Predgovor

Na temu etnonacionalizma i religije na Balkanu, a posebice u okvirima bivšeg jugoslavenskog prostora, napisano je i rečeno mnogo toga. Neke stvari su sastavljene i izgovorene u afektu, neke u brzini, neke su pretjerane, neke odviše ostrašćene, neke odviše hladno promotrene, neke potpuno promašene, neke pak izuzetno kvalitetne i promišljene, no svima njima je zajedničko da su, na ovaj ili onaj način, neupitno doprinijele širem uvidu u kompleksnost dotične problematike. Građa o kojoj je ovdje riječ i kroz koju, sad već gotovo čitava dva desetljeća, neprestano prolazim, uistinu je iscrpna, te se još uvijek pronađe poneki komadić koji upotpunjava ovaj uistinu jedinstven i delikatan mozaik postjugoslavenskog sakralnog i sekularnog odnosa.

Međutim, sagledavano iz rakursa moje profesije, neupitno se može primijeniti zamjedba Marka Thompsona koji je, u osvrtu na knjigu „Nasilje kao generativna sila“ Maxa Bergholza, ustanovio kako je nasilje na Balkanu previše opisano, a premalo objašnjeno, a gotovo je navlas isti slučaj i s, recimo to uopćeno, teologijom. Kritika religijskih struktura utopljenih u salamuru etnonacionalizma u postjugoslavenskom kontekstu poprilično je obimna i u mnogome je ozbiljna, no ipak ono što čitavom tom korpusu nedostaje jest jedna konkretna znanstvena profilacija, koja bi imala kako jasne kriterije tako i dostatno kapaciteta za adekvatnu i konstruktivnu obradu malformacija nastalih intenziviranjem odnosa između etnonacionalnog i religijskog aspekta.

Za to pak teologija, premda po svemu prioritetna, nije dostatna, jer pristup neophodno mora biti interdisciplinarnog karaktera, te uključiti mnoga povijesna, politička, društvena, sociološka, etnološka, antropološka, kulturološka, umjetnička te i na druga istraživanja kako bi se uspjela sklopiti jedna čvrsta i adekvatna konstrukcija, koja je u stanju prodrijeti mnogo dalje od samih reperkusija sakralizacije etnonacionalističkih narativa kao direktne posljedice nekritičkog prihvaćanja agendi etnički orijentiranih politika od strane određenih religijskih krugova.

U tom je smislu rukopis, koji je pred vama, svojevrsni nastavak diskursa koji sam s tom namjerom i na tom, znanstveno podrobnijem, nivou započeo već svojom prvom knjigom, dok ovom taj isti diskurs širim, produbljujući ga. Prodor o kojem je ovdje riječ, naime, ponire u samo srce dotične problematike, te razlaže na proste faktore fenomen etnoreligijantstva unutar srpskog pravoslavnog i hrvatskog katoličkog korpusa, ulazeći u nutrinu tog zastranjenog vida zajedništva, s jasnom namjerom da ga posve dokine. Drugog načina naprosto nema, a i kad se s vremena na vrijeme takvo što pojavi, svako već omanje zagrebanje ispod površine ubrzo dovede do zaključka kako se tu ne radi ni o kakvu rješenju, već o manje ili više dobro upakiranom izgovoru. Stoga, teološki diskurs koji nudim stremi anulaciji i takvih opcija.

---

Kao i uvijek do sada, zahvale prvotno idu mojoj „rođenoj“ i mojoj „prigrljenoj“ obitelji, te mojim dragim prijateljima na neumornoj i bezrezervnoj podršci svih ovih desetljeća, čije je prisuće u mom životu trajni izvor snage, stabilnosti i inspiracije. Spoznaja da su tu održava me ispunjenim i stabilnim u svim aspektima moje svakodnevnice, i oni su kao takvi neupitno najveća vrijednost koju „posjedujem“.

