Sretan li bi bio bivši Sarajlija, Nenad Kecmanović, da mu se dojavi kako se u Sarajevu ne može kupiti beogradska Politika! Avaj, svjedočim iz prve ruke da može. Svake subote je kao materijalnu, papirnatu činjenicu držim u rukama. Bezmalo onako kako je moj prijatelj, crnogorsko-sarajevski pjesnik Marko Vešović, radio prije rata. Kupi Politiku, istrgne stranicu gdje je analiza šahovske partije, ostatak baci. Ja Politiku subotom kupim zbog puzzle sudoku. Desilo se ovaj put da mi se na putu do omiljene rubrike kao balvan-barikada ispriječio ogromni naslov „U Sarajevu ukinuta ulica Srđana Aleksića“. Pod njim ogroman tekst kakav se u novinarskom žargonu nekada zvao: ponjava. Potpisnik teksta: Nenad Kecmanović.

Jedno od zlatnih pravila na kojima počiva novinarstvo kao profesija, kaže: Svaki komentar slobodan je, ali na osnovu tačno utvrđenih činjenica. Drugim riječima, komentar zasnovan na neodrživim podacima je neodrživ, ili u krajnjim konzekvencama: komentar zasnovan na laži je laž.

Slučaj je, eto gle, htio da sam koji dan prije sudoku-subote ispunio uplatnicu gdje je kao primalac navedena firma sa sarajevskom adresom: Srđana Aleksića 20. Da vjerujem sarajevskoj uplatnici ili beogradskoj Politici? Odlažem tradicionalni sudoko-termin e da bih otišao do ulice koja je (bila?) ulica Srđana Aleksića. Tabla sa imenom Srđan Aleksić je tu. Novac mi, dakle, nije otputovao na nepostojeću adresu. Nenadu Kecmanoviću tj. njegovom palamuđenju o Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine, ovo ne ide na ruku. To je jasno svakom ko je i iole virnuo u njegovo beogradsko pisanje pa odustao jer se za notorno, osim ako nisi mazohista, nema ni vremena ni živaca. Ipak je za upitati: kako je bivši profesor sarajevskog fakulteta koji je imao i odsjek žurnalistika, već s naslovom „zglajzao“. Čime se rukovodio? Nije valjda da se oslonio na telefonsku ispovijed kakvog ukislog istomišljenika „sa terena“. Ili kao još jedan beogradski kolumnista, svakodnevno njuška po portalima države u kojoj je rođen. Sve tragajući za informacijama kojima bi nahranio svoje teze o neodrživosti Bosne i Hercegovine i Sarajevu kao metafori iste. A uzgred čeznući da ga neko odatle pomene. Što rekao olinjali bard, Matija Bećković, kad iz Beograda šalje adoraciju Dritanu Abazoviću a time i dritanovštini: „Pažljivo pratim…“ Šta bećkovićevsko „pažljivo praćenje“ isključuje, crnogorskom čitaocu ne treba objašnjavati. Ne prati bard da Srbija skoro sedam godina ne izručuje Crnoj Gori zločinca Zorana Vukovića, osuđenog na 20 godina zatvora zbog ubistva Hasana, Feride i Sene Klapu . S kojima je 6. jula 1992. za novac dogovorio prevoz iz Foče, pa ih kada su stigli nadomak brane Mratinje, na rijeci Pivi, izveo iz vozila, zvjerski ubio i gurnuo niz liticu.

Da bi Nenad Kecmanović trebao „pažljivije pratiti…“ da Srbija, primjerice, pruža utočište zločincu koji je ovjekovječen fotografijom na kojoj šuta ubijenu ženu u Bijeljini, aprila 1992, nećemo. Jer, sva je prilika da bi trebao „pažljivije pratiti…“ već i ovaj benigniji narativ o nazivima sarajevskih ulica. Tada bi shvatio da je ulica Srđana Aleksića jedan svoj dio, baš kao i ulica Džemala Bijedića, ustupila zbog novog imenovanja, odnosno ustanovljavanje treće ulice. Dakle, naslov beogradske Politike „ U Sarajevu ukinuta ulica Srđana Aleksića “zavrijeđuje tek uzvratno “ U Sarajevu nije ukinuta ulica Srđana Aleksića.“.

A šta da se jednog dana ipak ukine ulica Srđana Aleksića? Uostalom: Džemala Bijedića? Uostalom i ova treća: Mehmeda Alagića? Da se u Podgorici ukine ili ne ukine… ovo ili ono što bard Matija Bećković „pažljivo prati“? Po čemu je to Beograd mjerodavan da se Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom bavi na nivou prioritetnih naslova? Da docira i moralizira. Valjda iz pozicije centra naviklog da mu predstavnici grupa koje, što formalno i što neformalno, rade protiv svojih država (Bosne i Hercegovine i Crne Gore) već skoro kao po obavezi na noge dolaze? Iz takve se pozicije, naravno, njeguje selektivna pažnja. Pratim je li Sarajevo ukinulo ulicu nazvanu po Trebinjcu, Srbinu, Srđanu Aleksiću, dočim ne pratim da li je Aleksić u rodnom gradu, u gradu u kojem su ga 1993. na smrt pretukli lokalni Srbi, na isti način ovjekovječen.

Nenada Kecmanovića beogradska Politika potpisuje sa: profesor emeritus. Sa jednim sam se beogradskim emeritusom, predratnim Sarajlijom, zatekao u istom prevoznom sredstvu kada sam se iz Beograda nedavno vraćao u Sarajevo. Nekako mi nije bilo jasno da li se emeritus pravi nevješt ili ga drma rani Alzhajmer. Kad smo prelazili granicu, emeritus pita: Zar mi nismo u Republici Srpskoj? Jesmo, odgovara vozač. Pa zašto smo morali pokazati ličnu… pasoš? pita emeritus. Republika Srpska je dio Bosne i Hercegovine, odgovara vozač preko zalogaja. Aha, mrmlja emeritus. Alzhajmer, pomišljam. Nadomak Sarajevu kroz šalu upozoravam emeritusa (vrijeme je pred Novu Godinu) da se čuva petardi. Zar se Nova Godina slavi u Sarajevu? pita emeritus. Alzhajmer, pomišljam opet. Ali sada već sa mrvom podozrenja. Sve dok emeritus vozaču ne reče ime ulice u kojoj treba da ga iskrca. Pa precizno dodade: bivša…ta i ta. Ja zabezeknut! Emeritus kaobajagi Alzhajmerom poljuljan ne zna gdje je granica između država, i da Republika Srpska nije Srbija, ne zna da li se u Sarajevu slavi Nova Godina, e da bi iznebuha precizno znao kako se nekada zvala sarajevska ulica u koju ide. Tu u meni proradi mrva zlobe pa uzvratim: Samo joj je vraćeno staro ime, ono koje je imala od davnina, prije socijalizma… Jednako bi valjalo podsjetiti i emeritusa Nenada Kecmanovića, koji je rođen u Sarajevu, radio u Sarajevu, po svojoj volji Sarajevo napustio. Podsjetiti ga da se ulica Srđana Aleksića nekada, od davnina, zvala Ulica velikih drveta. Ostalo, doduše parčence. Ali, preimenovanje bijaše dovoljnim razlogom da neko, ne misleći ništa ružno o Srđanu Aleksiću, zavapi: U Sarajevu ukinuta Ulica Velikih drveta.

(Gradski portal)