Toliko je malo svježine u početnim naznakama predizbornih nastupa, da se predstojeći izbori već sada mogu činiti nepotrebnima: pobijedi li HDZ, nazire se nastavak političkoga populizma kombiniranog s proračunskom neodgovornošću, dok nam Kukuriku koalicija još jednom nudi poznatu račanovsku neodlučnost razvodnjenu nedorečenim reformističkim apstrakcijama. Uistinu razočaravajuće: umjesto da posljednji izbori prije ulaska u EU pršte novim idejama, samopouzdanjem i razrađenim planovima za pobjedu nad krizom, stranke mucaju imitirajući predizborno natjecanje, pa se pokazuje da zemlja koja je smogla snage za važne promjene naposljetku ne zna što bi sama sa sobom.

HDZ je odabrao najprovjereniji i najštetniji put: povratak tuđmanizmu. Otkada su pregovori s EU završili, šefica stranke i vlade govori onako kako se u HDZ-u nije govorilo još od kraja devedesetih. Pozdravlja osuđene ratne zločince i šalje stranačke veterane da čine to isto, svim javnim prosvjedima usprkos; svađa se s predsjednikom Srbije kao da je Slobodan Milošević osobno; legalizira protuzakonito sagrađene kuće i time krnji zakonitost; najavljuje najjeftinije populističke trikove, poput onoga o sto kuna umirovljenicima mjesečno; grozničavo krstari zemljom pokušavajući stvoriti dojam da ozbiljno radi… Jučerašnja inat proslava 20. obljetnice policijskih Alfi samo je još jedan argument za tvrdnju da HDZ politiku sve više nadomješćuje svadljivošću, a tu je metodu Tuđman razradio do perfekcije. Stranka niže signal za signalom da nema nijedne suvisle ideje o budućnosti. I ako se održi u sedlu – a to nipošto nije nemoguće – javnost može biti sigurna da će je nastaviti voditi skupina vlastohlepnih, od političkoga sadržaja ispražnjenih birokrata koji o europskoj budućnosti zemlje nemaju ni najmutnije predodžbe.

U SDP-u, pak, neproglašeni godišnji odmor kao da se nastavlja. Stranka ostavlja dojam nepovezane skupine bezvoljnih ljudi, dojam kakav je ostavljala i pred izbore 2003., kada ju je Račanov umor – i bolest, pokazat će se kasnije – pretvorio u politički organizam koji se trudi izgubiti. IDS se odavna pretvorio u istarsku inačicu HDZ-a, što je Jakovčićeva reakcija na otkaz novinaru Glasa Istre Zoranu Angeleskom potvrdila sa šokantnom bezobraštinom. HSU, i inače najslabija karika koalicije, natjerana je u nedostojno iscrpljivanje s HDZ-om oko sto kuna mjesečno, pa se srh kreativnosti može se naslutiti tek u HNS-u, iz kojega je Vesna Pusić posljednjih tjedana odaslala pregršt novih ideja. No tih nekoliko stidljivih kukurijeka ne može biti dovoljno da razbudi zaspalu naciju u oblačnome osvitu europskih neizvjesnosti. Zato valja pitati o konačnome smislu dvadesetogodišnjega reformskog truda. Lijepo je da su stranke vodile proeuropske reforme, ali što sad, kad su one završene? Hrvatska je u ozbiljnoj krizi vodstva, i malo je vjerojatno da će predstojeći izbori tu neveselu prognozu uvjerljivo opovrgnuti.

(Novi list)