Nakon negativnih komentara ministra vanjskih poslova BiH Elmedina Konakovića u petak, jasno je da se posjet hrvatskog premijera Andreja Plenkovića BiH, zamišljen kao potvrda dobrosusjedstva i učvršćenja hrvatske potpore europskom putu susjedne zemlje, prometnuo u diplomatski neuspjeh. Dogodilo se to zbog važnih, potencijalno strateških razloga: tijekom dvodnevnoga Plenkovićeva boravka u BiH pokazalo se da vlasti HDZ-a s obje strane granice zajednički i koordinirano, ni manje ni više, nego mijenjaju europske prioritete za susjednu državu. I to nije slučaj samo sa zahtjevom za etničkim izborom hrvatskog člana Predsjedništva BiH, kako bi se na prvi pogled moglo pomisliti: čini se da Hrvatska počinje zahtijevati i pristanak na HDZ-ovu interpretaciju ratne prošlosti kako bi BiH nastavila svoj spori put prema EU.

Ipak, “izborni zakon je preduvjet svega”, više je puta, i u Sarajevu i u Mostaru, naglasio Andrej Plenković. Tek potom spomenuo je ostale zakone koje je EU izrijekom uvrstila u četrnaest prioriteta što ih je postavila BiH kao uvjet za otvaranje pregovora: Zakon o sudovima, Zakon o visokom sudskom i tužiteljskom vijeću, Zakon o zaštiti osobnih podataka i graničnoj kontroli… Hrvatski premijer, dakle, kao ključni uvjet za napredovanje BiH prema EU ističe zahtjev koji nije dio europskih četrnaest uvjeta za otvaranje pregovora – dodaje, dakle, novi uvjet, ili preoblikuje postojeći, koji zahtijeva provedbu presuda Europskog suda za ljudska prava u više poznatih slučajeva kao što su “Sejdić i Finci protiv BiH”, “Zornić protiv BiH” i “Pilav protiv BiH”, kojima bi se, postane li pravomoćna, mogla pridružiti i presuda “Kovačević protiv BiH”.

Plenković obezvrijedio presude Evropskog suda za ljudska prava

Pritom je Plenković učinio nešto posve netipično za njegov pomno njegovani imidž uvjerenog poklonika Europske unije i svih njezinih institucija: otvoreno je obezvrijedio presude Europskog suda za ljudska prava, nazvavši ih “fabriciranim slučajevima”. U intervjuu BiH televiziji, Plenković je objasnio ovako: “Ja mislim da su i presude Sejdić-Finci i sve ostale donesene na tom sudu jedan pravni put ostvarivanja političkih ciljeva. Svi su ti slučajevi fabricirani i to nije nešto što vi ne znate ili bilo tko. To znaju svi, samo što je praksa takva kakva je. Dakle, ti slučajevi su pokrenuti iz političkih razloga. BiH ovakva kakvu danas znamo je nastala u Daytonu a to je politički dogovor nakon rata i koji je bio kao mirovni projekt, a ovo sve kasnije je nadogradnja”, rekao je Plenković.

Premda nije jasno što bi bilo sporno u činjenici da su “ti slučajevi pokrenuti iz političkih razloga”, kao ni u tome što su presude protiv izborne diskriminacije ESLJP-a “pravni put ostvarivanja političkih ciljeva”, nedvojbeno je da Plenković, blago rečeno, umanjuje važnost zahtjeva iz tih presuda, i time zanemaruje činjenicu da su sastavni dio uvjeta EU za napredovanje BiH prema članstvu, za koje Plenković paradoksalno tvrdi da ga svesrdno podržava. Istodobno, hrvatski premijer u prvi plan ističe uvjet kojega u četrnaest zadataka EU za BiH nema: promjenu Izbornog zakona samo u dijelu koji normira izbor članova Predsjedništva BiH u Federaciji BiH, i to tako da se od polugrađanskoga modela, koji u Federaciji BiH omogućava građansko glasanje ali i etničko nadglasavanje, model iz Republike Srpske proširi na cijelu BiH, tako što će se etnicizirati i izbor članova Predsjedništva BiH iz Federacije BiH.

Zar BiH nema važnijih problema?

Pritom Plenković svoj jednostrani uvjet postavlja nediplomatski grubo: “Snažno ćemo se zalagati za punu ravnopravnost triju konstitutivnih naroda, što u prvom redu podrazumijeva njihovu legitimnu zastupljenost u Predsjedništvu BiH. Nužno je postići konsenzus među političkim strankama i akterima u BiH kako bi se spriječilo preglasavanje hrvatskog naroda, što grubo narušava povjerenje i suradnju među konstitutivnim narodima u BiH i negativno utječe na reformske procese u cjelini”, kazao je Plenković u intervjuu bosanskohercegovačkom izdanju Večernjeg lista. Pritom je, u istom intervjuu, demantirao sam sebe iznoseći tvrdnju koja relativizira važnost njegova vlastitog zahtjeva: “Položaj Hrvata nakon posljednjih izbora je poboljšan. Hrvati imaju mjesto predsjedateljice Vijeća ministara BiH, predsjednice Federacije BiH, a ravnopravno i legitimno su zastupljeni u okviru federalne Vlade i Vijeća ministara te na drugim razinama. No, potrebno je dugoročno zaštititi Hrvate kao konstitutivan narod, kojem se ne smiju oduzimati Ustavom zajamčena prava.”