U striktno akademskom smislu pak, mada mnogi od njih spadaju u gornju kategoriju, posebnu zahvalnost dugujem ljudima čije su predanost i razumijevanje neizostavne stavke u uspješnom dokončanju ovog istraživanja koje sad ukoričeno stoji pred vama. To se, primarno, odnosi na mog „akademskog vodiča“ Reinera Anselma, mog „dobrog duha“ Zorana Grozdanova, te „tihu vodu koja brijege dere“ Carolin Rölle, koji mi godinama, uporno, pružaju kvalitetno vodstvo i izuzetno ohrabrenje u, praktički, svemu što radim. Duboka zahvala, također, ide mojim dragim suborcima, Slavenu Raškoviću i Nataši Govedarici, bez čije svesrdne pomoći i razumijevanja puno ozbiljnih aktivnosti zadnjih godina ne bi zaživjele, pa tako ni ekspresno izdanje ove knjige na našem jeziku, gotovo istovremeno kad i publiciranje engleskog originala. Dakako, jedno veliko hvala ide i Ivanu Čoloviću koji je svojim uvrštavanjem ovog djela u Biblioteku XX vek, ovom radu, kao i meni samom, učinio izuzetnu čast. Nadalje, Paulu Mojzesu se vjerojatno nikad neću moći dovoljno zahvaliti za sve ono što već čitavo jedno desetljeće vrlo nesebično i učiteljski smjerno čini za mene. Ivici Mutaku, Jamesu Hamricku, Radivoju Simiću, Dragani Divković, Nives Franić, Ivi Zenzerović, Ivi Družiću, Lidiji Matošević, Vesni Teršelić, Anti Filipoviću-Grčiću, Emiru Imamoviću Pirkeu, Viktoru Ivančiću, Nikodimu Kosoviću i Nadi Glad ide jedno zasebno hvala za sav poticaj, suradnju, upute, savjete, ali, što je itekako važno, pravodobne i korisne kritike koje mi ne daju završiti na stranputicama mlakih i osrednjih radova. Kolegama s Protestantskog fakulteta na LMU-u u Münchenu, iz Sveučilišnog centra za protestantsku teologiju „Matija Vlačić Ilirik“ u Zagrebu, iz organizacije Brot für die Welt iz Berlina, iz Evangeličke luteranske crkve u Bavarskoj, iz Evangeličke crkve u Njemačkoj, kao i Christianu Albrechtu, Günteru Riedneru i Wolframu Langpapeu, nisam ništa manje zahvalan. Zajednička predanost i stručnost svih navedenih odigrali su važnu ulogu u oblikovanju i stvaranju ove knjige.

B. S.
Na Svjetski dan pingvina (jer kad jedan padne ostali skaču),

25. aprila 2024.

Uvod

Ukoliko se uzme u obzir karakter etnoreligijantskog fenomena koji se na području bivše Jugoslavije otjelovio u identitetskim inačicama Hrvat katolik i Srbin pravoslavac, može se ustanoviti kako je on također sastavni dio onog što Jürgen Moltmann doživljava vražjim krugovima smrti iz kojih je neophodno iznaći puteve političkog oslobođenja, s obzirom da ljudski život dovodi do stanja neljudskosti i iščezavanja. Ta vrst oslobođenja u sklopu političkog teološkog koncepta pak, na dotičnom području, mora prioritetno ući u dekonstrukciju navedenih identiteta, jer se oni ukazuju potpunom inverzijom kršćanskog svjetonazora sadržanog u biću Katoličke crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Naime, posljedicom djelovanja navedenog fenomena, kod osobe dolazi do poremećaja vjerskih postulata i duhovnih kriterija, te kroz nju počinje progovarati sakralizirana etnonacionalistička agenda, što bi načelno trebala biti hereza za svakog istinskog vjernika, s obzirom da se takvim načinom postupanja ljude umjesto slobodi privodi uzništvu, umjesto nadi ništavilu, umjesto spasenju ciljevima svjetovnih ideologija, ostvarujući se u konačnici, figurativno rečeno, kao svjetonazor smrti, a ne života.

