„Mi smo spremni da podelimo svoja iskustva sa drugima“. Velikodušno je prije neki dan izjavio Ivica Dačić. Da tipujemo povodom čega? Ovakva velikodušnost, recimo, zgodno ide uz informaciju koju je jednako prije neki dan objavio UNESCO. To da je šljivovica upisana u registar nematerijalnog kulturnog nasljeđa. UNESCO je kao opravdan prepoznao prijedlog grada Čačka od 2015. godine. Šljivovica je, eto, konačno u ovom svjetskom registru. Tajna spravljanja se nikada ne dijeli, ali povodom ovakvih vijesti, lijepo je iskazati velikodušnost koja ne obavezuje. Kako smo na Ivicu Dačića navikli kao na osobu koju situacija zna „ponijeti“(pa se i zapjeva), ovakvo objašnjenje zvuči moguće. Dakle: „Mi smo spremni da podelimo svoja iskustva spravljanja šljivovice sa drugima.“ Ali, nije (eh, da jeste!) tako!

Nego je ovako. Ivica Dačić je ovu rečenicu izgovorio za govornicom skupa u Londonu naslovljenog sa Inicijative o sprječavanju seksualnog nasilja u zonama sukoba. Izgovorio je ovo kao predstavnik jedne od sedamdeset zemalja-učesnica. Dakle, Ivica Dačić je spreman da podijeli svoja iskustva sa drugima iz domena naznačenog naslovom skupa?! Šta podrazumijevaju ta iskustva.

Ukratko: Ivica Dačić je svojevremeno bio portparol Socijalističke partije Srbije, kada je režim lidera te stranke – Slobodana Miloševića, činio zločine na prostorima bivše Jugoslavije. Bio je portparol SPS-a od 1992. do 2000. godine. Te je Regionalni konzorcijum organizacija iz Srbije, Bosne i Hercegovine i sa Kosova koje već 30 godina rade za prava žrtava i preživjelih seksualnog nasilja tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji, uputio sugestiju Vladi Ujedinjenog Kraljevstva. Neokolišno pitanje: po čemu to Ivica Dačić, ministar spoljnih poslova Srbije i bliski saradnik Miloševićevog režima, ima legitimitet da govori na konferenciji o prevenciji ovog zločina i na koji način ovaj čin podržava preventivne napore u regionu? Činjenica da na ovu temu govori jedan od bliskih saradnika Slobodana Miloševića koji je odgovoran za zločine koji su počinjeni, podrazumijeva odsustvo empatije za žrtve i preživjele. Socijalistička partija Srbije, na čijem je čelu Ivica Dačić, ni nakon smrti Slobodana Miloševića nije se odrekla politike koja je rezultirala najtežim međunarodnim krivičnim djelima. Dodatno, u optužnici Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, protiv Slobodana Miloševića se pominju i seksualni zločini. Uprkos tome, SPS se zalaže za podizanje spomenika Slobodanu Miloševiću, i aktivno učestvuje u promociji osuđenih ratnih zločinaca. Konzorcij je zato prisustvo Ivice Dačića prepoznao kao veliki propust organizatora, bilo da je poziv glasio na Ivicu Dačića ili da je bio upućen Vladi Srbije. Trauma zločina o kojima bi eto trebao govoriti i Ivica Dačić, se prenosi kroz generacije, ostavila je duboke psiho-socijalne posljedice, a djeca rođena kao posljedica ratnih silovanja i dalje su tema koja se ignoriše. Zvanična Srbija ne prepoznaje žrtve seksualnog nasilja u konfliktima kao civilne žrtve rata, što su države u regionu već uradile. Napori organizacija civilnog društva u Srbiji da se ova kategorija prepozna kroz zakone, uglavnom ostaju nevidljivi i bez odgovora od strane Ministarstva za rad, zapošljavanje, socijalna i boračka pitanja. Žene koje su preživjele seksualno nasilje u ratovima devedesetih ostaju nevidljive i kao žrtve muškog nasilja nad ženama, i kao žrtve ratnih zločina. Konzorcij je izrazio čvrst stav da je predstavnicima Republike Srbije, kada se govori o ovoj temi, još uvijek mjesto samo u publici, kako bi eventualno nešto naučili. Sve to veselog Ivicu Dačića nije omelo da s govornice londonskog skupa prisutnima održi mrtvo-hladno slovo „o tri ključne reči – prevencija, kažnjavanje i edukacija.“

„Za sistemsko suprostavljanje ovom zločinu, potrebna nam je politička volja“, ukazao je, između ostalog, Ivica Dačić. Ako je, političku volju, nećemo zahtijevati od Dačića koji samo što nije rođen kao političar, hoćemo li je možda potražiti kod kakvog čiče što prodaje krompir ili kupus na beogradskoj pijaci?

