Kada je crnogorski narodni poslanik Milan Knežević 16. juna ove godine „uzeo riječ“ povodom rasprave o opozivu ministra Leposavića, a zapravo o Srebreničkom genocidu i crnogorskoj percepciji, u sekundi sam ga prepoznao kao jednog od likova koji su se regionu upriličili u video klipu – večeralo se, popilo se, zapjevalo se kod tek pristiglog Joanikija. Djelovao mi je tamo kao seljače čija je cijela životna filozofija stala u „udjenuti se“. Takvi likovi dobro znaju u šta im se najrentabilnije udjenuti. Milan Knežević se udjenuo u karikaturu srpstva koje je na „izvol’te“ otvoreno. A o karikaturi u daljnjem slijedu teksta. Za sada se držim 16. juna koji je, hvala modernom komuniciranju, iz Podgorice uživo stigao na moj sarajevski mali ekran.

Uzeo, dakle, riječ Milan Knežević pa raspalio. Englezi bi ovo rekli „by heart“, mi napamet, ali ni jedan ni drugi organ – ni srce ni mozak, ovdje izgleda nisu u pitanju. Da nije iz donjeg dijela leđa koji je izgubio svoje pristojno ime? Jer ima i takvog govorenja. Nije ni to. Suviše glatko, suviše mehanički ide Kneževićevo recitovanje. Na temu Srbi koju je Knežević sam sebi zadao a povodom prijedloga da se prizna mjerodavna presuda. Da je zločinačka grupacija koja doduše ima atribut srpski, počinila genocid, ali to se nikako ne proteže na srpski narod, na svakog Srbina. Knežević, međutim zalegao po mantri da, što se na nešto srpsko odnosi, cilja na vascijeli srpski narod. Suviše glatko govori Knežević e da bi se pomislilo da iz živog ljudskog tijela teče njegov govor. Pobrojao Knežević sve neuralgične tačke srpskih stradanja, od Kosovskog boja, preko Jasenovca, do nutricionističkog usuda srpske dece. I sve to uz paćeničko: Krivi smo mi Srbi? Krivi smo jer smo postradali na Kosovu… jer smo u Jasenovcu postradali… jer nam deca za doručak, za ručak, i večeru jedu osiromašeni uranijum. Knežević je mlad te ne pamti famozni poklič istrajavanja u nakaradnom srpstvu „Ješćemo korenje“. Od korenja do uranijuma kratak je put.

Kad je Knežević završio, ostatak mi je dana prošao u povremenom osjećaju da sam u ovom nastupu prepoznao nekoga ili nešto zapamćeno iz djetinjstva. Ali nikako da doprem do tog. Pred san, što rekao pjesnik „gdje sve se sastaju vode“ sjetih se. Ne, nije me Knežević podsjetio na nekoga, nego na nešto. Na mehaničku igračku koju sam imao u djetinjstvu. Bila u obliku ptice, tačnije kokoši. To što nije bila u obliku vola ili mazge pretpostavljam da je iz tehničkog razloga. Jer je rudimentarnu mehaničku igračku lakše pokrenuti kad ima dvije nego četiri noge. Igračka u obliku vola ili konja podrazumijevala bi problem složenijeg, četvoronožnog kretanja. Mehanički dvonožac se lakše kreće. Bila je to igračkica u koju se nisu umetale baterije. Nego je „naviješ“, odnosno okretanjem ključića zategneš unutrašnju oprugu u spiralu. Onda je pustiš i koliko traje odmotavanje spiralne opruge, toliko se ona kokoš kreće, a sve čini pokret glavom kao da nešto po podu važno kljuca. Sve u istom ritmu, sve jednakim intenzitetom. Opet ponoviš ono sa ključem i navijanjem i sve se sa dvonožnim kretanjem i sa kljucanjem ponovi. Upravo mi je tako djelovao poslanik Milan Knežević. Kao mehanička kokoš čiju unutrašnju oprugu vanjski ključ po potrebi zategne u spiralu te pusti da se spirala odmotava a nastane kljucanje od Kosova do obogaćenog uranijuma.

Kada sam se toga sjetio postalo mi jasno zašto sam proteklog dana nakon Kneževićevog nastupa osjetio skoro pa perverznu želju. Da poslanik Knežević opet ustane i sve to istim ritmom istim riječima istim izrazom lica ponovi. Pa još jednom, pa još jednom. Do moje iznemoglosti. A do Kneževićeve? Ne, mehanička igračka ne može zanemoćati. Ona, ako je solidno napravljena, a nema tu neke naročite pameti u izvedbi, može do besvijesti raditi. I obično je bilo da prije presahne dječija volja za ovom igračkom nego što se igračka pokvari. A poslanik Milan Knežević je baš solidno napravljen u radionici novog srpstva. Što bi se reklo kultnom filmskom rečenicom: Alaj ste ga napravili!

