Branko Sekulić je postdoktorand na Protestantskom fakultetu Sveučilišta Ludwig-Maximilians u Münchenu. Jedan od najuglednijih američkih izdavača, Lexington Books, objavio mu je nedavno knjigu „Ethnoreligiosity in the Contemporary Societies of the Former Yugoslavia: The Veils of Christian Delusion“ koja govori o fenomenu etnoreligijantstva na prostoru bivše Jugoslavije. Predavanje na tu temu održao je na nedavnom, desetom po redu festivalu alternative i ljevice Fališ u Šibeniku, što je bio i povod ovom razgovoru.

Govoreći o odnosu etnonacionalizma i religije skovali ste izraz etnoreligijantstvo kojim opisujete devijaciju odnosa etničkog (etnonacionalnog) i religijskog aspekta, koja snažno prožima politički prostor bivše Jugoslavije. U čemu se ta devijacija očituje?

Etnoreligijantstvo je, najkraće rečeno, vulgarizacija odnosa etničkog (etnonacionalnog) i religijskog aspekta. Riječ je o ideološkoj uzurpaciji religijskih struktura na etnonacionalističkoj osnovi. Njihovom voljom, naravno. Onoga trenutka kad religijske strukture prihvate etnonacionalističku misao koja se generira putem etnonacionalnih mitova kao svoje poslanje, kao svoju crkvenu misiju, dolazi do vulgarizacije religijske institucije koja gubi svoju vjersku sadržajnost. Ona se, slikovito rečeno, deformira na način da joj etnonacionalna mitologija ima veću stvarnosnu težinu nego sami sveti spisi. Time njihov javni narativ gubi na svojem vjerskom sadržaju, temeljeći se na čistim etnonacionalističkim osnovama. Problem je taj što većina tih struktura nije svjesna koliko se toga s vremenom uvuklo u njih kroz proces sakralizacije etnonacionalističke ideologije i njoj pripadajućih mitova.

Hod za život – put u smrt

Kakva je, ukratko, manifestacija etnoreligijantstva unutar hrvatske katoličke i srpske pravoslavne zajednice?

Bez da ulazimo u detaljniju raspravu, to odmah možemo vidjeti po tome što među njima ne postoji nikakva konkretna ekumenska komunikacija, već je ona kolateralna žrtva političke problematike koja se odvija na pitanjima Jasenovca, Bleiburga, kardinala Alojzija Stepinca i episkopa Nikolaja Velimirovića. Ukratko, navedene su zajednice zapele u grotlu etnoreligijantstva, koje je primarno politički problem, pa se tako i crkvene institucije primarno bave političkim, dok gotovo u potpunosti zanemaruju vjerska pitanja. Religijske institucije se, naime, mahom ustrojavaju sukladno ideološkim naputcima sociopolitičkog konteksta kojem pripadaju kako bi sačuvale svoju društvenu dominaciju pa, u tom smislu, religija, za razliku od vjere, i jest ideologija. U takvu podlogu, svjetovno ideološki formiranu i u ovom slučaju lišenu kristovskog impulsa odmaka od vlasti, etnoreligijantstvo se savršeno uklapa.

Da se bave političkim pitanjima razvidno je i u slučaju Eparhije novogračaničko-srednjozapadnoameričke SPC-a koja je odlikovala osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja, a pamtimo i kada je sisački biskup Vlado Košić na aerodromu ljubio ruke ratnom zločincu Dariju Kordiću po povratku iz zatvora. Blagoslivljaju se oni koji se nijednom riječju nisu ispričali za zločine, niti pokazali pokajanje i suosjećanje prema žrtvama.

To je odličan primjer manifestacije etnoreligijantstva koja se odvija, najkraće rečeno, kroz „blagoslovljenu“ glorifikaciju vlastitih zločinaca i „križarski“ prezir prema tuđim žrtvama, stvarajući u konačnici ono što Viktor Ivančić naziva kulturom zločina utemeljenoj na nacionalnoj „obnovi“ provedenoj putem odmazde drugoga. S tim da treba povesti računa kako se ovdje prema njima ne radi o zločinu, već o aktivnosti „svetih“ karakteristika.

U predavanju ste naglasili da etnoreligijantstvo propisuje da nije dovoljno biti pripadnik nekog naroda ili nacije, već se to mora biti na ideološki ispravan način. Ne podsjeća li to na diskurs ovdašnje krajnje desnice i konzervativnih asocijacija koje propisuju što je to dobar Hrvat, a svi izvan toga su mrzitelji svega hrvatskog – orjunaši, četnici i komunjare?

