Svaki put kada FALIŠ objavi kratki video koji tematizira antifašizam, povijesni revizionizam ili suvremene oblike etnoreligijantske radikalizacije, naše društvene mreže preplavi val komentara koji, iako dolaze od različitih profila, tvore prepoznatljiv obrazac. To više nisu izolirani ispadi niti puka “neslaganja”, nego jasno strukturirani diskurs mržnje, nasilja i političke fantazije.

Analizom stotina komentara ispod naših video-materijala oblikovalo se pet dominantnih patoloških obrazaca koji pokazuju ne samo što dio društva misli, nego i kako jedna paralelna, profašistička simbolička realnost danas funkcionira u Hrvatskoj.

1. Patologija povijesnog poricanja

U ovoj patologiji antifašizam nije povijesna činjenica, nego “šumska bajka”, “komunistička propaganda”, „Titova izmišljotina“ i “jugo-laganje”. Povijesne činjenice, te umjetnički diskursi naslonjeni na iste produkt su “manipulacija”, partizani su “pljačkaši”, a logori NDH nestaju pod geslom “o tome su lagale komunjare”. Pobjeda saveznika, a napose partizana se ovdje pretvara u gubitak državnosti i početak „komunističke okupacije“, dok se slom fašizma pretvara u nacionalnu tragediju. Ovdje je cilj jasan, a on je prebrisati zločinački karakter NDH, stvoriti ravnotežu između fašizma i antifašizma, i nametnuti Domovinski rat kao “nultu godinu” radi potpunog resetiranja povijesnog pamćenja. Pri tome, temeljna intencija je Domovinski rat predstaviti na takav način da se kroz njega može rehabilitirati ideologija ustaškog pokreta. Revizionizam i negacionizam koji se ovdje manifestiraju, nisu dakle plod nikakve konfuzije, već je to sustavna strategija moralnog izokretanja u kojoj je fašizam identitet, a antifašizam “okupacija”.

2. Patologija obrnute stvarnosti

Ova patologija radi najdublju operaciju, jer pretvara antifašiste u fašiste, a fašiste u žrtve, jer čim se govori o fašizmu, komentatori uzvraćaju “vi ste prava peta kolona”, “vi ste crveni fašisti”, “1991. Hrvatsku su napali antifašisti”, “što ste radili 1945., razbojnici?”. Ovo nisu argumenti, nego pokušaj moralne inverzije, gdje se svaka kritika ustaštva predstavlja kao “napad na Hrvatsku”, a napad na NDH kao napad na “autentičan hrvatski identitet”. U ovoj patologiji se često javljaju najprimitivnije uvrede, poput “tifusarska gamad”, “smrdljiva banda”, “crveni fašisti”, “šugoslaveni”, koje služe potpunoj dehumanizaciji protivnika kako bi se nad njima moglo legitimno primijeniti nasilje. Tu pak još potentnije do izražaja dolazi teza o tome kako je Hrvatska bila okupirana od 1945. do 1991, što je, naravno, plod čiste političke perverzije u kojoj se oslobođenje naziva okupacijom, a poraz fašizma traumom. To je potpuna zamjena stvarnosti u kojoj antifašist postaje neprijatelj, fašist domoljub, a zločin identitet. Takva logika, naime, briše svaki moralni orijentir i stvara društvo u kojem je istina smetnja, a laž politička valuta.

3. Patologija teorija zavjere

U ovoj patologiji spajaju se tri temeljne linije mržnje – antisemitizam, islamofobija i rasizam – u jedinstveni narativ opsade u kojem svijet prestaje biti mjesto politike i postaje koordinatni sustav neprijatelja.

a) Antisemitizam 2.0

Ovdje se preuzima najstariji obrazac europskog fašizma, ideja da Židovi upravljaju poviješću iz sjene. U komentarima oni navodno stoje iza svega što je “loše za Hrvate”, komunizma, Jugoslavije, partizana, pa čak i ustaštva (?!), što je totalni determinizam mržnje odražen u ukidanju svakog pojma odgovornosti i racionalnosti. Apsurd postaje savršen kada isti ti ljudi koji šire antisemitizam glume filosemite onog trenutka kada žele napasti antifašiste, osobito one koji kritiziraju Netanyahuov režim u Gazi, čime nastaje dvostruka perverzija – antisemit glumi zaštitnika Židova da bi mogao nesmetano mrziti druge, čime Židov ne prestaje biti žrtvom, već naprotiv, simboličkim alatom, tj. odskočnom daskom prema višem stupnju mržnje.

