Protekla mi je sedmica bila u znaku promocije knjige Prvi nacrt historije, na kojoj sam timski radio i za koju sam napisao obiman predgovor. Sadrži zapise o iskustvu novinara koji su svjedočili pred haškim Tribunalom. Na margini promocije, kao i u toku samog rada na knjizi, bilo je mjesta pitanju: A šta je s novinarima i piscima koji su zaslužili da budu optuženici i osuđenici pred istim Tribunalom? Kolokvijalno: huškači.

I baš usred sedmice koja je bila i u znaku ovog pitanja pitanja, nabasah na tweet koji, evo, citiram :
Najoriginalniju ostavku u istoriji srpske politike, dao je pisac Brana Crnčević. Nakon svađe sa Miloševićem uputio je javno pismo sledećeg sadržaja: ”Neopozivu ostavku na mesto poslanika dajem zbog bolesti.
Ne moje bolesti. Bolesna je supruga. Ne moja.”

Ispod tweeta je stajalo: 147 Retweets, 2 Quote Tweets, 2,846 Likes!

Preneražen, a pojasniću zašto, provjerio sam u komentarima ispod tweeta da li iko dijeli moju preneraženost. Bilo je: genijalno… fantastično… hvala što ste ovo podijelili… i tome slično. Emotikone da ne pominjem! Tek u dva-tri komentara nailazim na stidljivo (o)pominjanje da Brani Crnčeviću, što bi se u Bosni reklo, maslo ne bijaše za ramazana.

Tweet navodi na zaključak da je Brana Crnčević doduše bio uz Miloševića, ali se distancirao. Aplauz za Crnčevića! A šta bijaše razlog? Miloševićeva supruga. Dodatno bi se dalo spekulirati i da je Slobodan Milošević mogao biti OK lik da ne bijaše “u njega bolesna žena”! Ostavimo po strani takvu spekulaciju (sve mi se čini da ovaj tweet jeftino cilja na jedan drugi, a aktulni bračni par u regionu). Nego se podsjetimo ko bijaše Brana Crnčević.

Nedavno su mu dva ili tri srbijanska portala afirmativno pomenula devedesetogodišnjicu rođenja. Umro je 2011.

O Brani Crnčeviću ću pomenuti makar par esencijalnih podataka koje bi oni što su frenetično lajkali tweet trebali, morali (sa)znati. Jedan pronalazim u skrajnutom govorenju pisca Novaka Kilibarde. 1994. je godina. Višegrad. Stigli prekodrinski gosti: osim Novaka Kilibarde, uz Radovana Karadžića su, najbliži mu skutima: Momo Kapor, Rajko Nogo i Brana Crnčević.

Kilibarda tvrdi da su mu se tada „prvi put počele otvarati oči“. Nećemo sada o tome (i o Kilibardinom “maslu za ramazana”) nego da čujemo šta je tom prilikom rekao Brana Crnčević, a zapamtio Novak Kilibarda. Nakon što su prekodrinski gosti Karadžićevom uhu ugodili izgovorivši prigodne besjede o „zvjerstvima Muslimana“, otišlo se na ručak. Tu će, pripovijeda Klibarda, Brana Crnčević (da li preko čačkalice ili zalogaja?) ispričati nešto što je najavio kao “vic”. Kao, došao novinar u Višegrad pa pita stogodišnju babu: Je li, baba, je li ikada bilo džamija u Višegradu? A baba odgovara: Pokojna prababa pričala da ih je u njeno doba bilo.

Svi prisutni se grohotom (grokčući ?) nasmijali “futurističkom vicu” Brane Crnčevića (da li bi se i na ovome pokupila koja hiljadica lajkova i emotikona?!). Ispala pri tome možda i koja čačkalica iz razjapljenih čeljusti? Eto, toliko je duhovit i originalan (“gdje je Brana, tu je smeh”) bio Brana Crnčević! Obaška duhovit i originalan u Višegradu u kojem je, da ništa drugo ne pomenemo, grupa naoružanih Srba 27. juna 1992. u kuću Mehe Aljića zatvorila 70 Bošnjaka (jedno bijaše dijete staro 2 dana) i žive ih zapalila. Preživjela je tek jedna žena koja će poslije svjedočiti pred haškim Tribunalom.

Pred istim Tribunalom je drugim povodom pomenuto i ime autora “najoriginalnije ostavke u istoriji srpske politike”. Brana Crnčević se kao bitan pominje u procesu protiv Slobodana Miloševića.

