Sarajevo ima svoje glamurozne festivale među kojima, u skladu sa savremenim civilizacijskim preferencama, History Fest nažalost nije. Kažem nažalost, jer se iz onoga što je do sada bila ponuda ovog ozbiljnog festivala mnogo toga dalo naučiti. Te shodno tome, u odnosu prema prošlosti, sadašnjosti, budućnosti… korigovati.

Prije nekoliko godina u okviru ovog „samozatajnog“ festivala bila je postavljena izložba pod naslovom „Jugoslavija 1989“. Autori izložbe su na dvadeset četiri panoa pokušali sažeti jednu od onih godina koje se atributiraju kao „historijske“.

Između ostalog, bilo je interesantno posmatrati reakciju publike koja je rođena nakon te godina. Uostalom, nakon krvavih devedesetih.

Šta oni mogu znati o: Antibirokratskoj revoluciji, padu savezne Vlade, Gazimestanu 1989, onoj rečenici koju nije izgovorila teta iz vrtića, mada tako zvuči „Niko ne sme da vas bije“ …itd?

Sudeći po reakcijama, malo, skoro ništa su znali.

Zamišljena kao sveobuhvatan pregled 1989. godine, izložba je imala i dio posvećen kulturi i umjetnosti. Jedan od tih panoa je bio posvećen Danilu Kišu.

I da nema drugog razloga, jedan je jasan i neporeciv: 1989. godina je godina kada je umro Danilo Kiš.

Reakcija onih što su rođeni nakon 1989., odnosno krvavih devedesetih, ide u prilog činjenici da je kultura, da je umjetnost univerzalnija, vječnija, od onog „Niko ne sme da vas bije“. Oni koji pojma nemaju ko je i u kojoj prilici izgovorio ovu rečenicu, reagovali su na Danila Kiša. Znali su ga! Nailazili su na njega makar kao na pamtljivu, impresivnu ikonografsku činjenicu. Onu neponovljivu glavu sa neponovljivom grivom, onu dječačku figuru u jeansu i košulji. Na sliku, makar ništa od knjiga nisu pročitali. Kiš.

A osim po godini (1989), Kišova smrt se pamti i po mjesecu. Oktobar. Listopad.

„S jeseni… lišće divljeg kestena pada strmoglavice…“ ovom rečenicom počinje njegova rana knjiga u čijem podnaslovu stoji „Za decu i osetljive“. Poznavaocu ovdašnjeg kalendara je jasno da je u pitanju: oktobar.

Sjetio sam se Kiša ovih dana povodom datuma njegove smrti (15. oktobra) a onda, evo i u nedjelju (23.oktobra) dok ovaj tekst pišem. Nedjelja je (čuvena pjesma koju je Kiš volio bi rekla „Tužna je nedjelja“) i pratim, priznajem s navijačkim impulsom, lokalne izbore u Crnoj Gori. Kolika je izlaznost itd… Pratim iz Sarajeva, grada koji je pobratim-posestrima Podgorici. Kad tekst završim prestaje predizborna šutnja. Na to računam. Pa ne šutim!

Lutajući po internetu, prebirući, mimo Podgorice, i ostala mjesta u kojima se odvijaju izbori, nabasah na naslov koji se odnosi na Žabljak.

Već naslov kazuje da lokalni političar kani srbijanskog glumca Petra Božovića proglasiti počasnim građaninom Žabljaka. Ako pobjedi.

Nisam insajder te prvi put čujem za stranku u ime koje ovaj političar govori. Ali mi se iz onoga što govori, odnosno iz udivljaja prema Petru Božoviću, mnogo toga kaže. Pominje političar žabljačke litije, svetinje i sve u tom notornom smislu. Svemu tome bi, ako pobijedi, kao višnja na tortu legao Petar Božović. Kome, da ne tajimo, litije i svetinje jesu na isti način drage.

Te se sjetih Kiša i Žabljaka. Zna li ovaj političar da je Žabljakom, stazama oko Crnog jezera, godine 1987. hodao jedan od najvećih ovdašnjih pisaca (ovdašnji podrazumijeva ex jugoslovenski) sa izrazitnim, a rafiniranim, nefolklornim osjećajem za svoje (po majci) crnogorsko porijeklo. Žabljak, odnosno Crno jezero, je jedno od posljednjih esencijalnih Kišovih posjeta Crnoj Gori. O tome mi je govorio i Mirko Kovač 2009. kada smo se sreli u Fojnici. Bijaše to Kovačeva zadnja posjeta Bosni!

1987. godine, nakon što je Danilo Kiš operiran te dobio Sedmojulsku nagradu, crnogorska mu je Vlada ponudila gostoprimstvo na Durmitoru. Prihvatio je uz molbu da Kovač ide s njim. Tako je i bilo. Te su dva velika pisca Crno jezero zajedno obilazili, te jedne prilike gadno zalutali, pentrali se po stijenama kao da su planinari, mislili da se nikad neće izvući iz šipražja. Te, da bi se hrabrili, uzajamno se propitivali stihovima i citatima. „Klepali stihove“, kako reče Kovač.

Danilo Kiš je pisac za kojeg se povodom pitanja: Čiji? najtačnije odgovara sa: Svoj!

Ali bi Crna Gora, ako je država koja drži do sebe, i do svoje posebnosti, morala s pijetetom čuvati i obnavljati sjećanje na sve što se nje i Danila Kiša tiče. Ovo sa Žabljakom tek je sitnica na koju me je podstakao naslov koji sažima ambiciju žabljačkog političara, poštovaoca lika i djela Petra Božovića.

Toliko toga kod Danila Kiša plemenito svjedoči Crnu Goru i crnogorstvo. Nasumice, evo:

Džepni sat Danilovog đeda Jakova koji lebdi ispred stare kuće Dragićevića na Cetinju.

Zelje sa kastradinom na Cetinju 1939.

Karta svijeta u razmjeri 1:500.000 na kojoj njegova majka vrhom pletaće igle označava tu Arkadiju, taj sunčani Eldorado njenog idealizovanog djetinjstva, tu ozarenu Maslinovu goru, taj Montenegro.

Biblioteka Rista Dragićevića.

Časopis Omladinski pokret iz 1953. Prva objavljena pjesma „Oproštaj s majkom“.

Gimnazijsko svjedočanstvo 20. maja 1954. Narodnost crnogorska. Ocjene: srpski jezik odličan 5, ruski jezik vrlodobar 4, francuski jezik vrlodobar 4, latinski vrlodobar 4…

Cetinjske kiše.

Lik Marka Miljanova.

Pogled s kotorskih strana na Bokokotorski zaliv a na nebu nekoliko oblaka koji liče na krdo belih slonova.

Ima još, ali je valjda i ovo dovoljno. Da bi se shvatilo koliko otužan je onaj naslov koji sažima ambiciju žabljačkog političara. Da ako pobijedi, Petra Božovića počasnim građaninom proglašava. Uz sve ono agresivno srpsko što uz Petra Božovića ide ? Dočim… Danilo Kiš! Svoj! Astralno svoj. Te kao takav Crnoj Gori, kojoj mnogi ne daju da bude svoja, stostruko dragocjen.

A ona rana knjiga što počinje pomenom jeseni, da ne zaboravim, naslovljena je sa Rani jadi.

(tekst i foto: Gradski portal)