“Normalni ljudi ne znaju da je sve moguće.” Znamenita je postala ta zlokobna rečenica Davida Rousseta, francuskog pisca i i političara koji je preživio dva nacistička logora, Neuengamme i Buchenwald. I da, točno je tako: normalni ljudi nisu mogli zamisliti kako će jednoga dana postati moguće čak i ono apsurdno: da Europskoj uniji – političkom savezu utemeljenom na plemenitoj ideji ljudskih prava i opreke nasilju – i smrt postane političko sredstvo. A dogodilo se upravo to, i to treba jasno reći: Europskoj uniji smrt tisuća izbjeglica postala je političko sredstvo: sredstvo odvraćanja njihovih supatnika od granica Europe.

Računica – prešutna, ali efikasna – jednostavna je: što više smrti, nevolje i patnje na izbjegličkom putu, to će se manje ljudi odlučivati da krenu. I zato, na granicama Europe treba im prirediti pakao: treba im pokazati da im se polazak ne isplati, da nisu dobrodošli, da je cijena previsoka, i da će je plaćati vlastitim životima, i životima vlastite djece.

Nitko sve to bolje nije priznao od hrvatskog ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, kada je na konferenciji za novinare 19. studenoga objašnjavao zašto ne kani podnijeti ostavku, nakon što je Europski sud za ljudska prava (ESLJP) dan ranije objavio presudu u kojoj piše ono što svi već četiri godine znamo: da je Hrvatska odgovorna za smrt šestogodišnje afganistanske djevojčice Madine Hussiny 21. studenog 2017. na željezničkoj pruzi kod granice Hrvatske i Srbije nedaleko Tovarnika, te da su sve nadležne instutucije, od policije do sudova, besprizorno opstruirale istragu smrti tog djeteta.

“Ako imate situaciju da svaki dan 400-500 ljudi želi ilegalno ući u Hrvatsku, a da je policija ta koja ih po zakonu treba u tome spriječiti, sukladno postupanjima koja su u skladu sa zakonom, mislim da u takvim situacijama ne možemo i ne isključujemo mogućnost incidenata”, kazao je Božinović. Ponovit ćemo: “Ne možemo i ne isključujemo mogućnost incidenata”. Drugim riječima: svi mi znamo što će se dogoditi. Svi mi: i izbjeglice, i mi u policiji, ali i vi, u javnosti. Božinović samo što novinarima nije dobacio još nešto: “I ne izigravajte pravednike. I vi na sve ovo pristajete.”

Tragična sudbina nedužnog djeteta

Nije to jedino što je rekao Božinović. “Dok se ovo pitanje ne riješi na razini EU”, kazao je o problemu prihvata izbjeglica, “nitko ne može isključiti da se ne može dogoditi incident”. Jer, objašnjava, “ovo je kontekst u kojem su s jedne strane ljudi koji su spremni riskirati sve da bi ilegalno ušli na teritorij EU, a s druge strane policija koja mora provoditi zakon, spriječiti ulazak i koji za to trebaju dobiti plaću i prehraniti svoje obitelji”. Sve je dakle jasno: policajci, koji “trebaju dobiti plaću i prehraniti svoje obitelji”, prisiljeni su “provoditi zakon” i “spriječiti ulazak” ljudima koji su “spremni riskirati sve”.

“Provoditi zakon”? Evo kako se “provodio zakon”: Hrvatska je, prema presudi ESLJP-a, prekršila prava na život, zabranu mučenja i nečovječnog postupanja, zabranu kolektivnog protjerivanja, pravo na sigurnost, slobodu i pravo na pojedinačni zahtjev za međunarodnom zaštitom. Ali sve su to samo suhe riječi. Dogodilo se, zapravo, ovo: u ledenoj maglenoj večeri 21. studenoga 2017, hrvatski su policajci majku sa šestoro djece – najmlađe jedanaest mjeseci, rođeno na putu – i jednog muškarca odveli do željezničke pruge nedaleko Tovarnika, na samoj granici Hrvatske i Srbije, i naredili im da hodaju put istoka. Mrak, noć, magla, vlaga, kmica. Majka je molila da im dopuste bar prespavati na toplom, ali su ih odbili.