Postoji dakle etnototalitaristička i etnoklerikalistička linija na križanju kojih fenomen etnoreligijantstva i izrasta. To pak nužno podrazumijeva sakralizaciju etnonacionalističke ideologije. Slijedom toga, ukratko, ljude se više ne razdvaja samo po etnonacionalističkom ključu na izdajnike i odane, već i po religijskom ključu na pravovjerne i otpadnike. Krajnji iskaz ovih formi je u hrvatskom slučaju „posvećeno“ ustaštvo, a u srpskom „posvećeno“ četništvo. Nastavno na to, ovakva desnica – posebice ona religijski (samo)intonirana – kakvu mi ovdje u Hrvatskoj imamo, neosporno, mada nesvjesno, doprinosi raspadu i hrvatske nacije i hrvatskog katoličanstva. Isti je slučaj s njihovim pandanima u Srbiji. Zapravo, oni su problem koji tvrdi da je rješenje i tu je veličina tog paradoksa, gdje je recimo pokret Hod za život, u suštini, put u smrt. Valja reći da pritom ustaštvo i četništvo ovdje koristim u smislu u kojem je Boris Buden jednom kazao da krajnji oblik hrvatske etnonacionalističke ideologije završava u onome što on naziva „ustaškom kulturom“, a što sam poslije primijenio i na srpsku etnonacionalističku ideologiju u vidu „četničke kulture“. To je, sažeto, proces samodokončanja nacije, kada ona nema više nikakvih ideja o budućnosti i sve što se nudi je prekopavanje prošlosti, koje se pak u svojem konačnom obliku ukazuje kao grobna raka u koju će ta nacija najzad leći.

Spomenuli ste Hod za život – može li se konkretno govoriti o takvim etnoreligijantskim zajednicama?

Može, naravno, samo treba vidjeti u kojoj mjeri, shodno tome koliku podršku imaju od religijskih struktura. Recimo, u tom smislu najeklatantniji aspekt etnoreligijantstva je promocija povijesnog negacionizma i revizionizma u crkvenim prostorima, kroz predstavljanje knjiga takvog sadržaja.

Možda da parafraziramo Marxa – može li etnoreligijantstvo postati opijum za mase, jer očito je riječ o zavodljivoj materiji?

Apsolutno je zavodljiva, ali je još više eutanazirajuća, što i jest smisao u kojem je Marx to izrekao, jer je on kao boležljiva osoba koristio opijum za suzbijanje boli. Pobornici etnoreligijantstva suzbijaju bol koju osjećaju u susretu s izazovima suvremenog svijeta, stoga se i okreću etnonacionalnim mitovima i generiranju zamišljenog svijeta koji iz njih proizlazi, što je u principu njihova opijumska terapija.

Nisu li posljedično putem tih etnototalitarnih ideologija, uz podršku religijskih institucija s obiju strana, nastale i Republika Srpska i Herceg-Bosna, što se dalo zaključiti iz vašeg izlaganja? Može li se i kroz navedene tvorbe kritički promatrati fenomen etnoreligijantstva?

Definitivno. Na problematici Republike Srpske i Herceg-Bosne najbolje se vidi suglasnost etnototalitarnih zahtjeva i etnoklerikalnih tendencija hrvatske i srpske etnonacionalističke ideologije, koje su pritom bile čvrsto poduprte od određenog broja crkvenih predstavnika. Posljedično, kako jedna takva politika nije mogla biti ostvarena bez politike etničkog čišćenja i genocida, tako je i ugled dotičnih crkvenih institucija ostao definiran konturama počinjenih zločina. U prenesenom značenju, s mnogih oltara još uvijek curi krv onih koji su za te ideale žrtvovani.

Spomenuli ste političke mitove koji su ukorijenjeni ondje gdje nedostaje faktografija. U knjizi, koja ima za cilj dekonstrukciju tih etnonacionalnih mitova, posežete za terminom „mitomotor“ britanskog sociologa Anthonyja D. Smitha. Kao pokretače mitova unutar hrvatske katoličke zajednice ističete jubilej Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, događaj Bleiburga i lik kardinala Stepinca. Kod srpske pravoslavne zajednice spominjete kosovski mit, odnosno bitku na Kosovu polju 1389., događaj Jasenovca i lik episkopa Nikolaja Velimirovića, što razlažete na čak stotinjak stranica?