Zaštićeni svjedok B-179 je između ostalog, detaljno govorio o isporukama oružja i municije Srbima u Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, a koje su se odvijale uz pomoć Službe državne bezbednosti i Matice iseljenika Srbije. Predsjednik Matice bio je Brana Crnčević. Svjedok je bio uposlenik. “Iz skladišta Vojske, u Bubanj potoku, samo 1992. godine, u RSK i RS isporučeno je 1200 teških kamiona sa oružjem i municijom”, izjavio je. Isporuke oružja, kamionima Matice iseljenika, su krenule prije agresije na Sarajevo, a trajale su i za vrijeme sankcija, koje su vlasti Srbije 1994. bile primorane uvesti Republici Srpskoj. Svjedok B-179 navodi da je Brana Crnčević u svojoj kancelariji imao direktnu telefonsku liniju sa Slobodanom Miloševićem, sa kojim se, uostalom, često sastajao. Crnčevića su posjećivali zvaničnici RSK i RS, ministri Vlade Srbije, ali i vođe paramilitarnih formacija.

“Pesnik” je, dakle, bio aktivni učesnik “ tadašnjih dešavanja”. Danas se ovim eufemizmom pominju zločinački poduhvati u koje je Milošević ulagao ogromnu energiju, da potpali, da naoruža Srbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u cilju izazivanja oružanih “ustanaka” i “građanskih ratova”. Brana Crnčević je bio na čelu institucije koja je, navodno, održavala humanitarnu vezu sa Srbima izvan Srbije, a koja je zapravo slala oružje. A tek Crnčevićevo huškanje! Samo kao poslanik SPS-a zapamćen je po potpaljivačkim govorima, koji su bazdili ogavnim “humorom” kakav, evo, ilustriram njegovim riječima izrečenim uoči ultimatuma međunarodne zajednice Srbiji. “Možda bi nekog trebalo da poljubimo u dupe da bismo bolje prošli? Ja odgovaram onako kako bih odgovorio kao pisac: neću poljubiti svinju u dupe, pa makar nikad ne jeo čvaraka”. Bilo je ovo u vrijeme kada je srbijanska skupština možda još i imala nekog manevarskog prostora da se bombardovanje izbjegne.

Brana Crnčević je bio član Senata Republike Srpske (ma šta to značilo), SDS-a, a bio je i žestoki i do kraja zagovornik nevinosti Radovana Karadžića. Nakon što je Vojislav Šešelj otputovao u Hag, pridružio se Šešeljevoj stranci, ali se nakon raskola priklonio “naprednjacima”, bio jedan od osnivača te stranke.

Osim “vicevima” o Muslimanima, karadžićevskim ušima je znao ugoditi i, primjerice, stihom koji cilja da su Crnogorci “novotarija”:
Juče behu Srbi
Danas Crnogorci.

U nekoj predizbornoj emisiji TV Pink žovijalno priča kako ga tobože pitaju “Šta bi bilo da u ponedeljak pobedi Boris Tadić?” a on nakon što ruča pa odrema odgovori “ Najebali smo!” O tome kakvim se Boris Tadić pokazao, i kakvim se danas pokazuje, ne bih ovom prilikom. Uglavnom, Tadiću je tada protivnik bio Toma Nikolić, zvani Grobar. A u studiju, tom prilikom, uz Crnčevića je sjedio Aleksandar Vučić. Slatko se nasmijao Braninoj “duhovitosti”. Orkestrirano, i svi prisutni. Što rekao naslov emisije: Smeh do suza.

Kako bi Brana Crnčević danas odgovorio na pitanje “Šta ako Milo Đukanović pobedi ”? Te kome je i čemu Andrija Mandić analogija? Nije teško pretpostaviti.

Svojevremeno sam o novinarima i piscima-huškačima uradio dokumentarni film pod naslovom Godine koje su pojeli lavovi. Naslovom sam ciljao na, ne znam da li nakazniju ili podliju priču, lansiranu iz srpskih medija. To da su u opkoljenom Sarajevu Muslimani Srbe bacali u kavez sa lavovima. Za naslov ovom tekstu preporučila mi se životinja koju shodno svom stilu humora pominje Brana Crnčević. Autor “najoriginalnije ostavke u istoriji srpske politike”.

(Gradski.me, foto: Medija centar)