Lukavstvo povijesti: Europa nema ništa protiv da simbol s ustaškog novca dospije na njezinu valutu. Znači li to da bi današnja Europska unija na kovanici eura prihvatila i nacističkog orla sa svastikom? Jer ta su dva simbola komplementarna: kao što je nacistički orao bio novčani simbol samo jednom i nikad više, za nacističke države, tako je i kuna bila platežno sredstvo samo u ustaškoj državi – ali onda su na vlast u Hrvatskoj došli Franjo Tuđman i Hrvatka demokratska zajednica. I tako će za koji mjesec Europska unija svijetu pružiti ultimativni dokaz vlastite dekadencije: na njezinoj kovanici od jednog eura stajat će novčani simbol jednog od nacističkih satelita iz Drugoga svjetskog rata.
Usred najžešćeg rata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, baš kada su hrvatske snage ratovale protiv Armije Bosne i Hercegovine, a sa Srbima održavale primirje, Hrvatska je jugoslavenski dinar zamijenila novom valutom – kunom, nazvanom po zvjerčici s krznom rasprostranjenoj po velikim dijelovima svijeta. Vlast Franje Tuđmana tvrdila je kako je kuna povijesni hrvatski novac. To nije točno: kuna je bila “hrvatska” valuta isključivo u vrijeme Nezavisne države Hrvatske, a ako njezina navodna razmjenska vrijednost seže u nekakvu povijest, riječ je o nedovoljno razjašnjenoj tami hrvatskoga srednjeg vijeka, kada se, tvrde povjesničari, plaćalo kuninim krznom. U svakom slučaju, pozivanje Tuđmanove vlasti na kunu kao navodnu hrvatsku novčarsku tradiciju zvučalo je početkom devedesetih nadasve bizarno, baš kao što je bizarno zvučalo sve čime je njegova vlast u hrvatski javni život uvodila ustaške simbole – a kuna je bila jedan od najprepoznatljivijih.
Slab otpor revizionizmu
Otpor tom revizinističkom činu bio je slab, i posve nedovoljan. Bunili su se rijetki intelektualci, a čuo se i slabašni glas židovske zajednice, ali je bolje zapamćen ostao hrabri otpor splitskog tjednika Feral Tribune, koji je najprije bio odbio svoju cijenu iskazivati u kunama, ali nakon što mu je država zaprijetila čak gašenjem – jer je zakon zahtijevao da cijene imaju biti istaknute u nacionalnoj valuti – ubuduće se, na naslovnoj stranici, do gašenja lista 2008. godine, kočilo veliko istaknuto “U”: Feral Tribune koštao je “6 kUna”.
No ništa od toga Franju Tuđmana nije pokolebalo: kuna je i danas hrvatski novac. I zato, posve normalizirana. Normalizirana, dapače, do mjere da će sada postati i – europski novac. Hrvatska bi, naime, 1. siječnja 2023. trebala napustiti kunu i prihvatiti euro. Pripreme su u punom jeku. U tom je procesu trebalo odabrati nacionalne simbole koji će biti otisnuti na kovanicama eura, jer je europski novac osmišljen tako da su novčanice zajedničke, ali na kovanicama svaka članica EU ima pravo otisnuti vlastite nacionalne simbole. I eto – među pet hrvatskih, na kovanici od jednog eura, bit će životinja kuna, za Hrvatsku inače ni po čemu prepoznatljiva, osim po tome što se po njoj zvao novac zločinačke ustaške države, jednog od najvjernijih satelita nacističkoga Trećeg Reicha – i po tome što je isto ime preuzela i današnja demokratska Hrvatska.
Odabir je legalan, baš kao što je bio i devedesetih, ali i duboko necivilizacijski, baš kao što je bio i devedesetih. Umjesto da svjedoči o pogledu u budućnost i senzibilitetu za zajednicu, takav izbor, simbolizira opsesiju lošom prošlošću i zaslijepljenost kolektivistivističkom mitomanijom, a u EU dekadentnu nesposobnost – nažalost, sve češću – da se europske vrijednosti jasno razluče od europske sramote.
