Razočaravajuće je gledati s koliko su strateškog nerazumijevanja i političke loše volje opozicija i javnost u Hrvatskoj dočekali sudjelovanje predsjednika Srbije Aleksandra Vučića na summitu Ukrajine i zemalja jugoistočne Europe, koji je u srijedu, 9. listopada, održan u Dubrovniku. Uz već uobičajenu uvredljivost koju prema Hrvatskoj emitira politički mainstream i režimski mediji u Srbiji, može se zaključiti kako je s obje strane Dunava kreirana groteskna atmosfera u kojoj su posljednji jamci koliko-toliko zdravog političkog razuma postali, ni manje ni više, nego – Andrej Plenković i Aleksandar Vučić. A to, dakako, nije naročita garancija napretka i unapređenja srpsko-hrvatskih odnosa.

Jer, sudeći prema političkim i medijskim reakcijama na dubrovački summit, čini se kao da hrvatska opozicija, uključujući tu i lijeve stranke, nije u stanju ni razumjeti ni prihvatiti istinsku važnost Vučićeva dolaska u Dubrovnik, premda je ondje potpisao zajedničku Dubrovačku deklaraciju potpore Ukrajini i, ne manje važno, službeno se fotografirao rame uz rame sa Zelenskim i Plenkovićem. Umjesto da procijeni istinski značaj dolaska predsjednika Srbije u Dubrovnik – činjenicu da je bar na čas iskočio iz prešutne potpore Putinu i javno se priklonio euroatlantskoj potpori Ukrajini – hrvatska se opozicija, na valu površnih i ostrašćenih medijskih reakcija, uhvatila onoga što nije ni moglo biti drugačije: Vučićeve tvrdnje da se Srbija ne slaže s tumačenjem kako je 1991. izvršila agresiju na Hrvatsku.

Pa zar je itko očekivao da će u Dubrovnik doći neki drugi Aleksandar Vučić? Je li itko očekivao da bi Vučić u Dubrovniku mogao reći išta osim toga? Poanta summita, kao ustalom i svake spretne politike, mora biti u tome da i neistomišljenika dobijete na svoju stranu, naročito ako vam je susjed – a to je ovaj put Plenkoviću uspjelo začuđujuće dobro. Taj uspjeh biva još i veći kada ga se promatra u kontekstu hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj: samo dva dana nakon summita u Dubrovniku, u Zagreb je došao srpski ministar vanjskih poslova Marko Đurić, koji je, zajedno s hrvatskom ministricom kulture Ninom Obuljen-Koržinek, uz birane riječi razumijevanja, dobrosusjedstva i suradnje, u samome središtu Zagreba, u Preradovićevoj ulici, otvorio Srpski kulturni centar. A ako sve to nije Plenkovićeva nedvosmislena poruka kako se radikalnu desnicu u njegovoj vlastitoj koaliciji više ništa ne pita – tada ne znamo što bi ta poruka uopće mogla biti.

Vučić u Dubrovniku

U srijedu, 9. listopada, u Dubrovniku je održan sastanak na vrhu između Ukrajine i zemalja Jugoistočne Europe, treći takav susret ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i čelnika država jugoistoka Europe, nakon prva dva u Ateni i Tirani. Do dana početka summita najavljivalo se da u Dubrovnik neće doći Vučić, ali to je promijenjeno u posljednji čas. Svi sudionici skupa, uključujući i Vučića, usvojili su Dubrovačku deklaraciju u kojoj “najstrože osuđuju ničim izazvan, neopravdan i nezakonit ruski osvajački rat protiv Ukrajine”, nazivajući ga “zločinom protiv ukrajinskog naroda”, “očitim kršenjem međunarodnog prava” i “velikom prijetnjom miru, sigurnosti jugoistočne Europe, cijelog europskog kontinenta i svijeta”. Posve je moguće da je to dosad najmarkatnija izjava osude ruske agresije na Ukrajinu koju je Vučić uopće javno podržao. U usporedbi s tom činjenicom, Vučićevo mišljenje o ratu u Hrvatskoj 1991. dakako nije nevažno, ali niti je novo, niti nepoznato, niti se itko mogao nadati da bi Vučić mogao reći išta drugo osim onog što je rekao; poslužio se, uostalom, svojom oprobanom manipulativnom metodom: srpskoj je javnosti plasirao standardnu nacionalističku mantru kako bi prikrio da je, u Srbiji politički nepopularno, osudio Putina i podržao Ukrajinu.