b) Islamofobna paranoja

Migranti – osobito oni islamske vjeroispovijesti – prikazani su kao “oružje protiv Hrvatske”, kao “muslimanska invazija” koju navodno organiziraju EU, Židovi, nevladine organizacije, ljevica i antifašisti. Ovo je hrvatska izvedenica ekstremističkog mita „The Great Replacement“, lokalizirana u tri obrasca: migranti kao demografsko oružje; muslimani kao civilizacijska prijetnja; antifašisti kao “unutarnji pomagači”.

Ovdje se antisemitizam i islamofobija stapaju u jednu fantaziju totalne opsade, u kojoj su Židovi neprijatelj, muslimani neprijatelj, migranti neprijatelj, antifašisti neprijatelj – a jedino rješenje navodno ostaje “obrana Europe” kroz ikonografiju NDH obavijenu kršćanskim nacionalizmom.

c) Rasizam kao vezivno tkivo

Središnja logika ove patologije je rasna, jer svijet dijele po boji kože, vjeri i etničkom podrijetlu. U komentarima se tamnoputa tijela prikazuju kao prijetnja, kao “civilizacijski otpad”, kao “biološko zagađenje”. Rasizam ovdje nije nusprodukt nego temeljni organizacijski princip misli koji povezuje antisemitizam i islamofobiju u jedinstvenu matricu u kojoj je bijelo-katolički identitet jedina vrijednost koja se navodno mora braniti pod svaku cijenu, a to znači samo jedno, nasiljem kao oružjem svetosti.

Ovo kategorija patološke mržnje je jedina koja ujedinjuje katolički fundamentalizam, ekstremnu desnicu, teorije zavjere i rasističku paniku, što ju upravo danas i čini najraširenijim ulazom u radikalizaciju mladih, te ključnim generatorom zajedničkog imaginarija svih ostalih profašističkih patologija. Odnosno, drugim riječima, dok antisemitizam stvara “skrivenog neprijatelja”, a islamofobija “invaziju”, rasizam osigurava da je svaka razlika „koja nam se ne sviđa“, dovoljan razlog za mržnju i odmazdu.

4. Patologija normaliziranog nasilja

Kada se mržnja pretvori u pozive na deportacije, paljenje, linč i etničko čišćenje, prelazi se iz govora u pripremu nasilja. “Vagoni”, “traktori” i “čišćenja” više nisu povijesne reference nego politički poželjna sadašnjost i zamišljena budućnost, jer ovdje se ne zagovara politika, nego ubilački model prema kojem se društveni problemi rješavaju eliminacijom nepoželjnih. Najčešći obrasci komentara su “oderite im kožu”, “zapalite se benzinom”, “vas treba poslati tamo gdje vam je mjesto”, “zaključat u ustanovu za mentalnu pomoć”, koji funkcioniraju kao otvoreni pozivi na eliminaciju. Ovo nije politički govor, nego proizvodnja okvira u kojem nasilje postaje legitimno. U takvom imaginariju neprijatelj se potpuno dehumanizira, pretvara u “gamad” ili “otpad”, čime se omogućuje potpuna normalizacija nasilja, jer nad onim tko je sveden na ne-ljudsko, sve je dopušteno.

