Benkovac je mali gradić u zaleđu Zadra, na granici Ravnih kotara i dalmatinske Zagore, dijelu Hrvatske koji, često opravdano, biju stereotipi o teškim karakterima, netolerantnome mentalitetu i tvrdom patrijarhatu; jedan od onih u kojemu raznolikost ideja nikada nije bila udomaćena, i u koji buntovni umjetnici i kritički intelektualci nikada nisu hrlili. Upravo zato veseli djelovanje benkovačke udruge “Vlajternativa”, koja u malom gradu širi prostore slobode okupljajući mlade punkere i rockere; upravo je zato ohrabrivao festival “Nosi se” što ga je zadarska umjetnička organizacija TeatroVerrdi zajedno s Vlajlandom organizirala od 22. do 29. kolovoza u Benkovcu. Benkovačko okupljanje moglo je signalizirati da je Hrvatska “sačuvana od niskosti i mržnje”; da je – što je bila još jedna od velikih ideja Vlade Gotovca – “deprovincijalizirano” svako, pa i najzabačenije mjesto u Hrvatskoj.

Ali nije. Dogodilo se obrnuto. “Nosi se”, festival umjetnički i intelektualno superiornog programa koji je okupio ponajbolje umjetnice i umjetnike, novinarke i novinare te intelektualke i intelektualce mlađe generacije što ih Hrvatska danas ima, prekinula je rulja spremna na nasilje iz koje nismo čuli ništa osim grotesknog neznanja, prijetnji, mizoginije, niskosti i mržnje. Vlast je reagirala, pretjerano je reći, mlako – tu i tamo koja izjava; ministrica kulture, kojoj je zadatak bio da istog časa otputuje u Benkovac i vlastitim tijelom zaštiti sudionike festivala dok nastupaju, dala je jednu od svojih uobičajeno načelnih i praznih izjava, kojom, ako je i htjela – a nismo sigurni – zaštititi nije uspjela nikoga.

Ljudi koji su uspjeli zabraniti benkovački festival polupismene su neznalice. Predvodi ih predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Benkovac Nediljko Genda. Taj čovjek, kako se lijepo vidi iz njegovih izjava novinarima, nije u stanju sročiti gramatički zahtjevniju rečenicu. Ne zna tko je i što radi Oliver Frljić; ne zna tko je režirao “Mirotvorca” Ivana Ramljaka; ne zna baš ništa ni o jeziku ni o umjetnosti, ali zna da “voli Hrvatsku”, i da je, istodobno, sasvim u redu to što njegova kći izvodi i voli glazbeno smeće udovice srpskoga ratnog zločinca Željka Ražnatovića, estetske ikone četništva i velikosrpstva, koju bivša Jugoslavija poznaje pod nadimkom koji mnogo govori – Ceca.

Premda smo se u Hrvatskoj nagledali svakojakih izljeva primitivizma, naprosto je šokantno da skupina nemuštih ali na nasilje spremnih ljudi, u zemlji koja samu sebe naziva suvremenom, može postići da organizatori vrijednoga umjetničkog i intelektualnog festivala, zabrinuti za sigurnost sudionika i publike, otkažu festival. To je, naprosto, kraj civiliziranog društva i funkcionirajuće države – oboje su kapitulirali pred divljaštvom.

Ali sve se to, dakako, moglo predvidjeti. Otkako je 5. srpnja na zagrebačkom Hipodromu, pod grotesknim kičem lika Djevice Marije od svijetlećih dronova, pola milijuna mladih, na “Za dom…” Marka Perkovića Thompsona, zaurlalo: “Spremni!!!”, u Hrvatskoj je sve postalo moguće. A mnogo toga se, bogme, u ova dva mjeseca već i dogodilo: na splitskom Poljudu nedavno su masovno skandirali “Ajmo ustaše!” i “Za dom spremni!”; predsjednik Antifašističke lige i aktivist za ljudska prava Zoran Pusić, jedan od rijetkih u Hrvatskoj koji odvažno, jasno i glasno osuđuje rastuću plimu prijetnji i nasilništva, u posljednje je vrijeme primio nekoliko ozbiljnih ali dakako anonimnih prijetnji smrću potpisanih sa “Za dom spremni”: prijetnju smrću, potpisanu istim “pozdravom”, primio je i predsjednik Srpskoga narodnog vijeća (SNV) Boris Milošević.

Ali žene su naročito na udaru. Da je mizoginija, ženomrstvo, sastavni dio svakog ekstremno desnog nasilništva, proustaškog koliko i pročetničkog, jasno se pokazalo nakon Thompsonova koncerta. Katarina Peović, jedna od voditeljica lijeve stranke Radnička fronta, aktivistica i bivša saborska zastupnica, toliko je zasuta mržnjom i prijetnjama da je u pismu ministru unutarnjih poslova i glavnom državnom odvjetniku zatražila da utvrde tko stoji iza profila koji predvodi prijeteću hajku protiv nje. Hrvatski tjednik, opskurne proustaške novine iz Zadra, u broju od 14. kolovoza prostački i s mržnjom napao je pjevačicu Severinu Vučković, saborsku zastupnicu Daliju Orešković i pjevačicu Vlatku Pokos, odvažne žene koje su smogle snage da proteklih tjedana i mjeseci javno kritiziraju val radikalne desnice. Gvardijan franjevačkog samostana u Sinju Marinko Vukman u propovijedi na misi zazivao je “patnju i smrt” za sve one koji ne dijele njegovu predodžbu „o zajedništvu“, ali je imenom i prezimenom prozvao samo zastupnicu Daliju Orešković. U prosvjedima kojim su uspjeli zabraniti festival u Benkovcu, nasilnici su hrabroj benkovačkoj novinarki Meliti Vrsaljko, jednoj od organizatorica festivala, i glumici Maruški Aras, jednoj od njegovih sudionica, dovikivali ženomrzačke uvrede kakve već dovikuju nasilni muškarci koji vlastiti strah i nepoznavanje žena prikrivaju silovateljskim i nasilničkim uvredama.

Gotovac je znao, a i mi znamo s njim: Hrvatska nije Zagreb, nego Benkovac. Hrvatska je ono što se dogodi u njezinu najzabitijem i najtvrdokornijem dijelu. Zato je Gotovac upozoravao da je nužno “deprovincijalizirati” cijelu Hrvatsku, a ne samo povješati zastave EU i birokrate poslati u Bruxelles. Zato je, zabrinut jer je svoju zemlju poznavao, očajnički pozivao da “sačuvamo Hrvatsku od niskosti i mržnje”. Nismo uspjeli. Neki su nastojali, ali nismo uspjeli. A opet, u svemu se, možda, ipak  nazire jedna mala ironična utjeha: šovinisti iz Benkovca i ne znaju da su uspjeli – obnoviti Jugoslaviju. Jer, onako kako kći Nediljka Gende iz sveg srca “pjeva” strahote Ražnatovićeve udovice Cece tako i ono što se Hrvatskom posljednjih tjedana valja nijedan hrvatski pisac ne opisuje tako dobro kao srpski, veliki Beograđanin Radomir Konstantinović. Njegovo epohalno djelo “Filosofija palanke”, prisjetimo se, počinje ovom rečenicom: “Iskustvo nam je palanačko”. Palanačko, da – i nikakvo drugo.

(Tačno, foto: Lupiga)