U okviru Festivala bh. filma na ovogodišnjem SFF-u u ponedjeljak, 25. jula bit će prikazan dokumentarni film Bore Kontića Bez naslova, posvećen Ivi Andriću. Film govori o Andrićevoj posljednjoj posjeti Travniku 1972, Sarajevu 1974, načinu na koji se Andrić danas doživljava u regiji u odnosu na decenije ranije. Kontićevi sagovornici su ljudi koji su imali priliku upoznati se sa Andrićem, razgovarati sa njim ili pisati o njemu:

“Presudna je bila hronologija njegovih posljednjih posjeta Travniku, Višegradu, Sarajevu i Mostaru između oktobra 1972. i juna 1974. ali i nevjerovatno bogata literatura o Andriću te njegovo stalno prisustvo u ovdašnjoj javnosti. Za razliku od većine ovdašnjih umjetnika, o Andriću se danas mnogo više piše, razgovara i polemiše nego tokom njegovog stvaralačkog života. Doima se vrlo živo za nekog ko je umro prije skoro četiri decenije”, kaže Boro Kontić za Žurnal.

Od 90-ih godina počinje relativizacija Andrićevog djela, u dijelu BiH počasti se zamjenjuju kritikama, pored ostalih i kako se svojom literaturom teško ogriješio o Bošnjake. Profesor književnosti iz Sarajeva Munib Maglajlić u filmu precizno potcrtava šta je to što se Andriću “stavlja na teret”.

Osim o filmu, Boro Kontić, izuzetan poznavalac Andrićevih, ali i djela o Andriću, za Žurnal govori i o obilježavanjima važnih godišnjica u vezi sa Andrićem, tretmanu koji danas ima u regiji, ali i načinu na koji je Republika Srpska monopolizirala Andrićev lik i djelo.

Podsjećamo da se ove godine obilježava 50. godišnjica otkako je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost. U Republici Srpskoj, uglavnom u Višegradu, obilježava se na različite načine, još od februara. U Federaciji BiH, ako ne računamo napore travničkih entuzijasta za koje očito I nema mnogo razumijevanja, godišnjicom se tek rijetki ponose.

Koliko je trajala priprema i snimanje filma?

– Film je rađen u periodima između oktobra 2010. i aprila 2011 godine. Počeli smo u Travniku tokom manifestacije Andrićevi dani a završili u Muzeju književnosti BiH, gdje se u jednom sefu čuva original teksta romana “Na Drini ćuprija”. Sama priprema trajala je nekoliko mjeseci ali je predistorija bitnija i duža. Davno sam, čitajući Jandrićevu (Ljubo Jandrić) hronologiju susreta sa Andrićem zapamtio upečatljiv momenat kada osamdesetdvogodišnji pisac sugeriše da još jednom prošetaju “razlivenim ulicama Baščaršije” i da se tako „oprosti od Šehera“ jer „možda je ovo moj posljednji boravak u Bosni“.

Na koji način ste pronalazili sagovornike?

– Osim jednog, sve ostale sam ranije pronašao u dokumentima. Radi se o ljudima koji su se sa Andrićem sretali posljednjih godina njegovog života ili su o njemu i njegovoj literaturi pisali i imali stav. Dakle, presudna je bila hronologija njegovih posljednjih posjeta Travniku, Višegradu, Sarajevu i Mostaru između oktobra 1972. i juna 1974. ali i nevjerovatno bogata literatura o Andriću te njegovo stalno prisustvo u ovdašnjoj javnosti. Za razliku od većine ovdašnjih umjetnika, o Andriću se danas mnogo više piše, razgovara i polemiše nego tokom njegovog stvaralačkog života. Doima se vrlo živo za nekog ko je umro prije skoro četiri decenije.

Da li Vas je neko od sagovornika odbio i zašto?

– U tom smislu mogu pomenuti samo jedan duži i inspirativan razgovor sa profesorom Esadom Durakovićem, koga sam želio uključiti u film povodom njegovih tekstova o „Andriću u tokovima evrocentrizma“. Nismo se dogovorili. Odlučivala je logika filma u kojoj nema prostora za duže eglene, a i predubjeđenje sagovornika da „čim nešto kritički progovorim o Andriću eto mi za vrat njegovih branitelja koji su agresivni kada im se napada miljenik“.

Jedan od sagovornika je i Safet Kurtalić, inžinjer, danas čuva ovce, koji govori o svom susretu s Andrićem. Kako ste došli do njega?