5. Patologija ustaškog identitetskog folklora

Ovdje se fašizam ne brani argumentima nego simbolima, pa tako ZDS postaje “pozdrav ponosa”, 10. travanj “dan slobode”, a društvene mreže galerije crnih kapa, NDH memorabilija i pseudo-povijesnih memova, što je meki ulaz u fašizam, preko estetike, humora, grafika i rituala koji ustaštvo pretvaraju iz povijesnog zločina u identitetsku igru. Za ovu skupinu “Za dom spremni” je “normalan pozdrav”, “stari hrvatski pozdrav”, “autentični identitet” i “zabranjen samo komunjarama”, gdje ikonografija zamjenjuje argument, a simbolička lojalnost postaje dokaz “pravog hrvatstva”. Ova patologija počesto uz sebe veže i konfesionalnu matricu, pa se tako antifašiste počesto opisuje kao one koji “mrze obitelj, vjeru i djecu”, “napadaju Crkvu”, “žele zabraniti molitvu” i “rušiti tradicionalne vrijednosti”. To stvara emocionalnu moralnu paniku u kojoj se katolički identitet zamišlja kao egzistencijalno ugrožen, pa se svaki društveni nesporazum tumači kao ideološka agresija. U takvom stanju opsade pak, ustaški simboli prestaju biti zločinačkom baštinom i postaju znakom pripadnosti, kao nešto što je demokratski prihvatljivo i marker „istinskog“ identiteta. Tako se fašizam normalizira ne kroz argumente, već kroz osjećaj pripadnosti i nostalgiju za zamišljenim “čistim”, “ponosnim” i “neiskvarenim” hrvatskim svetim identitetom.

Što ova tipologija pokazuje?

1. Fašizam nikada nije nestao samo se prilagodio.
Pojavljuje se ne kroz organizirane strukture, nego kroz digitalne rituale, identitetske folklore, memove, estetiku i svakodnevne narative u kojima postaje normaliziran i društveno prihvatljiv.

2. Obrnuta stvarnost postaje glavni alat profašističkog diskursa.
Retoričke inverzije pretvaraju antifašizam u “totalitarizam”, a fašizam u “domoljublje”, a u tom imaginariju oslobođenje postaje “okupacija”, a kritika zločina “napad na hrvatski identitet”.

3. Teorije zavjere stvaraju jedinstveni narativ opsade.
Antisemitizam, islamofobija i rasizam stapaju se u fantaziju u kojoj su Židovi skriveni neprijatelji, muslimani prijetnja civilizaciji, migranti demografsko oružje, a antifašisti unutarnji izdajnici. To je logika totalne ugroženosti koja opravdava svaku mržnju.

4. Nasilje se normalizira kao legitimno sredstvo političkog djelovanja.
Pozivi na deportacije, “vagone”, “traktore”, benzin i linč prestaju biti ekstrem – postaju humor, navodni patriotizam ili “sloboda govora”. Dehumanizacija protivnika omogućuje da nasilje izgleda razumno, čak poželjno.

5. Ustaški identitetski folklor postaje simbolički okvir ekstremizma.
ZDS, 10. travanj i NDH ikonografija više nisu povijesna sramota nego marker pripadnosti.

U toj matrici ustaška estetika isprepliće se s katoličkom simbolikom, pa križ, zastava i ZDS cirkuliraju kao jedinstveni znakovni sustav identiteta. Antifašizam se pritom prikazuje kao prijetnja “vjeri”, “obitelji” i “tradiciji”, što proizvodi moralnu paniku u kojoj se radikalna desnica nameće kao jedini “autentični branitelj” hrvatskog katoličkog identiteta.

Zaključak

Ovi komentari nisu incident, nego strukturiran obrazac, mapa jedne paralelne realnosti u kojoj je NDH ideal, migranti prijetnja, a antifašisti neprijatelji. To nije puki govor mržnje, nego simbolička infrastruktura radikalizacije koja se neprekidno reproducira na društvenim mrežama. U takvom kontekstu važnost FALIŠ-a, kao prostora kulturnog, političkog i teorijskog otpora, ne opada nego eksponencijalno raste, jer suočavanje sa zlom počinje imenovanjem, a upravo to radi ova kategorizacija patologije profašističkog diskursa mržnje u današnjoj Hrvatskoj.

I za kraj, hvala svim sudionicima istraživanja, jer bez vašeg bogatog arsenala mržnje, paranoje i folklornog fašizma ova analiza ne bi bila moguća. Vaš neumorni trud na polju digitalne mržnje ostaje nepresušan izvor za dokumentiranje suvremenog hrvatskog fašizma. Čestitamo, ušli ste u studiju slučaja, te se u skladu s tim slobodno prepoznajte kao patološki primjerak na nekom od nadolazećih programa FALIŠ-a.

(Autonomija/FALIŠ)