, nego prikrivanje

Za kraj treba istaknuti da najveći krimen Katoličke crkve nije postotak pedofila u njezinim redovima, koji je pokušao relativizirati Miletić, već su to razmjeri prikrivanja i izbjegavanja odgovornosti za počinjene zločine. Visoka prevalencija pedofila u Crkvi zapravo je indikator da je crkveno okruženje pogodno za predatore, da se oni u njemu osjećaju sigurno.

Naime, brojne istrage pokazale su da su vjerski čelnici na visokim crkvenim pozicijama svjesno ignorirali i skrivali seksualno zlostavljanje djece te da su štitili počinitelje.

Ovaj tjedan u Poljskoj se pojavio dokumentarac u kojem se tvrdi da je bivši papa, sveti Ivan Pavao II., štitio svećenike pedofile dok je bio nadbiskup Krakova.

Izvještaj, koji je emitirao poljski TVN24, optužio je Ivana Pavla II. da je 1970-ih dopustio trojici svećenika da nastave raditi u Crkvi unatoč tome što je znao da su bili optuženi za zlostavljanje maloljetnika. Dvojica od trojice na kraju su odslužila zatvorske kazne za svoje zločine. Ovaj skandal ponovno je pokrenuo dugogodišnju raspravu o tome je li Ivan Pavao II. prebrzo proglašen svetim.

Bivši papa Benedikt XVI. priznao je početkom 2022. da je davao lažne informacije tijekom istrage o seksualnom zlostavljanju dok je bio nadbiskup Münchena. On je prije toga u izvješću bio optužen da je, dok je bio poznat kao kardinal Joseph Ratzinger, od 1977. do 1982., znao za svećenike zlostavljače djece koji su ostali u aktivnim pastoralnim ulogama pod njegovom paskom u južnoj Njemačkoj.

Izbjegavanje štete i odgovornosti

Da stvar bude gora, novija iskustva pokazuju da Katolička crkva još i danas nastoji riješiti slučajeve zlostavljanja na takav način da šteta, kako u smislu ugleda tako i financija, koju će pretrpjeti zbog otkrivanja novih slučajeva zlostavljanja za nju bude što manja, a ne tako da žrtve dobiju ozbiljnu kompenzaciju.

Primjerice, britanski odvjetnici upozoravaju da Katolička crkva u toj zemlji usvaja sve agresivniji pristup prema navodnim žrtvama sada već mrtvih svećenika pedofila. Pritom se koristi jednom nedavnom presudom kao primjerom kako bi izvršila pritisak na preživjele da prihvate „mizerne iznose“ ili riskiraju da im se zahtjevi trajno blokiraju.

Naime, u lipnju su sudovi Novog Južnog Walesa trajno obustavili građansku tužbu koju je podnio muškarac imenovan kao GLJ, koji je tvrdio da ga je 1968. godine, kada je imao 14 godina, teško zlostavljao Clarence Anderson, svećenik u Lismoreu.

Slučaj je obustavljen unatoč dokumentarnim dokazima da su visoki crkveni dužnosnici znali da Anderson zlostavlja dječake najmanje četiri godine prije nasilja nad GLJ-om, ali ga nisu uklonili iz klera, već su ga povlačili po župama u kojima je nastavio zlostavljati djecu.

Crkva ima svoje „pravosuđe“

Marinović ističe da je jedan od problema to što u slučajevima pedofilije crkvena istraga, utemeljena na kanonskom pravu, uglavnom prethodi kaznenoj istrazi civilnih vlasti.

„Dakle, Crkva najprije sama sebe istražuje, pa tek onda prijavljuje policiji. A to može trajati jako dugo“, kaže naša sociologinja religije.

„U rijetkim otkrivenim slučajevima pedofilije u Hrvatskoj sve se odvijalo koliko god je to bilo moguće u tajnosti. Optuženi svećenici, umjesto da su suspendirani, premještani su na druge lokacije, među nove potencijalne žrtve, bez upozorenja novoj župi i župljanima, ili su čak ostavljani u istoj župi, na istom mjestu, kao u aktualnom slučaju u Đakovu. Sve je bilo usmjereno na prikrivanje i zataškavanje skandala, sve dok se ti slučajevi ne bi izgubili u bespuću crkveno-sudske (ne)ozbiljnosti i bili zaboravljeni. Treba napomenuti da su i državne sudske vlasti pedofile kažnjavale kratkim zatvorskim kaznama, uvjetnim kaznama ili društveno korisnim radom“, navodi Marinović.

„Najnoviji skandal iz Đakova sve to zorno pokazuje. Đakovački nadbiskup kao da ne razumije bit problema. Brine i sve je učinio da počinitelj ne postane žrtva, dakle pokazuje empatiju prema njemu, a moguće stvarne žrtve degradira i sumnja u autentičnost njihovih trauma. Pokazuje nevjerojatnu bešćutnost a da toga, čini se, uopće nije svjestan. To je upravo ono što se može vidjeti iz reakcija velikog broja crkvenih dostojanstvenika upletenih u pedofiliju ili odgovornih za njeno prikrivanje – institucionalizirana bešćutnost. Žrtve eventualno dobiju nekakvo financijsko obeštećenje, ali uglavnom ne i sućut“, tumači sociologinja religije.