Ovo su završne riječi knjige Krabulja kršćanskog vulgarizma kojima sam zaokružio narav etnoreligijantskog fenomena na prostoru bivše Jugoslavije, a koje će mi pak, na ovom mjestu, poslužit kao uvod u rad namijenjen uspostavi teologije etnokulturnog empatijskog obrata kao diskursa oslobođenja osposobljenog za suočavanje sa dotičnim vražjim krugom etnoreligijantstva unutar hrvatske katoličke i srpske pravoslavne zajednice. No, kako bi jedan takav govor mogao biti adekvatno uspostavljen, osim razumijevanja same problematike etnoreligijantstva koja nas upućuje u detalje ove problematike, kao ćemo vidjeti, neophodno je uzeti u obzir i pojam palanke, te koncept kulture zločina, jer nam tek to pruža cjelovitu sliku o tome što ovaj fenomen suštinski jest i na čemu kao takav počiva. Naime, palanka se ukazuje ultimativnim teoretskim konstruktom putem kojeg cjelokupna sociopolitička stvarnost bivših jugoslavenskih prostora može biti objašnjenja, dok je kultura zločina, kao direktna posljedica palanačkog načina poimanja svijeta, postala dominantnim konceptom sociopolitičkog funkcioniranja u postjugoslavenskim okvirima, posebice u onima koje se tiču stanja duha hrvatskog i srpskog naroda. Obje ove stavke, dakle, igraju presudnu ulogu u formiranju naravi fenomena etnoreligijantstva i u potpunosti definiraju, odnosno zatvaraju njen vražji krug. Shodno tomu, palanku možemo razumjeti kao lieu de naissance, dakle, mjesto rođenja fenomena etnoreligijantstva koja je kao takva odredila konture njegova karaktera, što se, kako ćemo vidjeti, ogledava u čežnji za idealom ostvarenja hermetički zatvorenog i rodovski definiranog svijeta unutar kojeg vlada Narodni ideološki sklad, te koji je neprijateljski nastrojenog prema svima ostalima, dok je u sklopu kulture zločina, ovaj fenomen iznašao svoj raison d’être, dakle, ultimativni smisao postojanja, prilagodivši se etnonacionalističkom diskursu kojim dominira prezir prema tuđim žrtvama, te glorifikacija vlastitih zločinaca. Uzevši rečeno u obzir, dolazimo do zaključka kako se ovakav vid funkcioniranja ne ukazuje tek kao nekakva nuspojava, već kao način bivanja etnoreligijantskih krugova koji žive i svjedoče duh palanke i kultur-zločinački nagon posred hrvatske katoličke i srpske pravoslavne zajednice, te je kao takvi uvelike određuju. No, prije nego uđemo u dublju analizu palanke kao lieu de naissance etnoreligijantstva i kulture zločine kao raison d’être, neophodno se ukratko osvrnuti i na sam fenomen etnoreligijantstva. Za tu priliku, u narednih nekoliko stranica, referirat ću se na već spomenutu knjigu Krabulja kršćanskog vulgarizma koja ovu problematiku detaljno obrađuje. Time ćemo zadobiti jasan uvid u samo srce ovog fenomena, te produbiti spoznaju o čemu sve treba voditi računa jedna teološka inicijativa ukoliko se želi na adekvatan način suočiti sa etnoreligijantskom problematikom u svojim redovima, kao što to u ovom slučaju stremi tzv. teologija etnokulturnog empatijskog obrata.

Naime, devijacija odnosa između religijskog i etničkog aspekta ljudskog života nije nikakav novitet u povijesti ljudske civilizacije, ali je kao ozbiljan problem privukao pažnju akademskih krugova tek posljednjih nekoliko desetljeća kada započinje intenzivna uporaba ovih aspekata u okviru etnonacionalističkih ideologija. To posebice dolazi do izražaja tokom devedesetih godina kada se na tragu zbivanja u bivšoj Jugoslaviji, Afganistanu, Azerbejđanu, Palestini i Izraelu, Čečeniji, Ruandi, Istočnom Timoru, Kašmiru, Tibetu, Sudanu i drugdje, ova vrst konflikta, kako napominje Jonathan Fox, ukazala kao najveća prijetnja svjetskoj sigurnosti nakon završetka Hladnog rata. Naravno, između svih ovih navedenih slučajeva ne može biti povučena stroga paralela, jer narav tih sukoba varira, te je posljedica različitih sociopolitičkih čimbenika, ali kako nam Fox pokazuje, svi oni počivaju na opasnoj fuziji etničkog i religijskog elementa, što je pak u ovom kontekstu jedino i relevantno. Međutim, unatoč brojnim studijama koje se unazad tridesetak godina bave problematikom spoja etničkog (etnonacionalnog) i religijskog aspekta, manjka njegova striktna terminološka profilacija i jasna definicija, što se posebice osjeća kada se ovim problemom počnemo baviti iz perspektive teološkog diskursa.

Kako bih otklonio taj problem, u teološku raspravu sam uveo pojam etnoreligijantstva, s namjerom da načinim kvalitativnu razliku unutar fenomena etničke religije (etnoreligije) koji se podjednako koristi u pozitivnom i negativnom smislu. Time je stvorena jasna distinkcija između pojma etničke religije (etnoreligije), koji označava stanovite kulturološke specifičnosti i koji ne sadrži nikakve loše konotacije, od pojma etnoreligijantstva koji jedino takve konotacije i sadržava, jer se ukazuje isključivo kao devijacija odnosa između etničkog i religijskog aspekta u određenom sociopolitičkom kontekstu. Naime, logika je sljedeća: na jednak način kao što politikantstvo podrazumijeva političku manipulaciju podređenu uskim interesima pojedinca ili grupe pojedinaca u svrhu ostvarivanja određene društvene koristi, te kao takvo predstavlja izopačenje pojma politike, tako i etnoreligijantstvo podrazumijeva političku manipulaciju odnosom etničkog i religijskog aspekta ljudskog života u svrhu postizanja stanovitih ideoloških ciljeva, te kao takvo predstavlja izopačenje pojma etnoreligije.

