Gospodine Schmidt, 1. avgusta stupate na funkciju visokog predstavnika za BiH u momentu kada je stanje u zemlji možda gore nego ikada (op. red.: od kraja rata), kada mladi odlaze, kada je politička situacija teška a funkcija visokog predstavnika proteklih godina oslabljena. Šta namjeravate uraditi kako biste to promijenili?

Naći će se mnogi, u izvjesnom smislu i ja, koji kažu: Šta? Zar je 26 godina nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma i 26 godina nakon Srebrenice potrebna jedna takva institucija, koja zapravo nameće izvjesne ograde „ownershipu“ (op.red.: upravljanje zemljom od strane domaćih političara) i slobodnom demokratskom razvoju? Ali, upravo posljednjih deset godina su bile nazadne i vratile su nas unatrag – ne samo  u pogledu visokog predstavnika već, na nažalost, i u pogledu cjelokupnog razvoja. I zato je Bosni i Hercegovini još uvijek potrebna takva međunarodna podrška. Ja ću obavljati tu funkciju u nadi da u nekom trenutku sam sebe napravim suvišnim.

Šta tačno namjeravate učiniti? Koji su Vaši prioriteti?

Mislim da moramo razjasniti tri pitanja. Prvo: Ja u BiH dolazim kao političar, a ne kao diplomata. Upozoravam da poneka moja rečenica možda neće biti diplomatski stesana ali će biti jasna. Kao prvo, moram istaći da izleti, napravljeni posljednjih godina, poput razmjene teritorija kao jedne vrste rješenja ili načina smirivanjapotencijalnih sukoba na Zapadnom Balkanu, ne važe. Takva ideja, da jedna manjina bude zamijenjena drugom, nije održiva. Stoga o narušavanju (mijenjanju) teritorijalnog integriteta država Zapadnog Balkana ne može biti ni govora“.

Drugo pitanje je kako se može poboljšati funkcionalnost države u zemlji velikoj poput Donje Saksonije, sa manjim brojem stanovnika od Berlina, ali sa preko 137 ministarstava? Na kojim poljima ljude možete ohrabriti? Gdje stvari morate pojednostaviti?

I treće: Kada 70 posto mladih ljudi iz BiH – ako su tačne brojke kojima raspolažem – radije negdje drugo idu tražiti svoju budućnost – onda to nije dobro. Moramo više gledati na mladu generaciju, kako mi u EU, tako i visoki predstavnik i svi skupa. Jer, nije dovoljno igrati samo na kartu sijedih ljudi. Ja igram na kartu mlade generacije.

Vama su na izvjestan način svezane ruke. Početak Vašeg rada otežan je činjenicom da Rusija dovodi u pitanje legitimnost Vašeg imenovanja na funkciju visokog predstavnika. Milorad Dodik iz Republike Srpske, u najmanju ruku za početak, nema namjeru da sarađuje. Kako namjeravate uvezati snage i na koji način ćete se suprotstaviti takvim otporima, kako Vaša služba ne bi bila osuđena na neuspjeh?

Političar sam već 30 godina – i naviknut sam, znam kako raditi i ophoditi se sa protivrječnim, suprotnim ili drugačijim mišljenjima. Svima onima, koji se sada pokušavaju pozicionirati ili možda žele istresti svoj bijes, želim reći da sam relativno iskusan i da sam štošta doživio. To će sigurno dovesti do toga da ne posustanem i ne izgubim volju u zalaganju za BiH. I da je moj zahtjev i apel da razgovoram sa svima.

Odluka Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija (op.red.: Vijeće sigurnosti je 23.7.2021. odbacilo zahtjev Rusije, koji je podržala i Kina, za usvajanjem rezolucije kojom se traži ukidanje OHR-a.) znači jačanje pozicije visokog predstavnika i njegovih ovlasti. To mi daje dobru osnovu da, nakon što stupim na funkciju visokog predstavnika, obavljam svoju dužnost onako kako je shvatam i na temelju nadležnosti koje mi je dodijelila međunarodna zajednica.“

Ja nisam tu da zastupam nečije interese. Moram biti tu podjednako za sve. To se odnosi i na Srbe. I Srbi su u ovom regionu imali tešku sudbinu i doživjeli stvari koje su bile loše. Zato se na neke stvari ne može gledati jednostrano. Mi tu imamo sve etničke grupe ali i „ostale“, odnosno one koji nisu Hrvati, nisu Bošnjaci, nisu Srbi, npr. Jevreje ali i sve druge o kojima se moram pobrinuti. Zato svima poručujem: Samo opušteno!

