U Novom Sadu je sinoć dim suzavca zamijenio studentski zrak. Na univerzitetskom kampusu, gdje bi trebalo da se diše sloboda, stotine policajaca su bacali šok-bombe i hemiju, dok su novinari, koji su tu da svjedoče, dobijali pendrecima po leđima. Rektor je ulazio u zgradu kao da preuzima ratni štab, dok su mu društvo pravile kornjače sa štitovima. Ovo nije metafora, ovo je stvarnost – stvarnost Srbije u kojoj se svaka kritika, svaka studentska parola, tretira kao bezbjednosna prijetnja.

I dok je Novi Sad gušio suzavac, Banjaluka je udisala biber-sprej. Branislav Borenović, jedan od lidera opozicione Partije demokratskog progresa, napadnut je pred sopstvenom zgradom, od strane dvojice maskiranih nasilnika. Hitna pomoć, UKC, policija koja je „izašla na teren“ i još jednom ponovila poznatu mantru: istraga je u toku, napadači su nepoznati. Koliko puta smo čuli istu rečenicu, a da se ništa nije riješilo?

Isto pendrečenje pod različitim barjacima

Ako povežemo Novi Sad i Banjaluku, vidimo isti rukopis. S jedne strane, uniformisana policija „profesionalno“ razbija studente i novinare; s druge strane, „nepoznati počinioci“ nasrću na opoziciju. To je matrica jednog istog poretka – poretka koji disciplinuje ulice i opoziciju silom. Razlika je samo u ambalaži: u Srbiji režim fingira „borbu protiv anarhije“, u Republici Srpskoj nasilje privatizuje i outsourcea batinaše.

A onda pogled podignemo iznad tog balkanskog dima i suzavca, pa vidimo Aleksandra Vučića kako stoji u Pekingu, na paradi zajedno sa Xi Jinpingom i Vladimirom Putinom. Kao da nije predsjednik zemlje koja navodno „ide u Evropu“, nego počasni gost autoritarne internacionale. I dok srpska policija ubacuje hemiju kroz prozore novosadskog Rektorata, predsjednik Vučić se slika na tribinama sa Kimom, Putinom i Xi-jem. Nije to protokol, to je politička poruka: pripadamo njihovom krugu, dijelimo njihove metode.

Zeleno svjetlo za represiju

Da li su Dodikov i Vučićev režim dobili zeleno svjetlo za pojačanu represiju? Formalno – ne. Ali autoritarci ne čekaju pismene instrukcije. Njima je dovoljno klimanje glave, dovoljno je namigivanje sa pekinške tribine. A to su upravo i dobili u Pekingu. Signal nije upisan u zaključke sastanaka, nego u praksu: kada policija može ući u univerzitetski kampus, kada šok-bombe padaju na mlade, kada opozicioni lider biva napadnut pred vlastitom zgradom, to je poruka svima ostalima – strah je valuta, a batina metoda.

Nasilje se u ovom regionu ne opravdava, ono se normalizuje. Normalizuje se kroz izjave o „redarstvu“, kroz etikete da su studenti „teroristi“, kroz priče da opozicija „izdajnički ruši stabilnost RS-a“. Stabilnost u njihovom rječniku znači da se niko ne smije buniti. Stabilnost znači tišina. A ko prekrši tišinu, dobiće šok-bombu ili biber-sprej kao odgovor.

Šta se promijenilo ovih dana?

Promijenila se skala. Podigla se. Do jučer je to bilo parcijalno, danas postaje sistem. Vučić u Pekingu nije bio samo promatrač parade. On je bio simbolički učesnik novog autoritarnog saveza. Nakon takvih slika, domaće institucije u Beogradu i Banjaluci ponašaju se kao filijale te doktrine: sila umjesto prava, suzavac umjesto dijaloga, sprej umjesto argumenata.

Evropska unija šalje „jasne poruke“, govori da Srbija mora pokazati „kredibilnu posvećenost evropskim vrijednostima“. A dok oni izgovaraju te diplomatske fraze, ulice guši suzavac, studenti dobijaju pendrecima, opozicionari idu u urgentni centar. Ispod tankog sloja birokratskih rečenica, autoritarci su prepoznali ono što im najviše treba: bezubog nastavnika koji dijeli opomene, ali nikad ne daje jedinicu.

Novi Sad kao ogledalo

Novi Sad nije samo lokalna vijest. Novi Sad je ogledalo Srbije danas. Kad policija ulazi u Rektorat, to više nije samo upad – to je objava rata protiv kritičke misli. To je poništenje dogovora da je univerzitet mjesto gdje se vlast dovodi u pitanje, a ne gdje se studenti dovode u maricu. Gdje padne kampus, pada i grad, a gdje padne grad, pada i društvo.

I zato Novi Sad treba čitati kao upozorenje. Ako se danas razbija univerzitet, sutra će se zatvarati pozorišta, prekosutra će se zabranjivati filmovi na „neprijateljskim“ jezicima. A paralelno s tim, u Banjaluci će se nastaviti „anonimni“ napadi na opoziciju i ono nešto malo slobodnomislećih ljudi. Jedna te ista logika: nasilje kao odgovor na riječ.

Spirala nasilja tek počinje

Pitanje je da li spirala nasilja tek počinje? Nažalost, odgovor je potvrdan. Tek sada ulazimo u fazu ubrzanja. Vučićeva fotografija sa Xijem i Putinom, Dodikova militantna retorika i svakodnevni napadi na opoziciju – sve to je dio istog talasa. I ne radi se više o izolovanim slučajevima, nego o sistemu koji gradi vlastiti legitimitet na batini.

Ako se sada ne povuče crta – pravna, politička i moralna – onda će sutra crtu povlačiti samo oni sa štitovima. A znamo kako Balkan izgleda kada crtu crtaju uniformisana lica: iza nje ostaje tišina, strah i groblje slobode. Dakako uz masovne grobnice.

Dvije strane istog ogledala

Novi Sad i Banjaluka su dvije strane istog ogledala. U jednom gradu studenti gutaju suzavac, u drugom opozicioni lider biber-sprej. A iznad oba grada lebdi isti duh autoritarnog saveza, duh parade u Pekingu i duh srpskog sveta.

Ovo nije incident, ovo nije slučajnost, ovo nije „nepoznati napadač“. Ovo je državna i parapolitička praksa nasilja. Ako to ne nazovemo pravim imenom, ako se zadovoljimo diplomatskim „zabrinutostima“, onda pristajemo na spiralu koja se tek počela vrtjeti.

I zato, ovo je poruka i upozorenje: danas je suzavac u Novom Sadu i biber-sprej u Banjaluci. Sutra može biti mnogo, mnogo gore. Jer jednom kada vlast nauči da je strah efikasniji od argumenata, neće prestati da ga koristi. I tada – nema povratka.

(Radio Sarajevo)