Pa dobro, može se ovdje upitati, ako je položaj Hrvata poboljšan toliko da imaju ključna mjesta i legitimnu zastupljenost u državi i Federaciji, pa zar Bosna i Hercegovina uistinu nema važnijih problema od izbora članova Predsjedništva BiH u Federaciji BiH? Zar je “dugoročna zaštita Hrvata kao konstitutivnog naroda” – što inače, u sadašnjim okolnostima, nije samorazumljiv i gorući problem – uistinu toliko neodložna, da je premijer susjedne zemlje mora isticati do stupnja koji počinje podsjećati na ucjenu? Zar Bosna i Hercegovina uistinu ne treba konstruktivniju europsku pomoć, pa da se pitanje izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH rješava nakon što zemlja postane članicom EU, i kad riješi mnogo ozbiljnije i urgentnije probleme, poput, primjerice, uvođenja vladavine prava, ili konačnog okončanja prijetnji secesijom što sustavno stižu iz kuhinje Milorada Dodika? O tim problemima Plenković, nažalost, nije rekao ni riječi.

Negiranje istine o ratu i prebrisavanje historijskih činjenica

S nastupom kakav je demonstrirao u Sarajevu i Mostaru, Plenković je uspio samo osnažiti dojam, bio točan ili ne, kako svojim nekorektnim uvjetovanjem ide na ruku produbljivanju krize u susjednoj zemlji. Ma koliko se deklarativno pozivao na “jačanje političkog dijaloga Hrvata i Bošnjaka”, Plenković je svojom interpretacijom Daytonskog sporazuma pokazao kako s Miloradom Dodikom dijeli uvjerenje da BiH valja politički i institucionalno vratiti u kasne devedesete. Plenkovićevo viđenje Daytona preneseno je na internetskoj stranici hrvatske vlade: “‘Nitko od hrvatskih pregovarača u Daytonu nije ni slutio da bi se na ovaj način mogao izvrgnuti politički dogovor koji je osigurao mir u Bosni i Hercegovini, a preteča toga mira bio je Washingtonski sporazum godinu dana ranije, 1994. Uloga hrvatskog političkog vodstva i Hrvatske u to doba bila je itekako konstruktivna i usmjerena na jačanje odnosa s BiH na temelju prijateljstva, partnerstva i međusobnoga poštovanja’, rekao je predsjednik Vlade dodajući da je poštovanje najvažnije i u odnosima među državama, a osobito u narodima nakon agresije velikosrpskog Miloševićevog režima gdje su i Slovenija i Hrvatska i BiH, pa kasnije i Kosovo, bile žrtve.”

U toj je izjavi koncentrirana sva kontroverza Plenkovićeva koncepta “prijateljstva, partnerstva i međusobnoga poštovanja”. On govori o tome kako sadašnji način izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH “grubo narušava povjerenje i suradnju među konstitutivnim narodima u BiH”, dok Hrvatska istodobno već godinama ignorira legalno izabranog člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Željka Komšića, i pritom odbija shvatiti da taj skandalozno nediplomatski stav ništa manje “grubo narušava povjerenje među konstitutivnim narodima u BiH”, jačajući pritom samog Komšića. Plenković govori o tome kako je uloga “hrvatskog političkog vodstva i Hrvatske” u vrijeme potpisivanja Washingtonskog sporazuma “bila itekako konstruktivna i usmjerena na jačanje odnosa”, ali ne spominje vrijeme koje je Washingtonskom sporazumu prethodilo, kao ni razloge zbog kojih je uopće potpisan: razoran i tragičan rat HVO-a protiv Armije BiH, u kojemu su počinjeni teški ratni zločini, otvoreni logori i razoreni gradovi, točan broj poginulih, ranjenih i unesrećenih ne zna se ni do danas, a ishod enigme tog rata pred Haškim sudom jako je dobro poznat. O svemu tome Plenković šuti kao da se nikad nije ni dogodilo.

Štoviše, dok deklarativno govori o “povjerenju i suradnji”, Plenkovićeva vlast svesrdno potpomaže projekte koji izravno narušavaju isto to “povjerenje i suradnju”, jer negiraju istinu o ratu i nastoje prebrisati povijesne činjenice. Treba li podsjećati da Plenkovićeva vlada djelomice financira Muzej HVO-a, koji se upravo gradi na mjestu bivšeg logora za bošnjačke civile na Heliodromu kod Mostara, i koji vrijeđa žrtve, prekrivajući trijumfalističkim zaboravom istinu o zločinima HVO-a u ratu s Armijom BiH? Treba li podsjećati da je Plenkovićeva vlada samo dva i pol mjeseca prije lokalnih izbora u BiH izdvojila 350 tisuća eura za Groblje mira, revizionistički, ekskluzivno etnički projekt Katoličke crkve i uvredljivu protutežu Partizanskom groblju u Mostaru, koji će, bude li dovršen kako je zamišljeno, potpuno iskriviti istinu o Drugom svjetskom ratu u BiH i rehabilitirati ustaštvo? Treba li, naposljetku, podsjećati da Plenkovićeva vlada svesrdno podupire opću rehabilitaciju Herceg-Bosne i zaborav njezinoga jedinog istinskog razloga postojanja: etničkog čišćenja Srba i Bošnjaka s hrvatskih većinskih područja u BiH? S takvom strateškom dvoličnošću svoje politike prema susjednoj zemlji, Andrej Plenković i nema druge nego svoj zahtjev za promjenom Izbornog zakona prezentirati u formi navodnoga europskog uvjeta – ali tada to više nije dobrosusjedstvo, nego ucjena. Otud i ironični ishod Plenkovićeva pohoda u Bosnu: da mu je Konaković strategiju proglasio “gafom”.

(Al Jazeera, Foto: Beta)