– Safet Kurtalić je taj jedini sagovornik koji mi se otkrio tokom snimanja. Na zidnoj ploči višegradske gimnazije još uvijek je list iz požutjelih novina gdje piše kako su dva najbolja maturanta u oktobru 1972. sa svojim nastavnikom posjetili nobelovca u Beogradu i čestitali mu rođendan. Safet je bio jedan iz te delegacije. Divna Vasić, tamošnja gimnazijska profesorica, pomogla mi je u kontaktima te sam ga pronašao u selu Kurtalići, desetak kilometara od Višegrada. Predratni sarajevski inženjer mašinstva živi u obnovljenoj rodnoj kući koja je zapaljena 1992 godine.

U filmu govorite o percepciji Andrića i njegovih djela u različitim vremenima. Kako Vi doživljavate “tretman” koji danas ima u BiH i regionu? Šta je Ivo Andrić za BiH danas?

– Rekao bih da je u “slučaj Andrić “ učitana ovdašnja logika koja vlada od 1990. godine a po kojoj sve postojeće mora da se podvede pod nacionalni predznak. Ne bih mogao biti precizniji nego što je to uradio Veselko Tenžera, koji je davno, povodom slučaja Meše Selimovića pisao kako je on “unio nered u glave onih kojima je za pisanje povijesti književnosti dovoljna i osobna karta”.

Pokušali ste doći i do odgovora šta se to tačno zamjera Ivi Andriću u BiH?

– Tu nema ničega posebno novoga tako da se nisam morao previše truditi. Postoje stare zamjerke da se u svojim knjigama teško zamjerio Bošnjacima zbog prikazivanja pojedinih likova i istorijskih netačnosti do insistiranja na njihovoj morbidnosti i mraku. S hrvatske strane, zamjeran mu je izbor srpskog jezika i literature jer je rođenjem Hrvat i katolik. Sa srpske strane on je manipulativno prisvojen na način koji je jednako izvanliteraran. I dodao bih: perfidan. Namjera mi je bila da prateći Andrićeve posljednje posjete BiH nekoliko mjeseci prije njegove smrti (marta 1975. u Beogradu) tu sliku uporedim sa sadašnjim stanjem i u toj dvostrukoj slici pokušam predočiti šta se promijenilo u odnosu – mi i naš pisac.

U jednom trenutku u filmu Dobrica Ćosić kaže kako bi Andrić sigurno bio “na strani svoga naroda”, a u drugom dijelu film jedan zagrebački direktor škole pita ko može garantovati da Andrić ne bi bio uz Tuđmana. Mislite li da će ponovo doći vrijeme u kojem će Andrićeva književnost biti važnija od ideologije?

– Ćosićev citat potiče iz marta 1995. godine, dakle tokom rata u BiH, kada je u Višegradu organizovana svečana akademija povodom 50 godina od štampanja romana “Na Drini ćuprija” (mart 1945).  Sve se to dešava u vrijeme kada je grad već odavno, temeljito i zločinački etnički „očišćen“. U prvom redu te akademije sjedi vodeći ešalon današnje haške sudnice. Ja sam taj snimak uzeo kao očigledan dokaz manipulisanja. Sve što je tu rečeno jeste isticanje Andrića na grudobran vlastite ideologije što više govori o Ćosiću nego o Andriću. Drugi primjer koji navodite je iz drugačijeg konteksta. Tu se direktor škole bori da sačuva naziv škole koristeći svakojaka sredstva uključujući i ključnu lozinku tog vremena u Hrvatskoj, dakle Tuđmanovo ime. Da li će doći vrijeme književnosti umjesto ideologije? Ako i dalje ostane logika da je nacionalno ključni kriterij ovdašnje javnosti, vjerovatno ne. Ali, postoji Andrićev tekst dostupan čitaocima. I to je nepromijenjeno sve ove godine.

Ove godine navršava se 50 godina otkako je Andrić dobio Nobelovu nagradu. Mislite li da se ta godišnjica obilježava na adekvatan način u BiH?

– Kad bih znao kakav bi bio adekvatan način rado bih vam odgovorio. Ono što je sigurno – postoji bitna razlika unutar dva entiteta u BiH. U Republici Srpskoj to je izdignuto na nivo državne stvari. Što se kaže: kakva država takva i državna stvar. U našem entitetu je ova obljetnica prepuštena inicijativi pojedinaca i znakovitoj šutnji. Najviše „entuzijazma“ pokazao je ministar kulture Republike srpske Anton Kasipović koji je lansirao ideju da se svakom stanovniku entiteta obezbijedi po jedan primjerak romana “Na Drini ćuprija”. Ne znam dokle se došlo sa realizacijom ali podsjećam da je za Andrićeva života u Jugoslaviji trajala akcija pod nazivom: “Knjiga po glavi stanovnika”. Kako se navodi u Jandrićevoj knjizi, Andrić je taj slogan na sebi svojstven način komentarisao „Bolje bi bilo knjiga u glavu stanovnika”.