Etnoreligijantstvo u tom smislu sadržava dvije razine, razinu definicije i razinu manifestacije. U sferi definicije etnoreligijantski fenomen sadrži četiri segmenta: etnonacionalna mitologija i generiranje vjerskog osjećaja, religijska organizacija i sakralizacija politike, križ kao izlika i vjera koja ne traži razumijevanje, te pamćenje zla i ekonomija ranologije. Etnonacionalna mitologija i generiranje vjerskog osjećaja podrazumijeva potpadanje religijskih struktura pod utjecaj svjetovne ideologije na način da etnonacionalni mit ili mitovi postaju sastavni dio teološkog diskursa. Pri tom dolazi do formiranja tzv. komunalno-religijskih mitomotora (Anthony D. Smith), posljedicom kojih se odvija transformacija vjerskog narativa u etnonacionalni narativ, što kod ljudi zadržava utisak da se tu i dalje radi o konceptu vjerskog karaktera, dok se on u principu generira na čistim etnonacionalnim osnovama. Prema Smithu, mitomotor je konstitutivni politički mit neke etnije koji stvara mogućnost etničke samoidentifikacije, te biva inspiracijom etničkom identitetu u njegovom daljnjem razvoju, a komunalno-religijski mitomotor je podvrsta koja se odnosi na vjerovanje te zajednice kako je ona u prošlosti živjela u međusobnu skladu, istini, pravovjerju, te harmoniji sa božanskim, zbog čega je se i drži ključnom u kristaliziranju i održavanju nekog etničkog identiteta. Jednom kad takav konstrukt uđe u sferu teološkog govora, odnosno diskurs neke religijske institucije, na način da ga njene strukture počinju zastupati kao svoje svojevrsno poslanje, tada dolazimo do segmenta sakralizacije stanovite politike od strane religijske organizacije, što podrazumijeva stvaranje određene religijske dimenzije unutar političkog koncepta, formirajući ga u okviru određenih mitova, simbola i obreda. Takav vjersko-politički koncept zahtijeva potpunu predanost pastve zacrtanim ciljevima, što podrazumijeva razvijanje ratničkog duha u njima, te bespogovornu spremnost na žrtvu u svrhu očuvanja tog sakraliziranog diskursa. Time se dolazi do trenutka u kojem crkvene strukture počinju sebe doživljavati kao vođe narodnog kolektiva, stavljajući se ujedno na istu ravan sa samim Bogom, što u kršćanstvu dovodi do razvoja religijskih praksi koje izvitoperuju izvorni smisao križa koji se umjesto simbola oslobođenja i spasenja koristi kao sredstvo manipulacije i represije. To dovodi do razvoja fundamentalističkog nazora koji sve promatra u crno-bijelim slikama, te odbacuje mogućnost bilo kakve refleksiju u svijetlu činjenica, prilagođavajući ih svojim potrebama, u skladu s čim se suprotstavlja svakom unutarnjem ili vanjskom pokušaju kritike, doživljavajući ga isključivo kao prijetnju vlastitom opstanku. Samim time, važno je imati na umu, kako vjera fundamentalista nije samo iracionalna, već i antiracionalna, te je obuzeta žudnjom posjedovanja neprijatelja, jer se jedino naspram njega egzistencijalno i određuju. Time dolazimo i do segmenta zlopamćenja i ranologije kao dvaju momenata koji su od presudnog značaja za postojanje fenomena etnoreligijantstva, jer za jedan identitet poput etnoreligijantskog, ove dvije stavke neprestano generiraju krajnje neophodnu vizuru suparnika kao permanentne ugroze vlastitom postojanju. Pamćenje zla, naime, podrazumijeva mešetarenje povijesnim sjećanjem, te religijsko opravdanje tog sjećanja, što je kombinacija koja je vrlo plodonosno sredstvo za postizanje određenih političkih ciljeva, dok ranološki svjetonazor podrazumijeva psihičko stanje osobe koja gradi komunikaciju s okolinom na temelju traume koju je proživjela, s namjerom da izazove njihovo suosjećanje, te na taj način stavi pod kontrolu određene situacije, čime privatna trauma iz domene osobne boli ulazi u javnu sferu, te postaje sredstvo društvene manipulacije. Spojem ovih dviju stvari, dobiva se fundus za osudu drugoga kao iskonskog neprijatelja, te mogućnost prikazivanje sebe ultimativnim žrtvama jednog takvog odnosa.

