Neke stvari se, prosto, teško – ako ikada – mijenjaju.

Da se juče na Cetinju, na Dvorskom trgu, pojavio lično Sveti Petar Cetinjski, pa se obratio Crnogorcima, samo bi istim riječima nastavio gdje je stao kad ga je smrt prekinula.

Što se može shvatiti kao potvrda vječnoga trajanja svečevih upozorenja. Ali i potvrda vječnoga trajanja crnogorskih slabosti.

Je li neko juče gledao klipove koji prikazuju sukob pristalica CPC a da nije osjetio beskrajnu mučninu i neprijatnost? Bilo je – ono što smo vidjeli – svjedočenje da, kako je primijetio moj prijatelj, posrnuću prosto nema kraja. Nema, jer dno zapravo ne postoji. Ono što si juče proglasio dnom već sutra vidiš kao ono visoko gore iznad nas.

Hajde da ostavimo po strani to što je, ako tvrdiš da si hrišćanin, Božić posljednji dan kada bi se smio latiti nasilja. Kad se pobiješ na Božić, to je kao da nekoga razapneš za Vaskrs: nije da si pogrešno razumio nešto, nego nisi razumio ništa.

Malo je šta na ovome svijetu ostalo od izvornoga hrišćanskog učenja. Na zapadu, Božić je komercijalizovan: to je još jedan dan kad se nemilice troše pare. Kod nas je Božić – nacionalizovan. Ali ne u smislu da je postao imovina koja je prešla u vlasništvo države. Ne. Nego bukvalno: Božić je postao vlasništvo nacije.

Uprkos uvriježenom mišljenju, Crnogorska pravoslavna crkva, nakon što je obnovljena, imala je odličan osnov da se razvije. Bila je onakva kakva bi hrišćanska crkva, da je bilo sreće, zauvijek ostala, da Rim nije izvršio aproprijaciju hrišćanskog učenja i da hrišćanstvo nije postalo religija Imperije. Bila je, ta crkva, poput ranih hrišćana. Nije imala ništa, bila je sirota, bila je glas potlačenih. Bila je suprotnost luksuzu, moći, oholosti Srpske pravoslavne crkve. Iako nije uspjela izmaći etnofiletizmu, nije postala motor crnogorskoga nacionalizma – moguće i zato što taj nacionalizam i postoji tek u izlišnom i blijedom pokušaju. Ali nije rasla. Da bi se na kraju podijelila i postala slabija nego ikada.

Juče je ta crkva bila na najnižoj tački od obnove.

Juče su se provladini mediji toj crkvi sprdali, a ta se sprdnja na društvenim mrežama proširila u tradicionalne izraze mržnje prema Cetinju i Cetinjanima.

CPC implodira. Busanje u prsa i šuplja priča nikada nisu zaustavili imploziju.

Ko je politiku odvajao od hrišćanstva, traćio je vrijeme. Hrišćanstvo je, izvorno, vrlo revolucionarno. I vrlo, vrlo političko, jer ono nastaje ne samo kao religija, nego i antimperijalna ideologija. Otkrivenje Jovanovo je, između ostalog, i anti-imperijalni manifest.

Kakva je politička poruka juče poslata sa Dvorskog trga? Loša. I gora od loše.

Kad je teško, hajde da se međusobno pokrpimo. Neprijatelja nemamo, sve nam je banja, med i mlijeko teku crnogorskim kršem. Kad je tako, budimo neprijatelji jedni drugima. Jer što je muškarac bez brkova, što je čoek bez neprijatelja?

A kad se bruka desi, šta onda? Kao i uvijek: krivi sve, osim sebe. Kriva je BIA, kriv je Milo, kriv je DPS, kriv je duh Amfilohijev. Svi su krivi, samo ne famozno „mi“.

I to je možda ono najgore: potpuno odsustvo autorefleksije, samokritike i svijesti o odgovornosti.

To je garancija daljega propadanja.

Andrej Nikolaidis (CdM, Foto: Pixabay)