Pa su krenuli prugom, spotičući se i posrćući preko kamenja uz tračnice. Zagrnuti dekama preko glava, da posve ne promrznu, nisu na vrijeme čuli vlak. Kad na kraju ipak jesu, skočili su ustranu s pruge, ali jedna je kćer pala i raskrvarila se, pa su joj priskočili u pomoć. U gunguli nisu primijetili da nema najmlađeg djeteta koje je moglo hodati samo. Kad jesu, stali su je dozivati i svjetiljkama mobitela tražiti u mraku. Kada su je našli i skinuli kapicu, glava joj je bila oblivena krvlju. Majka ju je uzela u naručje, i s muškarcem potrčala prema policajcima, koji su čuli škripu kočnica vlaka. Pokušavali su spasiti dijete, animirati je. Umrla je u 21,10. Zvala se Madina Hussiny, i imala nepunih šest godina. Pola je svijeta prošla, samo da pogine u hladnoj i mračnoj noći, jer je hrvatska policija “provodila zakon”.

“Ovakvi slučajevi nisu ugodni”, otkrio je na konferenciji za novinare hrvatski ministar Davor Božinović. Nisu ugodni? Ali eto, postoji utjeha: “Preraspodjelom snaga uspjeli smo ove godine umanjiti pritisak na granice za 40 posto.” Pritisak na granice? “Otvorile su se neke druge rute kroz Europu jer se Hrvatsku sve više zaobilazi i jer je jasno da Hrvatska štiti svoje granice.” To vidimo – da Hrvatska štiti granice. A vidimo, bogme, i kako ih štiti.

Bešćutnost i cinizam

Zastrašujući su bešćutnost i cinizam kojima Davor Božinović govori o tragedijama za koje je suodgovoran. ”Ovakva je politika neodrživa”, kaže. “EU treba jasno reći na što je spremna”. Pa zar ne zna Božinović na što je Europa spremna? Zna, naravno da zna: pa on osobno provodi njezinu politiku! Mučno je to, i jedna podnošljivo: u svibnju prošle godine, u hrvatskom magazinu Gloria objavljena je dirljiva i radosna reportaža o “odanom suprugu te osjećajnom ocu i djedu” Davoru Božinoviću. Dida je otkrio kako ga trinaestomjesečna unučica “vrti oko malog prsta”, a on je njezinim rođenjem “zaokružio svrhu svog postojanja”.

Naravno da jest – sve to itekako dobro razumijemo, i od sveg srca sudjelujemo u obiteljskoj sreći Davora Božinovića. Ali istodobno, ne možemo ne pitati: što je s djedom Madine Hussiny? Što je sa svrhom njegova postojanja, nakon što mu je unučica skončala pod kotačima vlaka, u maglenoj i studenoj noći negdje preko pola svijeta, samo zato što su njezini bili prisiljeni pobjeći od smrti i nasilja u Afganistanu?

Politika Europske unije i Hrvatske prema izbjeglicama naprosto je duboko nehumana, bešćutna i protivna samoj ideji Europske unije. S takvom izbjegličkom politikom, EU je izgubila smisao postojanja: što će nam Europa čiji političari, ne trepnuvši okom, tvrde da je smrt tisuća ljudi na njezinim granicama uvjet mira, stabilnosti i ljudskih prava unutar Europe? Što će nam Europa u kojoj se ministri, privatno osjećajni očevi i djedovi, javno pretvaraju o opravdavatelje pogibija djece?

Rađanje nove Evrope

Jer kada država počne opravdavati smrt – bilo čiju smrt – put najgoremu je otvoren. A današnja Europa ne samo da je počela opravdavati smrt – “Dok se ovo pitanje ne riješi na razini EU, nitko ne može isključiti da se ne može dogoditi incident”, formulirat će to ministar Božinović – nego je s njom počela i računati. Ukalkulirala ju je u svoju politiku – a otpora praktični nema.