U sferi manifestacije, etnoreligijantski fenomen se također sastoji od četiri stavke: vulgarizacija, ideologizacija, isključivost, inverzija. Vulgarizacija se odnosi na dominaciju habitus meretrius unutar stanovite crkvene institucije, posljedicom čega se ona udaljava od svojeg vjerskog temelja, te postaje posvećena ovosvjetovnim zbivanjima, čime čitav religijski aspekt biva podređen određenih sociopolitičkim čimbenicima, te uslijed toga formiranim svjetovnim ideološkim uzusima. To dovodi do ideologizacije vjerske zajednice, posljedicom sljubljivanja stanovitog, obično većinskog etničkog identiteta i dominantnog religijskog diskursa na određenom području, i koji kao takav, druge religije, ali i etničke skupine, doživljava prijetnjom vlastitom opstanku, te vlastitom privilegiranom društvenom položaju. Uslijed toga, kod jednog takvog etnički i religijski definiranog korpusa, dolazi do pojave isključivosti kao koncepta koji stremi odstranjenju svih onih etničkih i religijskih elemenata iz vlastitog životnog prostora koji se smatraju tuđinskima i to na način da se to ne tretira kao zlodjelo, već kao prirodno pravo uslovljeno prema svjetovnim i sakralnim kriterijima. Time zajednica kršćanskih vjernika, postaje inverzijom sebe same, jer ne počiva na Božjoj poruci uključenja drugoga, već na ideološkoj postavci njegova zatiranja, čime se direktno izvrće osnovni smisao Kristove radikalne opredijeljenosti za druge, a samim time i čitav sustav bivanja i djelovanja zasnovan na tim kriterijima.

U skladu s tim, etnoreligijantstvo možemo definirati kao pojavu uslijed koje dolazi do uzurpacije religijskog aspekta ljudskog života od strane etničkog, odnosno preciznije, kao posljedicu ovladavanja etničke (etnonacionalne) ideologije strukturama stanovite religijske organizacije. Proces ovladavanja se odvija putem nastojanja da se određenom etničkom (etnonacionalnom) mitu ili mitovima kao sastavnom dijelu etničke (etnonacionalne) ideologije dade sakralna konotacija, posljedicom čega se vjerski osjećaj više ne generira na religijskim, već primarno na etničkim (etnonacionalnim) osnovama. Time religijska organizacija postaje generatorom etničke (etnonacionalne) ideologije, stvarajući na taj način sakralizirani politički koncept kojeg, s jedne strane, karakterizira uporaba religijskih postulata kao oruđa pri ostvarenju etničkih (etnonacionalnih) ideoloških ciljeva, uslijed čega dolazi do manipulacije vjerskim načelima i razvoja antiracionalnog osjećaja, dok ga s druge strane karakterizira stanje permanentnog konflikta, kao posljedica teze o postojanju iskonskog neprijatelja, slike izgrađene na ideologiji zlopamćenja, te s tim povezanog ranološkog svjetonazora.