Kuna važnija od Tesle i Ivane Brlić Mažuranić
Odabir kune za hrvatsku kovanicu od jednog eura, naime, prošao je zakonom predviđenu proceduru. Prošlog ljeta, dvije su komisije, u dva kruga, odabrale pet simbola za hrvatske kovanice eura. Riječ je o “Komisiji za odabir prijedloga likovnoga rješenja nacionalne strane RH na kovanicama eura”, koja je okupila brojne predstavnike najviših tijela vlasti, te stručnih i umjetničkih udruženja u Hrvatskoj. Ta je komisija, među više od četrdeset prijedloga, odabrala devet, među kojima je kuna zauzela visoko treće mjesto, odmah poslije šahovnice i zemljopisne karte Hrvatske. Potom je od tih devet prijedloga “Komisija za novac” Hrvatske narodne banke odabrala konačnih pet, među kojima je kuna na trećem, a Nikola Tesla, eto, na – petom mjestu. Kuna, dakle, na trećem, Tesla na petom – kuna će na jedan euro, Tesla na 50, 20 i 10 centi centi. Pa i to nešto govori, baš kao i podatak da Teslu, ništa manje nego Hrvatska, svojata i Srbija – ali to je sasvim druga priča.
Sukladno proceduri, Hrvatska je prijedlog svojih simbola za euro poslala Europskoj uniji na suglasnost. Vijeće EU odobrava nacionalne simbole na kovanicama eura, a svaka država članica eurozone može uložiti prigovor, smatra li odabir neprimjerenim. Prigovor nije uložila nijedna: Hrvatska narodna banka dobila je 28. siječnja 2022. obavijest da su prijedlozi odobreni, i tako će simbol ustaškog novca postati valutom Europske unije.
Odabir, istina, nije prošao bez skandala, ali, indikativno, ne zato što je kuna odabrana kao simbol, nego zato što nisu poštovana autorska prava: ispostavilo se da je nagrađeni hrvatski dizajner na natječaju za kovanicu od jednog eura iskoristio fotografiju kune jednog škotskog fotografa koju je pronašao na internetu, a da nije regulirao autorska prava. Škot se javio i prosvjedovao, pa je izbio toliki javni skandal da je Hrvatska narodna banka poništila natječaj i raspisala novi – ali samu kunu nije osporila; protiv same kune javio se da prosvjeduje tek koji usamljeni povjesničar, pripadnik manjina ili novinar – ali njih, naravno, nitko nije poslušao.
Ali, što se ovog novinara tiče, baš su ti glasovi relevantni. Ni danas ni devedesetih, naime, nismo čuli nijedan suvisao, razuman, argumentiran i prihvatljiv razlog zbog kojega bismo trebali pristati da kuna bude hrvatska, pa i europska valuta. Javno je objavljeno tek to da su obje komisije kunu prihvatile – zašto, nije objašnjeno. Zašto je, na primjer, životinja kuna prikladnija da na kovanici od jednog eura simbolizira Hrvatsku, od, recimo, Ivane Brlić Mažuranić, autorice nekih od najfascinantnijih bajki u europskoj književnosti, a pritom – što nije nevažno – i žene? Takva pitanja nitko nije čak ni postavio.
Zašto, zapravo, kuna?
Ključno je naprosto to da je kuna bila samo i isključivo – ustaški novac. “Kuna kao platežno sredstvo, u smislu novčanice, imena novca, nikada u povijesti Hrvata nije postojala do 1941, kada ustaše u NDH otvaraju novo poglavlje s novim novčanicama koje zovu kuna”, objasnio je ovih dana hrvatski povjesničar Hrvoje Klasić. Klasić tvrdi da životinja kuna “ni po čemu nije specifičnost Hrvatske”. “Da ste nekoga prije 1993. pitali koja je prepoznatljiva hrvatska životinja, sigurno ne bi naveo kunu. Bilo bi čaplji, roda, ptica i riba, ali ne kune”, kazao je Klasić dodajući da Europljani euro s kunom sigurno neće odmah povezivati s Hrvatskom. Pa naravno: da je na kovanici Dubrovnik ili Dioklecijanova palača u Splitu, bila bi to druga stvar. Ovako, kad vidi kunu – tko će se sjetiti Hrvatske?