Zbog “izmjena u protokolu” tadašnji federalni ministar kulture Gavrilo Grahovac nije u januaru 2011. otišao na radni sastanak u Višegrad na kojem su dogovarani detalji obilježavanja 50. godišnjice. U Višegradu je bio i ministar kulture Srbije. Je li pregrubo reći da se dio BiH na neki način odriče Andrića?

– Vjerovatno, ali Andrić je samo indikacija jedne sveopošte atmosfere gdje ništa izvan upotrebljivosti u idološko-etničkoj matrici, nije na cijeni. Gledao sam brojne dokumente u vezi sa Andrićem. U jednom od njih čuveni mostarski kujundžija Sula Čelebić priča kako je noć uoči Andrićevog dolaska u Mostar ustao iza dva sata poslije ponoći i vidio svjetlo u sobi Zuke Džumhura. Sjedi Zuko. I puši. Pred njim pepeljara puna opušaka. Pita ga Sula: “Da nisi bolestan?“, a Zuko mu odgovara,: “Ama nisam ali sutra dolazi Andrić a on nije običan čovjek. Valja se dobro smisliti šta će se govoriti. Ne može se “bubat” bilo šta, treba se pripremiti”. Tako se Zuko pripremao za razgovor sa prijateljem, a kako se mi pripremamo da obilježimo svjetski važan dio naše književe baštine vidite i sami. Prazna pepeljara.

Da li se i vama čini da je Republika Srpska aktivnostima na izgradnji Kamengrada u Višegradu, ali i nekim drugim aktivnostima u vezi s obilježavanjem važnih godišnjica, monopolizirala Andrića?

– Bez ikakve sumnje! Da ne dužim, dovoljno je da u dvostrukoj ekspoziciji spojim jednog od aktera projekta – Dodik na svadbi, raspojasan, go do pojasa, sa jagnjećom plećkom u kadru i s mikrofonom u ruci kao pjevaljka, te taj isti Dodik, u lister i kravatu uparađen a u maniru bivšeg revnosnog člana literarne sekcije, smjerno gleda u Kusturicu… u smislu… upakuj im to nježno, umjetniče. Naš je. Kao onaj janjac na ražnju Plećka je moja. Bubrezi Kasipoviću.

Kako komentarišete izgradnju Kamengrada u Višegradu, s obzirom na brojne političke konotacije u vezi s projektom?

– Svaki moj boravak u Travniku me podstakne da se upitam zašto Travnik bar dio svog turističkog potencijala ne gradi na nobelovcu koji je tu rođen. Izgleda mi gotovo fizički vidljivo kako se bezrazložno propušta šansa jedne male sredine da iskoristi svoju dobitnu kartu. Isto sam to osjetio i u Višegradu. Ali, između tog „ničega“ i ovoga što nudi dvojac Kusturica – Dodik birao bih „ništa“. Ne volim da izigravam medij u spiritualističkim seansama tipa „šta bi rekao da je živ“ ali ovaj put moram naglasiti da nakon svega što sam pročitao potpisano Andrićevim imenom, jesam siguran da bi i Andrić birao to „ništa“. Otmjeni i stilistički neprevaziđeni Andrić, nekrunisani princ ovdašnjeg jezika bi, vjerujem, bio zgrožen nad kičem koji se pakuje pod njegovim imenom. Posebna tema su perfidne manipulacije. U okviru nečega što bi trebalo nositi Andrićevo ime (podsjećam vas na naše predratna, nesretna i kičerajska Pucareva, Kardeljeva) predviđa se i gradnja pravoslavne crkve. Kad bismo u maniru Disneylanda i pristali na Andrićland, on ne bi mogao i bez franjevačkog habita, džamijskog dvorišta, bez Sefarda i Aškenaza. Ovako me sve to neodoljivo podsjeća na bojovni poklič famoznog kamiondžije iz Trebinja: “Izgradićemo još stariji i ljepši Dubrovnik”.

Film Bez naslova bit će prikazan u okviru revije bh. filma na SFF-u 25. jula. Šta nakon toga, planirate li prikazivanje u drugim bh. gradovima?

– Nemam nekih posebnih planova. Volio bih kao i svi koji nešto urade da se to vidi u javnosti. Možda posebno u par gradova u BiH – Travnik, Višegrad, Mostar. Ponudićemo ga televizijama u regiji. Petpostavljam da će obići i nekoliko festivala. Nadam se da će imati neku svoju recepciju ovdje jer bez toga svaki je napor uzaludan.

(Zurnal.info)