Kada rečeno (definiciju i manifestaciju) uvrstimo u kontekstu kršćanskih zajednica na području bivše Jugoslavije, točnije u kontekst institucije Katoličke crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te institucije Srpske pravoslavne crkve, tada prije svega uviđamo kako je etnonacionalna mitologija generirana na religijskim osnovama, dovela do stvaranja nekolicine tzv. komunalno-religijskih mitomotora koji su se utkali u modus vivendi hrvatske katoličke – jubilej Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, događaj Bleiburga, kardinal Alojzije Stepinac – odnosno srpske pravoslavne zajednice – Kosovski mit, događaj Jasenovca, episkop Nikolaj Velimirović – te ih kao takve u potpunosti definiraju i određuju. No, s obzirom da su navedeni mitomotori primarno utemeljeni na fundusu međusobno suprotstavljene hrvatske i srpske etnonacionalne politike, to je posredno dovelo do animoziteta između hrvatskog i srpskog episkopata, pri čemu je međuetnička, ideološka netrpeljivost dignuta sa svjetovne na sakralnu razinu, uslijed koje su se hrvatski katolički i srpski pravoslavni korpus međusobno doživjeli kao iskonski neprijatelji. Tako, Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata i Kosovski mit podrazumijevaju crkvu kao temelj etnonacionalnog identiteta, događaj Jasenovca i događaj Bleiburga služe proizvodnji anti-hrvatskog, odnosno anti-srpskog nazora, dok beatificirani Alojzije Stepinac i kanonizirani Nikolaj Velimirović imaju anti-ekumenska obilježja, jer njihovo štovanje onemogućava ekumensku konvergenciju između hrvatske katoličke i srpske pravoslavne zajednice, s obzirom da su oni primarno doživljeni u etnonacionalnim, a ne kršćanskim okvirima. Na ovakav način uspostavljene, dotične zajednice gube svoju univerzalističku kršćansku validnost, te postaju obilježene snažnom strujom kampanilizma, podrazumijevajući pod tim pretjeranu privrženost krugu vlastitih pobornika na uštrb šireg društveno-vjerskog konteksta, sugerirajući da je jedino bitno ono što se vidi sa vrha zvonika (kampanela) crkve koja se nalazi u središtu neke lokalne zajednice. To u ovom slučaju podrazumijeva formiranje svijesti takve jedne zajednice u duhu komunalno-religijskih mitomotora, u sklopu kojih etnonacionalna mitologija hrvatskog i srpskog naroda ima veću stvarnosnu težinu od samog kršćanskog nauka, stvarajući zajednicu skučenih životnih pogleda i ograničenog svjetonazora. Beatificirani kardinal Alojzije Stepinac i kanonizirani episkop Nikolaj Velimirović se u tom smislu, ne ukazuju toliko kršćanskim blaženikom i svecem, koliko se ukazuju svojevrsnim etnoreligijantskim totemima, božanstvima ognjišta, koji se nadvijaju nad tim kampanilistički definiranim kružocima, i pod čije skute stanu samo oni koji Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, Kosovski mit, događaj Jasenovca i događaj Bleiburga drže neupitnim, „svetim“ narativima, bez kojih život njihove religijske zajednice naprosto ne funkcionira. Sakralizacijom ideoloških postavki hrvatskih i srpskih etnonacionalističkih politika, spomenute crkvene institucije su postale vrijedan resurs u nadogradnji i širenju ovih agendi, pri čemu se permanentno odvija uporaba vjerskog naslijeđa u političke svrhe. To je posljedično dovelo do sukoba između institucije Katoličke crkve u Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini i institucije Srpske pravoslavne crkve, u sklopu kojeg bilo kakva ekumenska konvergencija striktno ovisi o političkim pitanjima, tj. doživljava se isključivo kroz dimenziju etnonacionalističkog konflikta između hrvatskog i srpskog naroda. Upravo u okviru ovog se i razvila ideologija zlopamćenja, te ranološka koncepcija koje bitno određuju stanje uma i način ponašanja hrvatske katoličke i srpske pravoslavne zajednice, unutar čijih se redova neprestano potencira isticanje one druge strane kao neosporno zločinačke, a sebe kao neosporne žrtve.

To nam pak sugerira kako je u redovima dotičnih zajednica razvidan snažan utjecaj tzv. habitus meretrius, kao osnova procesa vulgarizacije unutar kojeg dotične crkvene institucije svoj poziv ne temelje na kršćanskim, već primarno na etnonacionalnim osnovama, pri čemu se etnički identitet, a ne čovjek kao takav počeo doživljavati kao svetinja. U skladu s tim, na području bivše Jugoslavije, a posebice u hrvatskom i srpskom slučaju, etnički aspekt se dominantno doživljava u primordijalnom i perenijalnom smislu, što znači da se pripadnost određenoj etničkoj zajednici svodi na biološku ravan, držeći etnicitet za nešto iskonsko, nešto urođeno, čemu svaki pojedinac kroz naslijeđe svojih predaka pripada od pamtivijeka, te se kao takav uzima za temelj moderne nacije. Sakralizacijom primordijalnog i perenijalnog poimanja svijeta oko sebe pak, etnički identitet se počeo poimati ne samo kao nešto posebno u povijesti ljudskog roda, već kao i nešto eshatološki bitno, odnosno kao nešto od Boga odabrano i što kao takvo pod svaku cijenu treba očuvati i spasiti. Ova vrst ideologizacije, posredno je dovela do spajanja dvaju stvari: etnototalitarizma i etnoklerikalizma. Etnototalitarizam je doktrina koja stremi stvaranju etnički čiste, ideološki u potpunosti homogene i apsolutno suverene države na čitavom prostoru na kojem se jedan etnički korpus nalazi, nevezano za činjenicu da li su oni građani neke druge države. Tu se radi o pokušaju potpune homogenizacije određenog naroda u cilju stvaranja njihove etničke uniformnosti i ideološkog jednoumlja. U slučaju etnototalitarizma ostvarenog u hrvatskom, odnosno srpskom slučaju, ono je profilirano u duhu ustaškog, odnosno četničko-monarhističkog pogleda na svijet, koje se danas, agendom razlikuju od ustaštva i četništva iz 1941. ili pak njihovih inačica 1991., no ta ideologija i dalje neosporno utječe na suvremena sociopolitička kretanja na prostoru bivše Jugoslavije.