Dačić je prisutne počastio i mudrošću da je „seksualno nasilje u ratovima zločin koji je često nedovoljno vidljiv, te da bi kroz dugoročne i kratkoročne mere trebalo da ga učinimo vidljivijim.“ Doduše, Dačić još ne nosi dioptrijska pomagala, ali ih ima njegov šef Aleksandar Vučić.

Sve u svemu, bilo je: Dačić u London, Dačić iz Londona.

Ali se paralelno desio Katar.Tamo gdje se odvija fudbal. Desilo se nešto što je Dačiću dalo priliku za majušni, ali ipak odmak od obrasca koji je upravo opisan. Mali pomak od stanja koje je Ivicu Dačića u Londonu s pravom gurnulo u red nepoželjnih učesnika.

Da ne okolišim i da ne dužim. Mislim na onu rečenicu koju je izgovorio selektor srbijanske reprezentacije tokom susreta reprezentacija Švajcarske i Srbije. Gdje se pominje „majka šiptarska“. Imaju li ovakvi događaji veze sa onim čime se bavila londonska konferencija? Preambiciozno bi bilo u jednom novinskom tekstu multidisciplinarno obrazlagati. Ali već u domenu hronologije, evo izvjesnih sugestija. Nije li krvavim devedesetim, sa zločinima koje upravo pomenusmo, prethodila adekvatna stadionska uvertira. Stariji se vjerovatno sjećaju kako su „delije“ (beogradska navijačka skupina) kao krunsko skandiranje tokom susreta sa zagrebačkim timom imale prijetnju-psovku adresiranu na žensko ime Tajči. Tajči je, to već ni mlađima ne treba objašnjavati, u to vrijeme bila mega-popularna regionalna muzička zvijezda, ali po „delije“ bitnije – Hrvatica.

Ili da pomenem primjer sa predstavnicima zagovornika takozvane kninske „kulturne autonomije“ (koji su, uzgred, pred kameru znali izaći u atlet majici koja otkriva grudnu „tapiseriju“). Jedan od slogana koje su skandirali bio je jednak onom „delijskom“, ali adresiran na žensko ime Savka. Za mlađe, koji to ne moraju znati, riječ je o Savki Dabčević Kučar. Velikosrbima se zamjerila kao Ruža hrvatskog proljeća. Uzgred, u vrijeme kninskog skandiranja, Savka Dabčević Kučar je imala oko 70 godina.

Poslije je bilo što je bilo. Najstrašniji, najmonstruozniji zločini koje su srpske vojne i paravojne jedinice počinile u regionu bili su na nivou seksualnih zločina. Te do sada najmanje procesuirani.

Da je Ivica Dačić kome je po povratku iz Londona makar koja riječ koju je tamo čuo u uhu ostala, reagovao bi na ono što se desilo u Kataru.

Uostalom da mu je njegova sopstvena riječ u uhu ostala! Jer u Londonu, Ivica Dačić je rekao i ovo:

„Važno je detekovati govor mržnje, ekstremističke ideologije, znake napetosti, to su to znaci koji upozoravaju na seksualno nasilje“.

Da je Ivica Dačić svoju slatkorječivost primijenio na katarski „slučaj“ bio bi to kakav-takav korak napretka. Mali korak. A opet velik, jer bi se odmaklo od mrtve tačke. Koliko znam, nije reagovao. Tako da se Dačićevom: „Mi smo spremni da podelimo iskustva sa drugima“, mirne duše može uzvrati sa: „Neka, hvala, ne treba“. Čak i da se Dačićeva ponuda na nedužnu šljivovicu odnosi. U kombinaciji Dačićeva stranka – šljivovica, još je jezivo živa ona slika iz Potočara, 12. jula 1995. gdje ratni zločinac Ratko Mladić nazdravlja sa holandskim komandantom UN snaga, Tomom Karremansom.

(tekst i foto: Gradski portal)