Vučićev dolazak u Dubrovnik valja kontekstualizirati i šire, u opći okvir višegodišnjeg pogoršavanja odnosa Hrvatske i Srbije, i povremenih pokušaja da se ono, ako ne zaustavi, a ono barem uspori. U nedostatku državničkog vodstva, ključnu ulogu u tim pokušajima proteklih su godina preuzeli hrvatski i srpski manjinski predstavnici u Srbiji i Hrvatskoj, predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i ministar u Vučićevoj vladi Tomislav Žigmanov te predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) i Srpskoga narodnog vijeća u Hrvatskoj Milorad Pupovac. Kao što su njih dvojica, u siječnju prošle godine, na obilježavanju pravoslavnog Božića u Zagrebu uspjeli okupiti hrvatskog premijera Plenkovića i tadašnjega srpskog ministra vanjskih poslova Ivicu Dačića, tako su i proteklog tjedna, u petak, 11. listopada, na otvorenju Srpskoga kulturnog centra (SKC) u Zagrebu okupili hrvatsku ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek i sadašnjega vanjskopolitičkog ministra Srbije Marka Đurića. Otvorenje SKC-a u Zagrebu dalekosežno je važan događaj: osim što simbolizira obnovu djelovanja srpskih kulturnih institucija na tom mjestu koja seže još u 1879. godinu, a koje su ustaše oteli 1941, ono je vrhunac otvorenja srpskih kulturnih centara u više drugih gradova Hrvatske u posljednje vrijeme, ali i početak rada novoga i važnog kulturnog središta u glavnom gradu Hrvatske.

Pritom je itekako važno da je otvorenje SKC-a prošlo u ozračju dobre volje i uzajamnog razumijevanja. “Ova prigoda višestruko je važna ne samo za srpsku zajednicu, nego za hrvatsku kulturu općenito”, kazala je na otvorenju hrvatska ministrica kulture, pozdravljajući zajednički napor srpske manjine i hrvatske vlade u obnovi i uređenju tog prostora. Srpski ministar vanjskih poslova Marko Đurić izrazio je “oduševljenje i ponos” dolaskom u novootvoreni centar. “Ponos, za sav trud u ovoj generaciji, koji je preduzet da se odnosi Srba i Hrvata poboljšaju kroz kulturu i druge potrebe, kako u Hrvatskoj tako i Srbiji”, kazao je, zahvaljujući u govoru “hrvatskoj državi” te dodajući da će Srbija uložiti dodatne napore da tamošnja hrvatska manjinska zajednica bude svoja na svome, jer su i Hrvati u Srbiji i Srbi u Hrvatskoj, kako je kazao, “autohtone zajednice“.

Otvoren Srpski kulturni centar

Politička atmosfera u Srbiji i Hrvatskoj, nažalost, ne ide na ruku ohrabrujućim događajima poput otvorenja SKC-a u Zagrebu, ili potpore koju je u Dubrovniku Ukrajini dao Aleksandar Vučić. Do koje je mjere ta atmosfera negativna, svjedoči i bizaran detalj: na dan nedavnoga otvorenja simbolički višestruko važnog Srpskoga kulturnog centra u gradiću Glini na Baniji, 5. listopada, veleposlanica Srbije u Hrvatskoj Jelena Milić nije otišla na taj događaj, nego na prijem kod sisačkog biskupa Vlade Košića, jednog od najkonzervativnijih crkvenih velikodostojnika u Hrvatskoj, poznatog po izjavi da “ustaštvo nije bilo fašizam nego organizirano vojno djelovanje u obrani Hrvatske kao države”, kao i po javnoj potpori Dariju Kordiću, osuđeniku Haškog suda zbog masakra nad bošnjačkim civilima selu Ahmići 1993. godine. Veleposlanica Milić o svom je posjetu sama obavijestila javnost, što se nije moglo protumačiti drukčije nego kao cinično uskraćivanje potpore manjinskim srpskim predstavnicima u Hrvatskoj koji odbacuju koncept “srpskog sveta”, a svoju zajednicu, na temeljima pomirenja i odbacivanja mržnje, nastoje skladno uklopiti u hrvatsko društvo. Kada, dakle, čak i diplomati javno obezvređuju pomirbene napore srpske i hrvatske manjinske zajednice u objema zemljama, biva jasnije do koje je mjere politička atmosfera opterećena političkom zlom voljom.

Zato bi od hrvatske opozicije, lijeve prije svega, trebalo očekivati više podrške općem poboljšanju hrvatsko-srpskih odnosa, i više razumijevanja za čak i najmanje pomake nabolje. Zašto, na primjer, na otvorenje zagrebačkog SKC-a nije došao nitko iz lijeve hrvatske opozicije, pa čak ni gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević, koji je poslao tek zamjenika Luku Korlaeta? Zašto lijeva hrvatska opozicija olako pristaje na diskurs nikad završenog rata koji nameće desnica, i u kojemu se baš svaki politički događaj procjenjuje prema onome što je tko govorio devedesetih? Dakako da o Aleksandru Vučiću nitko nema iluzija, i dakako da svi znamo što je taj čovjek bio, što je govorio i što on danas jest, ali Vučić neće prestati biti predsjednikom Srbije samo zato što bi Hrvatska tako htjela. Zadatak hrvatske politike nije moralizirati, nego, ako može, upristojiti Vučića kakav jest, i dobiti ga za suradnju na europskim politikama. Ništa manje, zadatak je hrvatske politike da hrvatsko-srpske odnose u Hrvatskoj poboljša koliko god se to može. Ni na jednom od ta dva zadatka hrvatska opozicija nije se iskazala. Štoviše: ne služi joj na čast činjenica da ju je u tome nadigrao čak i koalicijski partner radikalne desnice, Tuđmanov nasljednik Andrej Plenković.

(Al Jazeera/foto: Lupiga)