Religijski aspekt pak koji se na taj etnototalitarni zahtjev naslanja, stvara dojam da je etnototalitarna ideologija sastavni dio sakralnog koncepta, slijedom čega religijske strukture poprimaju etnoklerikalno obličje. Etnoklerikalizam se drži balkanskim doprinosom suvremenom vjerskom fundamentalizmu, kao svojevrsnim pokušajem ponovne uspostave predmoderne uloge religijske organizacije koja je bila važan čimbenik u očuvanju etničkog identiteta u vremenima kada je crkvena institucija uz dinastiju bila jedina uporišna točka određene društvene zajednice. U tom smislu, crkvene strukture teže uspostavi etničke (etnonacionalne) crkve, doživljavajući sebe vođama te etničke (etnonacionalne) zajednice, ali koje ne podliježu odgovornosti za vlastito političko djelovanje na način na koji to podliježu svjetovne vođe. Kada na to primijenimo ideološku agendu ustaškog, odnosno četničko-monarhističkog pokreta Dragoljuba Mihailovića, tada se dobiva točna profilacija etnoreligijantskog konstrukta unutar hrvatskog katoličkog i srpskog pravoslavnog naroda. Naime, kako fenomen etnoreligijantstva nastaje na križanju etnototalitarne ideologije i etnoklerikalnog koncepta, tako i rečeno postaje njegova karakterna osnova, što je upravo ono na čemu počiva i suština identiteta Hrvatkatolik i Srbinpravoslavac, a ujedno i ono što ovaj fenomen razlikuje od fenomena etnofiletizma. Etnofiletizam, naime, stavlja ideju naroda (nacije) iznad ideje vjere, stavljajući crkvu u službu tog naroda (nacije), dok etnoreligijantstvo to pak čini ideološki striktnije, stavljajući ne samo narod (naciju) iznad ideje vjere, već određenu etnonacionalističku agendu kao pravac koju crkva treba slijediti. Tako za etnoreligijantstvo nije dovoljno biti pripadnikom nekog naroda, već se to mora biti na ideološki ispravan način, što i jest Katoličku crkvu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te Srpsku pravoslavnu crkvu gurnulo u ideološki zagrljaj ustaškog, odnosno četničko-monarhističkog pokreta Dragoljuba Mihailovića, čije zločinačko naslijeđe danas uvelike određuje i narušava njihov ugled kao kršćanskih zajednica. Ovo križanje pak, tj. suglasnost etnototalitarnih zahtjeva i etnoklerikalnih tendencija se ponajbolje uočava u ideji pripojenja dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine srpskoj državi, kao i ideji pripojenja dijela Bosne i Hercegovine hrvatskoj državi, što je u ratu devedesetih godina i bio cilj etnonacionalističkih ideologija koje su bile čvrsto poduprte od strane mnogih crkvenih predstavnika. Međutim, kako taj ideal nije mogao biti ostvaren bez politike etničkog čišćenja, tako je i ugled dotičnih crkvenih institucija ostao definiran konturama počinjenih zločina.

Naravno, svaku vrst generalizacije treba izbjeći, zato smo ovdje koncentrirani na habitus meretrius, onaj kurvinski dio crkvenih struktura koji je kvaran, u smislu da je, barem u ovom kontekstu, podoban etnonacionalističkim agendama, Tim više što je otpor etnonacionalizmu unutar dotičnih crkvenih institucija uistinu nedostatan da bi se moglo ustvrditi išta drugo osim da one načelno pristaju uz ovu vrst političke agende, u sklopu koje mahom staju u obranu naroda kojeg drže svojim, istodobno ostajući nijemi na zlodjela počinjena nad pripadnicima drugih etničkih i vjerskih skupina. To je i dovelo do isključivosti prema svim onima koji se drže drugačijima, uslijed čega se sebe uzdiže na pijedestal apsolutnih pravednika, a druge proglašava zloćudnima, institucionalizirajući time nasilje kao akt pravednosti. Posljedično, došlo je do inverzije temeljnih zasada kršćanskog nauka, koja se manifestira kroz tzv. etnoreligijantski henoteizam, tj. hinjenje posebnog odnosa između Boga i jednog naroda, bez da se drugim narodima negira vjera u istoga (Bog i Hrvati, Srbi su nebeski narod); kroz politička bogoslužja, tj. postavljanje vlastitog etničkog (etnonacionalnog) bića u središte liturgijskog procesa; kroz pojavu lažnih proroka, tj. vjerskih službenika koji provode politiku svjetovnih interesa; te najzad kroz okrenutost ka Božjoj smrti umjesto uskrsnuću, jer stanje Kristove patnje i umiranja ima veću religijsko-društvenu vrijednost nego što to ima sam događaj uskrsnuća, s obzirom da se etnoreligijantska zajednica, hrani osjećajima koje izaziva čin stradanja, a ne čin pomirenja i oprosta, čime se jedna takva zajednica, u konačnici, ukazuje kao sablastan vid postojanja. Ovakav način funkcioniranja, unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te Srpske pravoslavne crkve, rezultirao je stvaranjem prethodno spomenutih identitetskih inačica Hrvat katolik i Srbin pravoslavac, unutar kojih više ne postoji razlika između etničkog i religijskog aspekta, već su oni snagom etnonacionalističkog zahtjeva, otjelovljenog u komunalno-religijskim mitomotorima, te dodatno friziranog kroz ideologiju ustaštva i četništva, stopljeni u jednu nerazdvojnu cjelinu, prema čijim kriterijima se ljude ne razdvaja samo po etnototalitarnom ključu na izdajnike i odane, već i po etnoklerikalnom ključu na pravovjerne i otpadnike.