Nitko se više uzbuđuje zbog otvorene militarizacije granica Europe pred bespomoćnim i promrzlim civilima. Poljska je ovih dana na granicu s Bjelorusijom poslala naoružane vojnike, kao da je Lukašenko na nju krenuo tenkovima, umjesto što je prema granici potjerao nevoljnike iz Afganistana, Azije i Afrike. Bile su to scene od kojih Europljanina starog kova mora preplaviti stid: pa kako je, i kada, postalo moguće da Europa izbjeglice dočekuje puščanim cijevima, umjesto čajem, dekama i formularima za azil, i da pritom zauzima još i moralno superiornu pozu? Jeziva su to pitanja – ista onakva kakva su Europljani starog kova postavljali i prije osamdeset, devedeset godina.

“Europljani starog kova” – koristimo tu sintamgu namjerno, kako bismo naglasili razliku od te “nove Europe”, Europe bodljikave žice, bešćutnosti, nasilja i moralne ledenosti. Slična se takva Europa stala rađati i tridesetih godina prošlog stoljeća, kada je Hitlerova Njemačka na europski obzor pričvrstila novi amblem, strahotu od željeza i čelika: amblem “nove Europe”. U to ime, te nove Europe, pobijeni su milijuni.

Mnogima od nas to nažalost promiče, hotimice ili ne, ali i danas se rađa neka “nova Europa”. Ta nova Europa ne želi čuti da se u posljednjih sedam godina, u Sredozemnome moru utopilo oko petnaest tisuća ljudi koji su pokušali morem prijeći u Europu. Petnaest tisuća ljudi; samo ove i prošle godine, procjenjuje se da je u Mediteranu izgubljeno gotovo tri tisuće ljudskih života. O tim pogibijama “nova Europa” šuti. Štoviše, računa na njih.

Posmatranja svijeta sa suprotne strane

Ta se “nova Europa” čudi kada ESLJP, nakon četiri godine, presudi kako je Hrvatska odgovorna za smrt Madine Hussiny i strahovitu institucionalnu opstrukciju istrage njezine pogibije. Ali, licemjerno je to čuđenje: sve se, cijelo vrijeme, itekako dobro znalo. Pa zašto bi pravorijek ESLJP-a bio vjerodostojniji od upozorenja hrvatskih i srpskih nevladinih organizacija za ljudska prava? Zašto uvjerljiviji od prosvjeda hrvatske Pučke pravobraniteljice? Zašto detaljnji i temeljitiji od časne pravne borbe odvjetnice Sanje Bezbradice Jelavić, zastupnice obitelji Hussiny? Ne, nitko u Hrvatskoj ne može reći da nije znao: svi smo znali sve. Baš sve.

I tako smo se mi u Hrvatskoj, trideset godina kasnije, našli s ove strane zaštićene ograde, pa danas promatramo svijet sa suprotne strane od one na kojoj smo stajali 1991, zdvojni, uplašeni i s nadom gledajući u taj bogati i nezainteresirani europski svijet, ne shvaćajući zašto ne želi pomoći napadnutoj zemlji, i njezinim nedužnim, životno ugroženim civilima.

Mi smo danas ti Europljani u koje, zdvojni, uplašeni i s nadom, gledaju nedužni, životno ugroženi civili ovoga svijeta. A mi ne znamo što bismo im rekli: proglasili smo se kontinentom ljudskih prava i dobrog života za sve, a kada su ljudi to ozbiljno shvatili, preko noći smo postali ljubomorni na svoje bogatstvo, uplašeni za svoju sigurnost i grozničavi na svoje blagostanje. Iritiraju nas vapaji i pozivi u pomoć, pa ih proglašavamo “migrantskom krizom”, “izbjegličkim valom”, “najezdom” i “pritiskom”. Za sve to, naravno, odgovorna je naša europska politika, s Ursulom von der Leyen i Charlesom Michelom na čelu, i naša hrvatska politika, s Andrejem Plenkovićem i Davorom Božinovićem na prvome mjestu. Ali, odgovorni smo i svi mi, koji znamo sve, a ne činimo ništa. Svi mi kojima, pukom slučajnošću i hirom sudbine, nije uskraćeno pravo da vlastito postojanje zaokružujemo uživajući u tome što nas kćeri i unučice vrte oko malog prsta.

(Al Jazeera, Foto: Lupiga)