Nezgoda je u tome što čovjeku nije dato da bude mehanička igračka. Kada se u nju ljudski primjerak pretvori, postaje karikatura. Komičan. Takvo bi, da nema nezgodne posljedice po region, bilo otpisano i novokomponovano srpstvo. Nije uputno citirati Marxa, ali ne mogu odoljeti da se sjetim kako se u „Prilogu kritici Hegelove filozofije prava“ opisuju izvjesni povijesni anahronizmi te pominje sintagma „komendijanti poretka“. Njihovi su autentični likovi odavno mrtvi, na sceni su komendijanti poretka. Historija je temeljita i prolazi kroz mnoge faze kad sahranjuje jedan stari oblik, napisao je Marx. U posljednjem činu je komedija. Da bi se čovječanstvo veselo rastalo od svoje prošlosti?

U optimističnoj varijanti bi bilo dobro vjerovati da je tolika količina karikaturalnog na ovdašnjoj sceni radujući znak da se jedan kolektiv veselo rastaje od svoje prošlosti. Da Bog da!

E sad da razriješim naročito insistiranje da mi se poslanik Milan Knežević u svojstvu „uzeo riječ“, na mom malom ekranu pojavio baš 16. juna. Ovaj se dan u Irskoj i u dobrom dijelu knjizi sklonog svijeta, na margini važnosti bilježi kao Bloomsday. Jer je u taj dan irski pisac Džejms Džojs smjestio radnju svog kultnog romana Uliks. Upravo je Džojs bio primjer autora koji bilježi kako se recikliranje prošlosti vrši kroz parodiju i karikaturu. Te je antički Odisej karikaturalno parafraziran u malograđanskom Leopoldu Bloomu.

Džojs je svojevremeno boravio u slavenskom svijetu. Izabravši kao trajno opredjeljenje izgnaništvo, a tražeći posla, boravio je pred prvi svjetski rat u Puli.

Stigao oktobra 1904. otišao marta 1905.

Među knjigama koje je u ličnoj biblioteci Džojsovoj popisao jedan njegov biograf, ovdašnjem oku se preporučuje interesantna zbirka eseja pod naslovom „Aspekti modernizma“. Objavljena je u Londonu, a autor joj je Slovenac, naturalizovani Englez. Džojsov primjerak knjige je bio rasječen samo na stranicama koje obuhvataju poglavlja o dva italijanska autora, te prvi dio poglavlja pod naslovom „Savjest malog naroda“. Na stranicama za koje možemo pretpostaviti da ih je Džojs čitao, slovenački autor razvija temu vrlo blisku balkanskom i irskom čitaocu.

Da citiram.

„Stvari su mučne kada je narod sveden na tako mali broj koji mu dovoljno ne osigurava sadašnjost niti daje garanciju za budućnost. Skroman obim njegovog nacionalnog tijela čini se da je teret za njegovo junaštvo i njegovu vitalnost. On iscrpljuje volju, te prije ili kasnije obeshrabruje potencijalno jake ljude, koji su prisiljeni gledati na jednoj strani smiješne stranačke borbe a na drugoj strani kreštavu senilnost, međusobno izjedanje, zavist i spletke.“

Džejms Džojs koji je zauvijek otišao iz Irske ne mogavši podnijeti pomenuti teret, nije imao jasnu predstavu o mjestu u koje je stigao. U privatnom pismu poslatom iz Pule pojašnjava da je „na jadranskoj obali u smjeru Turske“. Ovakvo lociranje navodi maštu na želju. Eh da je slavni Irac samo produžio dalje. Uz Jadransku obalu u smjeru Turske. A da je putovanje kroz prostor obavljeno uz putovanje kroz vrijeme. Te da je stigao u Crnu Goru na Bloomsday 2021. i ugledao Milana Kneževića. Načinjenog da iscrpi volju te obeshrabri ljude koji su ga prisiljeni gledati. Na sreću, nije se desilo po volji onog mehaničkog kljucanja. Nakon 16. juna osvanuo je 17. i kada se jednom bude bilježio kao datum crnogorske povijesti biće važno naglasiti da je taj dan Skupština Crne Gore izglasala Rezoluciju o Srebrenici i opozvala ministra Leposavića. Bitan korak za savjest jednog malog naroda.

(Gradski.me)