Postupanje Crkve joj se obija o glavu

Na sreću, novija povijest pokazuje da se način na koji Crkva tretira problem pedofilije u vlastitim redovima obija njoj samoj o glavu. Naime, u brojnim zemljama u kojima su razotkriveni veliki razmjeri zlostavljanja i njegova zataškavanja vjernici u velikim brojevima napuštaju Crkvu.

Primjerice, Irska se nekada smatrala najkatoličkijom zemljom na svijetu. No, nakon razotkrivanja niza skandala (istraga iz 2018. otkrila je da je više od 1300 katoličkih djelatnika bilo uključeno u pedofiliju, a samo 82 su osuđena), odbijanja plaćanja odštete i ponašanja kao da se ništa nije dogodilo, posjećenost tjedne mise koja je 1975. iznosila 91% pala je na 36% u 2016.

Urednik u irskim katoličkim novinama Michael Kelly smatra da je ugledu Crkve ponajviše naštetilo upravo njezino ponašanje prema problemima kada su konačno razotkriveni.

„Razorni skandali“

„Skandali seksualnog zlostavljanja bili su apsolutno razorni za Crkvu. Ne samo zlostavljanje, koje je, naravno, bilo užasno za žrtve, već još više činjenica da su žrtve, kada su istupile i razgovarale s onima na vodećim pozicijama unutar Crkve, bile ignorirane, rečeno im je da izmišljaju; to je dosljedno minimizirano“, objasnio je za Euronews Kelly.

Razotkrivanje seksualnih skandala u Crkvi uvelike je potaknulo sekularizaciju irskog društva.

U Njemačkoj se posljednjih desetljeća događa egzodus stotina tisuća vjernika iz Katoličke crkve (grafikon dolje), u velikoj mjeri zbog skandala s pedofilijom, ali i zbog toga što se u toj zemlji crkve financiraju iz poreza koji plaćaju vjernici ovisno o pripadnosti određenoj konfesiji. Crkva u Hrvatskoj manje je ranjiva na egzodus vjernika, barem kad je riječ o financijama jer su joj one dobrim dijelom zaštićene Vatikanskim ugovorima.

Crkva prolazi kroz veliku krizu

Marinović kaže da je koncilski pokušaj otvaranja Crkve 1960-ih s ciljem njezina mijenjanja imao ograničen učinak.

„Postulirani zadaci koncilske Crkve bili su služenje ljudima, djelatna vjera i priznavanje pogrešaka iz prošlosti, kajanje te ponizno traženje oprosta. No to se uglavnom događalo samo u glavama entuzijastičnih teologa i manjih grupa vjernika. To se najbolje može vidjeti po pitanju pedofilije u Crkvi, među ostalim i na recentnom hrvatskom primjeru“, kaže Marinović.

„Danas Crkva proživljava značajnu krizu u većini katoličkih, kršćanskih zemalja. Radi se o krizi identiteta Crkve i krizi vjere njenih sljedbenika u svijetu koji se nevjerojatno brzo mijenja. Koliko god se usiljeno trudi nositi s pedofilijom, čast iznimkama i papi Franji, osude ostaju uglavnom na riječima, dok se istovremeno događaju zataškavanja. U fokusu Crkve nesumnjivo je više zabrinutost za ugled institucije, a tek onda patnja žrtve. Niz otkrivenih slučajeva masovnog zlostavljanja djece u svijetu izvlači temu pedofilije iz sakristije i crkve u javnost i izaziva masovno ogorčenje javnosti, ali i članova Katoličke crkve“, navodi.

„Protestni masovni egzodus“

„Posljedice su neka vrsta protestnog masovnog egzodusa vjernika, primjerice u Njemačkoj, te pad povjerenja u Crkvu u mnogim zemljama. U zemljama s tradicionalnom većinskom Crkvom, u kojima je crkvena pripadnost važan dio nacionalnog identiteta, kakva je i Hrvatska, taj proces je sporiji; kritike iz redova crkvene hijerarhije, pa i vlasti su rijetke. Tek će neka buduća istraživanja pokazati koliki će biti utjecaj skandala vezanih za pedofiliju i nemoralno ponašanje crkvene hijerarhije na pad pripadnosti Crkvi i opadanje crkvene religioznosti u Hrvatskoj“, zaključila je Marinović.

Ostaje nam da se nadamo da je isprika nadbiskupa Hranića, koja je uslijedila nakon packe iz Vatikana, naznaka nekih novih vremena u kojima seksualni predatori više neće imati visoke razine sigurnosti i zaštite u Crkvi. No, trebat će tek vidjeti hoće li slični novi vjetrovi zapuhati i u hrvatskom pravosuđu.

(Index.hr, foto: Pixabay)