Rusija i Kina su najavile da će i dalje nastojati da oslabe funkciju visokog predstavnika (op.red.: ukinu Bonske ovlasti) i zatvore OHR naredne godine. Kakav je Vaš stav po tom pitanju?

Uz dužno poštovanje, o visokom predstavniku ne odlučuje Vijeće sigurnosti, to je stvar država-potpisnica Dejtonskog mirovnog ugovora. Snaga koju crpim, ne dolazi samo iz zajedničkog evropskog opredjeljenja već i iz činjenice da su se na scenu vratile SAD, sa jasnom posvećenošću Zapadnom Balkanu. Cijenim rad predsjednika Bidena tokom svih proteklih godina i desetljeća koliko se poznajemo. A tu je i Vijeće sigurnosti UN-a, kojem podnosim izvještaje i koje će okončati rad OHR-a kada OHR više ne bude neophodan, na primjer  kada BiH postane članica EU.

To je jako daleka perspektiva. Ali, kada je u pitanju EU, postoji stagnacija u odnosu prema BiH  u pogledu mnogih sistemski imanentnih faktora, između ostalog izbornog zakona i etnizacije politike. Šta ćete poduzeti po tom pitanju, posebno u svjetlu izbora naredne godine?

Znamo da postoje vrlo intenzivni pokušaji da se izborni zakon iznova reguliše. Tu postoje tehnička pitanja koja imaju veze sa vjerodostojnošću. To bi u svakom slučaju trebalo razjasniti – npr. mogućnost zaštite podataka putem elektronske obrade (op.red: elektronsko prebrojavanje glasova). Treba spriječiti svaku pomisao o izbornoj prevari ili kupovini glasova. Na žalost, na Zapadnom Balkanu imamo slučajeve u kojima je to bilo evidentno. Mi sada trebamo izgraditi povjerenje i u to će se uključiti EU, SAD i visoki predstavnik. Znam da je to jako komplikovano. Kolega Fülle, bivši komesar za proširenje EU, puno je radio na tome prije nekoliko godina i uvijek bi sve propalo u zadnji čas. Nadam se da sada neće biti tako. Međutim, moramo paziti na jedno: Ako želimo teritorijalni integritet BiH kakav je zacrtan u Daytonskom sporazumu, ako želimo BiH transformisati u zemlju sposobnu da pristupi EU, u jednu demokratsku zemlju, onda ne smijemo imati jednu čisto etničku orijentaciju birača i njihovih glasova. Jer, to je poput kvadrature kruga. Mislim da je to stvar koju moramo vrlo pažljivo razmotriti u svom radu.

To znači da bi reforma izbornog zakona sa Vaše tačke gledanja imala smisla ukoliko bi se polako odustalo od etnizacije (etničkog principa) i time razriješio osnovni problem države, u kojoj je sve uređeno prema etničkim kriterijima.

Ne želim da građankama i građanima BiH propisujem, da tako kažem, unitarnu državu. To nemamo ni mi u Njemačkoj. Inače, i sam pripadam  franačko-luteranskoj manjini u katoličkoj ultramontanskoj Bavarskoj (op. red.: struja katoličkog klera koja je težila većoj centralizaciji crkve i snaženju pape). To datira iz vremena Napoleona. Trebalo nam je puno vremena da postignemo mir. Nismo imali kontingente, ali smo se uključili u cijeli proces.  I tu je presudno da društvo mora povesti razgovor unutar sebe i raditi na sebi. Vjera u to da bi zakonske odredbe mogle osigurati nečiji uticaj neće funkcionisati na duge staze. To nije moguće u zajedničkoj državi. Treba pronaći druge načine. Ali mišljenja sam i da je legitimno da se etničke grupe, u ovom slučaju konstitutivni narodi, ponovo nađu u tijelima koja donose političke odluke. Samo neka vrsta političkog brojanja krvnih zrnaca- mislim da to dugoročno neće biti dovoljno.

Rekli ste da su razgovori i pregovori jedno. Ali Vi, kao visoki predstavnik imate mogućnost intervencije upotrebom „bonskih ovlasti“. U Bosni se špekulira hoćete li ih Vi primjenjivati kada se koristi nacionalistička retorika ili prave potezi koji su u suprotnosti s Daytonskim sporazumom. Kakav je Vaš stav?

Pričekajte da vidite šta će se desiti! Želim istaći da pratim situaciju u ovoj zemlji od 1992. godine. Tamo nisam živio ali dolazio sam često, u teškim vremenima, ali i u vremenima koja su srećom mirna. Dolazim iz zemlje koja je naučila da se nosi sa greškama prethodnih generacija. Svima mogu dati dobar savjet: ako se žele pogledati u ogledalo, onda ne mogu odvraćati pogled od sebe i pretvarati se da se ništa nije dogodilo. Morate se pozabaviti tim stvarima. A onda će se vidjeti gdje su mogućnosti i također obaveze visokog predstavnika da otvori put ovakvom načinu razmišljanja.