Prema Smithu, mitomotor je konstitutivni politički mit neke etnije koji stvara mogućnost njene samoidentifikacije te joj biva inspiracijom u njenom povijesnom razvoju. Komunalno-religijski mitomotor je pak podvrsta koja se odnosi na vjerovanje te zajednice kako je ona u prošlosti živjela u međusobnu skladu, istini, pravovjerju, te harmoniji s božanskim, zbog čega se drži ključnim u kristaliziranju i održavanju nekog etničkog identiteta. Jubilej Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, kosovski boj, događaj Jasenovca, događaj Bleiburga, osoba kardinala Stepinca i osoba episkopa Velimirovića su pak potonja verzija mitomotora s kojima se nastoji redefinirati stvarnost u kojoj živimo jer, sažeto rečeno, mit ima za svrhu prikazati stvari ne onakve kakve jesu, već kakve su trebale biti, pa se stremljenjem izmjenama prošlosti u konačnici želi prirediti budućnost po mjerilu etnoreligijantstva, tj. etnototalitarne ideologije i etnoklerikalnih aspiracija; dakle nastoji se stvoriti svijet u kojem ubojice za „našu stvar“ nisu zločinci, već mučenici.

Stepinac i Velimirović

U kolikoj mjeri su, konkretno, hrvatski identiteti oblikovani upravo navedenim mitomotorima? Možda da uklopimo i onaj da su Hrvati potomci drevnih iranskih naroda.

Ovo je dobra postavka. Identiteti. Plural. Ne postoji jednoznačan identitet, pa tako ni hrvatski, već se on mijenja shodno perspektivi onoga koji se identificira. Tako perspektiva hrvatskog identiteta iz rakursa ratnog profitera, ratnog zločinca, privrednog kriminalca, lažnog branitelja i slično – što je, usput budi rečeno, udarni ešalon našeg društva – nije istovjetna s hrvatskim identitetom ljudi koji žive i preživljavaju od vlastitog rada na pošten način, ljudi čije su tvornice prošle kroz mlinac pretvorbe i privatizacije i koji su danas izrabljeni i potplaćeni ili pak onih koji su pod tim teretom, uslijed bolesti nastale zbog neimaštine i sekiranja, pokopani, ratnih veterana koji su nastavili sa svojim životima a da nisu odlučili svoju žrtvu naplatiti u ratnom plijenu, mladih koje sve više van granica potiskuje stranačka mladež i slično. Ukratko, prvospomenuti su oblikovani navedenim mitomotorima, ali kao njihovi protagonisti, dok su potonji također oblikovani njima, ali isključivo kao njihove žrtve. U ovoj perspektivi Irance koje ste spomenuli mahom vidim kao žrtve.

U kojem smislu vam je važan Bleiburg?

Zato što je on postao komunalno-religijski mitomotor koji se koristi kako bi se preko jedne tragedije i njegovih žrtava revitalizirala zločinačka ideologija nauštrb činjenica. A činjenice kažu da se dogodio zločin i on se kao takav ne može dovesti u pitanje, za razliku od okolnosti koje su do njega dovele. Zlo proizlazi iz zastranjenja ljudske naravi od humanog, dok čin sprovođenja te nehumanosti u djelo prepoznajemo kao zao čin, kao zlo-čin. Događaj Bleiburga treba gledati kroz oba ova aspekta: zla ubojstva koja su počinili jedni ljudi nad drugima, te čina političke odluke u kojoj je strana ratnih pobjednika odlučila biti nasilna prema svojim političkim protivnicima. Crkvena institucija u tom pogledu može sebi dozvoliti osudu zla, grijeha ubojstva, ali upuštanjem u prosuđivanje samog čina ona neupitno ulazi u područje političkog vrednovanja gdje, htjela to ili ne, preuzima ulogu jednog od aktera unutar ideološkog sukoba. Tako se određene strukture Katoličke crkve u Hrvatskoj, ulaženjem u spor između partizana i ustaša, mahom svrstavaju na stranu potonjih, pri čemu njihova osuda grijeha ubojstva zvuči samo kao aktivnost aboliranja ustaškog, te demonizacije partizanskog pokreta, s posebnim naglaskom na njegovu antifašističku vrijednost.

Kardinala Stepinca i episkopa Velimirovića nazivate pak svecima razdora?