Time dolazimo i do prvog poglavlja Teologije etnokulturnog empatijskog obrata koji navedenu problematiku, kroz teoretski i praktični prikaz, dodatno precizira, upućujući na činjenicu kako se kroz etnototalitarni aspekt ponajbolje očituje postojanje koncepta kulture zločina koji istrebljenje drugih iz vlastitog životnog prostora drži jedinim istinskim vidom nacionalne obnove, dok se kroz etnoklerikalni aspekt ponajbolje uviđa prisustvo palanačkog duha koji drugačije od sebe doživljava kao zloduhe, držeći njihovu eliminaciju ratom svetih karakteristika. To je ujedno i krajnja specifičnosti etnoreligijantske problematike unutar postjugoslavenskog konteksta, koja se, za razliku od nekih drugih dijelova svijeta gdje se ovaj fenomen javlja, ne pojavljuje na sjecištu bilo koje etnototalitarne ideologije i bilo kojih etnoklerikalnih aspiracija, već isključivo onih koje su utemeljene u duhu palanke i konceptu kulture zločina, što je ujedno i okvir unutar kojeg se na dotičnom sociopolitičkom prostoru vražji krug etnoreligijantstva i manifestira.

Nasuprot takvog stanja duha nalazi se upravo teologija etnokulturnog empatijskog obrata, kao diskurs koji je u stanju ući u kvalitetan okršaj sa ovom problematikom u redovima hrvatske katoličke i srpske pravoslavne zajednice, što je, s obzirom na neizmjernu važnost i utjecaj religije na političku i društvenu sliku na prostoru bivše Jugoslavije, jedan od prvih konkretnih koraka ka procesu normalizacije cjelokupne tamošnje sociopolitičke situacije. Stoga, druga glava ovog rada posvećena je konceptu etnokulturne empatije, te perikopi o vjeri strankinje u Isusa, odnosno prikazu momenta Isusova obrata ka ljudima koji nisu dio „stada doma Izraelova“ i na koje se do tog trenutka mesijanska poruka nije odnosila. Te dvije stavke su uzete kao teoretska baza za izgradnju onoga što se ovdje prepoznaje kao teologija etnokulturnog empatijskog obrata, a koja je pak u postjugoslavenskim okvirima, svoje praktično otjelovljenje iznašla u liku i djelu biskupa Srećka Badurine, te laika Franje Starčevića.

U trećem i posljednjem dijelu ovog rada govori se o trenutku, odnosno točki duhovnog preokreta, u kojoj dolazi do kvalitativnog odmaka od načina funkcioniranja etnoreligijantskih zajednica kao onih kolektiva koji su zastranili od evanđeoskog puta usmjerenog ka navještaju Kraljevstva, te profilirali svoj način bivanja u okvirima onog što se definira kao koncept Protukraljevstva. U jednom generalnom smislu to podrazumijeva sakralizirani svjetovni konstrukt koji se ističe specifičnim vidom zajedništva, oslonjenim na vlastita božanstva i ideološke agende, koji kao takav narušava evanđeosko poslanje, te samu bit kršćanskih crkava. U slučaju hrvatske katoličke i srpske pravoslavne zajednice pak, Protukraljevstvo ima etnoreligijantski predznak, a diskurs teologije etnokulturnog empatijskog obrata usmjeren je upravo ka dekonstrukciji njegova postojanja, na način da u kristovskom maniru podriva izvitoperenu duhovnost tog zajedništva, zajedno sa kultom kumira koje jedno takvo okupljanje i prožima. Shodno tomu, rečeni diskurs možemo shvatiti kao oruđe s kojim se u duhu Kristova praxisa, vrši proboj kroz vražje krugove etnoreligijantstva, tj. etnoreligijantsku dolinu smrti, radeći koridor za političko oslobođenje koje u ovom kontekstu ima svoje teološko utemeljenje.

Predgovor i Uvod iz nove knjige Biblioteke XX vek

(Peščanik/ Korice: Ivan Mesner)