Spomenuli ste prošlost. Velika tema je naravno genocid i donošenje Zakona o zabrani negiranja genocida od strane odlazećeg visokog predstavnika Inzka. Znamo kakva je debata o tome bila u Njemačkoj. Koji je Vaš stav u tom pogledu?

Ako pravilno tumačim smjernice Evropske unije, onda EU zahtijeva upravo takvu vrstu zakona, koji je, inače, etnički neutralan. Ne radi se o tome je li u pitanju Hrvat ili Srbin, već da li je neko nešto uradio što nosi breme krivice. Kako vidim, to će pitanje, pored visokog predstavnika, otvoriti i sam put ka EU. Ne možete to skinuti s dnevnog reda. A onda ćemo vidjeti, kako će se stvari razvijati. Ali jednu stvar želim naglasiti: čak i ako neko misli da se takvim zakonom mogu postići promjene u društvu, grdno se vara. Mora se puno više raditi na informisanju i načinu gledanja na etničke narative i tu kao saveznike vidim generaciju mladih, mada se ona trenutno indoktrinira – dijelom na neprihvatljiv način.

Vi ste drugi visoki predstavnik iz Njemačke i u regiji su svjesni toga da dolazite kao Nijemac. Da li to govori u prilog povećanom angažmanu Njemačke u BiH? Donosite li sa sobom još veću podršku i angažman Njemačke, koji nadilazi vašu ličnost ifunkciju?

Da budem decidan: Neću biti samo sa svojim štabom i stručnjacima iz naše zemlje. Mislim da će se i savezna vlada više angažovati. Na to se može gledati i kao na određenu političku povezanost sa Berlinskim procesom. Kancelarka, koja me je, ako smijem reći, vrbovala za ovu funkciju, ima jasnu ideju kako moramo unaprijediti ovu regiju i to konkretnim mjerama – bilo da je riječ o evropskoj i regionalnoj ekonomskoj saradnji ili drugim pitanjima. A signal, koji se šalje, bi trebao biti: Tu smo. Podržavamo vas. Imamo odgovornost za vas Suevropljane kao i vi za nas. Dopustite mi da iskoristim priliku i kažem da je izuzetno plemenito i respektabilno što je vlada Federacije BiH ponudila Njemačkoj pomoć u ublažavanju katastrofalnih posljedica poplava. To nije paternalistički odnos savezne vlade, već odnos na ravnopravnoj osnovi koji želimo ostvariti. Po tome su Nijemci poznati. I vrlo sam zahvalan kancelarki, nadam se da će se Berlinski proces nastaviti, jer ima još puno toga da se uradi.

Ako bi se osvrnuli na kraj svog mandata, što biste željeli postići? Dva puta ste spomenuli omladinu koja masovno napušta zemlju. Šta ćete uraditi kako bi mladi ostali ili se vratili u BiH? Za šta se zalažete?

Želim da prestane odliv mozgova. Da dobro obrazovani mladi ljudi vide svoju šansu da se tamo mogu razvijati. Želio bih da se etnička raznolikost u BiH, što se ponekad smatra nedostatkom, pretvori u prednost. I da zemlja napreduje na ekonomskom, naučnom i kulturnom polju. Ako nam uspije da u tome damo svoj doprinos, da se „ownership“ shvati na ovaj način a ne da neko pod tim podrazumijeva gledanje u svoje sopstvene džepove, već brigu o državi i građanima, tada bih bio zadovoljan.

Ja nisam spasitelj, neko ko mijenja svijet. Ali, mogu dati svoj skromni doprinos sa sredstvima koja su mi na raspolaganju. Tu je i moja ljubav prema Bosni i Hercegovini i regiji. Morate svim srcem biti u tome, ako već tamo idete, da bi to bila jedna pozitivna investicija.

Puno vam hvala i sretno. Pred vama je dug mandat. Dok se mladi ne vrate u zemlju …

Ako se svi potrudimo i prestanemo se žaliti, moći ćemo napraviti izvjestan napredak. Unaprijed upozoravam da bi se neki uskoro mogli umoriti od mene, jer sam neko, ko želi vidjeti rješenja, ko traži ispunjavanje obaveza i ko također može biti neugodan. Ali znam biti i ugodan i dosljedan. Ali i ja moram puno učiti. Siguran sam i da ću promijeniti neke perspektive, samim boravkom na licu mjesta.

Adelheid Feilcke (Deutsche Welle, foto: Flickr)