Postoji, međutim, mnogo dublje i ozbiljnije pitanje od puke numizmatičke i povijesne samovolje HDZ-ove vlasti danas i prije trideset godina – pitanje o razlozima. Zašto, zapravo, kuna? O tome je ovih dana zanimljivo govorio hrvatski profesor filozofije i aktivist za ljudska prava Žarko Puhovski: “Radi se o simbolima, o tome da je jednom broju ljudi kuna iz ovog ili onog razloga prirasla srcu”. “Ja se jako veselim ulasku u EU. I ja se jako veselim da se riješimo zadnjeg pravog ustaškog simbola, to je bila kuna. Kuna je puno više ustaški simbol nego ‘Za dom spremni’ i mene jako veseli da ćemo je se riješiti”, zaključio je Puhovski. Hoćemo – ali bogme ne posve. Štoviše – taj ustaški trag uvukao se sada i u EU, da u njemu trajno ostane.
A na što takvi tragovi mogu ukazivati, dojmljivo je ovih dana govorila Sanja Zoričić Tabaković, voditeljica Šoa akademije, obrazovnog programa o holokaustu Židovske općine Zagreb. U intervjuu hrvatskom tjedniku Nacional, Zoričić Tabaković govorila je o zabrinutosti i nezadovoljstvu židovske zajednice time što hrvatska država i društvo ne prestaju tolerirati ustaški pozdrav. “Kad bi država to htjela, ne bi bio nikakav problem zabraniti ustaški pozdrav. Međutim, nažalost, u Hrvatskoj je revizionizam, a možda i nešto gore, na djelu od devedesetih. Najprije je uvedena kuna, koja je bila prava ustaška valuta: nikad, ni prije ni poslije NDH, kuna nije bila hrvatski novac. Potom su vojne postrojbe dobile imena po ustaškim zločincima i postrojbama, pa se jezik počeo bezumno mijenjati… Toliko se stvari dogodilo, jedna za drugom, da su ljudi prema tome postali ravnodušni”, kazala je Zoričić Tabaković.
“A ravnodušnost je najgora”, nastavila je. “A pogledajte danas oko sebe: ova opća ravnodušnost prema ljudskoj patnji, ova naopako shvaćena politička korektnost koja krije što se uistinu događa, to deklarativno poštovanje ljudskih prava iza kojeg ništa ne stoji – to je uistinu zabrinjavajuće. A u stvarnosti, nasilje neprestano raste, od vršnjačkog nasilja do svake druge vrste nasilja u društvu. Kad pogledate oko sebe, vidite da su ljudi danas, jedan prema drugome, jako ravnodušni”, kazala je Sanja Zoričić Tabaković.
Ravnodušnost – to je prava riječ za uvođenje kune. Franjo Tuđman nije možda bio antisemit, ali jest, u svojoj opsesiji nacijom, bio ravnodušan: prema manjinama, prema ljudskom stradanju, prema običnim ljudima, prema pravdi, prema poštenju, pa i prema vlastitoj partizanskoj prošlosti. I današnja je hrvatska vlast ravnodušna, u svojoj opsesiji eurounijskom korektnošću, od koje se više ne vide ni ljudi, a ni opasnosti: ne vide se manjine, ne vide siromašni, ne vide izbjeglice, ne vidi ni antisemitizam koji raste…
U takvim okolnostima, odabrati simbol ustaškog novca za europsku valutu ne može biti drugo nego ruganje plemenitoj ideji europskog ujedinjenja na temeljima antifašističke – partizanske – pobjede u Drugom svjetskom ratu. A opet, to je, nažalost, današnja Europa: dekadentan, vrijednosno izgubljen skup međusobno zavađenih država, od kojih neke uporno rade protiv sebe samih, a time i protiv cijele Europe. Utoliko, europejstvo današnje Hrvatske poprima razmjere ciničkog paroksizma: ovdašnji ustaše mogu likovati, jer im je ravnodušnost svih nas omogućila da u simbolički imaginarij Europe proguraju zlokobni signal njezine vlastite propasti.
STUPS: Bestijarijum