Oni se ukazuju ozbiljnim kamenom spoticanja kako između hrvatskog katoličanstva i srpskog pravoslavlja, tako i unutar samih tih zajednica zbog toga što su, čak i ne toliko zbog njih samih koliko zbog njihovih etnonacionalistički profiliranih pobornika, postali ultimativni simboli pokušaja sakralizacije ustaške odnosno četničke ideologije. Odnosno odbijanja Rimokatoličke crkve u RH i BiH te Srpske pravoslavne crkve da se konačno uhvate ukoštac s ulogom svog klera u Drugom svjetskom ratu i time zauvijek stanu na kraj koketiranju sa spomenutim zločinačkim pokretima. Ukratko, da je njima stalo do suočavanja s prošlošću i ekumenizma, uzeli bi za sveca pokojnog šibenskog biskupa Srećka Badurinu, iznimnu moralnu vertikalu i ljudsku veličinu, te jedinog hrvatskog katoličkog prelata s kojim nemaju problem ni SPC ni nereligiozni dio naših društava. Ovako, inzistiranjem pobornika etnoreligijantstva na nevinosti ustaštva i četništva kroz lik i djelo Stepinca i Velimirovića, oni zakopavaju ovaj dvojac u blato zločina u koje ni oni sami za života nisu uspjeli zagaziti. Oni su, ukratko, sveci razdora postali ne svojom voljom.

Primjeri Badurine i Starčevića

U svojoj habilitaciji, kako smo mogli čuti, koristite se među ostalim nasljeđem biskupa Srećka Badurine, kojeg često prisvaja i ovdašnja desnica, ali i Franje Starčevića, gotovo zaboravljenog osnivača Škole mira ratnih devedesetih u Mrkoplju?

Teološki konstrukt koji sam razvio u habilitaciji usmjeren je ka suzbijanju problema etnoreligijantstva na području bivše Jugoslavije. U sklopu tog koncepta biskupa Badurinu koristim kao prelatski, a Franju Starčevića kao laički primjer par excellence. Njihovom veličanstvenom i uistinu jedinstvenom angažmanu usmjerenom ka suzbijanju uzroka i posljedica ratnih sukoba devedesetih godina nema pandana na ovim prostorima, jer su oni u kristovskom duhu potpune požrtvovnosti upravljene dokončanju međuetničkog konflikta svoje živote višestruko izložili pogibelji. Naime, neprestano upozoravajući na pogubnost generaliziranja ljudi jednog naroda, odnosno njihovo doživljavanje kroz obrazac uniformne i jednoumne zajednice, te skrećući javnosti pozornost na obilje lažnih informacija, kao i činjenicu postojanja velike razlike između izmanipuliranih i manipulatora, dolazili su u sukob s tada prevladavajućim etnonacionalističkim narativima, ali su unatoč tome uspjeli barem svoje sredine, Šibenik i Gorski kotar, potaknuti da se one uvelike uščuvaju od impulsa osvete, rušilačkog nagona i želje za odmazdom. I to je danas u spomenutim sredinama vidljivo, za razliku od lika i djela navedenog dvojca koji je gotovo posve zanemaren i marginaliziran. Odnosno u slučaju biskupa Badurine još je i gore. On je i krivo interpretiran pa će tako, osim što se njegovo ime tek uzgred spominje na svetoj misi zadušnici za poginule hrvatske branitelje, biti i prekršten u ratnog biskupa, dok je njegova uloga bila suštinski suprotna – ona je naime u potpunosti antiratna, što je i logično, jer proizlazi iz njegova biskupska gesla „On je mir naš“. Što se tiče desnice, tu pak nema ništa novog, oni Badurinu prisvajaju stihijski, jer Crkvu drže za svoje gumno, što ipak puno više govori o karakteru Crkve na našim prostorima nego o samoj desnici.

Minulo je 25 godina od potpisivanja tri od ukupno četiri Vatikanska ugovora između Svete Stolice i RH. Kako vi gledate na prijedloge ukidanja ili korekcije tih ugovora, što dio društva uporno zaziva zato što 600 milijuna do milijardu kuna godišnje za Katoličku crkvu u Hrvatskoj njoj daje gotovo neograničenu moć u državi koja je po Ustavu ipak sekularna.

Nisam za ukidanje Vatikanskih ugovora, ali sam definitivno za njihovu reviziju. Jedna od dobrih strana tih ugovora su sredstva namijenjena za beskućnike i siromašne sugrađane koji nemaju, recimo, topli obrok i krov nad glavom. Ali definitivno treba sankcionirati utjecaj crkvenih struktura u javnom prostoru, posebice u školama, jer to što oni naučavaju tamo nije vjeronauk, već nekakav religionauk u smislu, pojednostavljeno rečeno, da je Kristovo učenje sankcionirano poradi ideološkog sadržaja utemeljenog na spomenutim mitomotorima. Ustvari, trebalo bi u Crkvu uvesti građanski odgoj jer je to, čini mi se, jedini način da se pokuša spasiti Crkvu od nje same.

(Portal Novosti, foto: Pixabay)