U četvrtak, 9. studenoga, navršeno je točno trideset godina od simboličkog vrhunca najapsurdnijeg rata devedesetih: tog dana, između 10 i 10,15 ujutro, tenkovska kanonada Hrvatskog vijeća obrane (HVO) srušila je Stari most u Mostaru. U Hrvatskoj ta obljetnica neće biti obilježena ni na kakav službeni način, baš kao što država cijelu ovu godinu ignorira sve tragične obljetnice hrvatsko-bošnjačkog rata 1993. godine. Zaključak je nedvosmislen: hrvatska vlast – Sabor, Vlada i predsjednik Republike podjednako – i danas, tri desetljeća kasnije, ustraje u demonstrativnoj kolektivnoj amneziji hrvatsko-bošnjačkog rata i njegovih pogubnih posljedica, koje ne prestaju trovati odnose Hrvata i Bošnjaka, ali i Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

A Hrvatska je zemlja obljetničkih komemoracija. Tragedija Vukovara obilježava se svake godine 18. studenoga, na dan okupacije grada, Kolonom sjećanja u koju dolaze tisuće ljudi iz svih dijelova Hrvatske, a pridružuju im se i najviši čelnici državne vlasti. Slična se komemoracija, istoga dana, organizira i u Škabrnji, selu u zaleđu Zadra, u kojemu su srpske snage 18. studenoga 1991. ubile 84 mještana i branitelja, a selo sravnile sa zemljom. Komemoracije su redovite i na svim mjestima stradanja u Hrvatskoj, a često, nažalost, nije jasno izražavaju li one smjerno poštovanje prema žrtvama ili nisu više od demonstracije političke moći vladajuće stranke. Jedno pitanje, međutim, uvijek ostaje neodgovoreno, ako ga ikada itko i postavlja: zašto Hrvatska, kad su joj obljetnice već toliko važne, ne komemorira i tragične obljetnice rata HVO-a i Armije BiH? Zašto zaobilazi vlastitu odgovornost za strašna razaranja u susjednoj zemlji? Zašto se pretvara da se taj rat nikada nije ni dogodio?

Apsurdni rat HVO-a i Armije BiH

Zbog vlastite loše savjesti. Hrvatsko društvo, a vlast još i mnogo više, zaglavljeni su između dvije oprečne interpretacije rata HVO-a i Armije BiH: one da je taj rat bio organizirani vojni pothvat hrvatske vlasti i političkog čelništva Hrvata u BiH za etničko čišćenje Bošnjaka i pripajanje dijelova BiH Hrvatskoj, što je minucioznom dokumentarno-pravosudnom metodom ustanovio Haški sud; i suprotstavljene interpretacije, koju zagovara HDZ BiH: da je riječ o obrambenom ratu u kojemu je Herceg-Bosna sačuvala Hrvate na njihovim vjekovnim ognjištima u Bosni i Hercegovini. Službeni Zagreb – sa stanovitim oscilacijama koje ovise o tome tko je dobio izbore – glavinja između te dvije interpretacije, ne uspijevajući, pa čak se ni ne trudeći, da vlastitim intelektualnim i etičkim kapacitetom odgovori na to ključno pitanje suvremene hrvatske povijesti: što smo, zapravo, radili u Bosni?

Nema nikakve sumnje da je hrvatsko-bošnjački rat najapsurdnija i najkompliciranija tragedija postjugoslavenskih ratova devedesetih. Ta činjenica, međutim, ne može biti opravdanje da Hrvatska, koja je bila aktivni sudionik tog rata, o njemu tako lakonski, čak kukavički šuti. Čak da je točna i ova druga, izrazito dnevnopolitička i zato neiskrena interpretacija – da su se u hrvatsko-bošnjačkom ratu Hrvati samo branili – Hrvatska bi imala odgovornost: naime, nepobitne su činjenice da je hrvatsko topništvo razorilo staru jezgru Mostara a grad podvrglo opsadi; činjenica je da su hrvatske snage spalile i razorile Počitelj i Stolac; činjenica je da su hrvatske snage porušile džamije, deportirale i mučile, silovale žene, da su snajperisti HVO-a u Mostaru ubijali čak i djecu, da je HVO otvorio logore… Činjenice su, također, da je hrvatska vlast financirala hrvatski ratni stroj u Bosni i Hercegovini, kao što su činjenice da se o ratnim operacijama vrlo detaljno raspravljalo u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu, i da je te razgovore vodio predsjednik Republike Franjo Tuđman osobno. Ništa od toga Hrvatska nema pravo prešućivati.

Važan govor Ive Josipovića

Bilo je dobronamjernih pokušaja da Hrvatska o tome progovori. Država je s otprilike pola milijuna eura sudjelovala u obnovi Starog mosta u Mostaru. Vlast Ivice Račana koraknula je u smjeru prihvaćanja odgovornosti, ali učinila je samo jedan korak, ne više od toga. Drugi je učinio Stjepan Mesić, a treći, i najvažniji, Ivo Josipović. Valja se uvijek iznova prisjetiti govora koji je Josipović 15. travnja 2010., dan uoči obljetnice masakra u Ahmićima, održao u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine u Sarajevu. U tom govoru, za koji treba uvijek iznova žaliti što nije postao temelj politike i novih odnosa, Josipović je rekao i ovo: “Politike koje su devedesetih – bilo to iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti – vjerovale da je rješenje za Bosnu i Hercegovinu – podjela, posijale su u Bosni i Hercegovini, ali i u svojim zemljama zlosretno sjeme. Zavedeni su narodi i pojedinci požnjeli rat, smrt i sakaćenje stotina tisuća, milijune raseljenih, uništena gospodarstva, uništene obitelji, a ovdje u Bosni i Hercegovini ostavili za sobom rastrgano tkivo jednoga nedvojbeno posebnoga društvenog i kulturnoga bića utemeljenog na multietničnosti i multikonfesionalnosti. Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče. Došlo je novo doba, doba u kojemu odlučno treba prepoznati pogreške prijašnjih vremena, i hrabro kročiti novim putem, putem koji će trajno u regiji donijeti mir, stabilnost i prosperitet.”

HDZ i Zoran Milanović sve vratili na staro

Ali HDZ, koji je nekoliko godina kasnije preuzeo svu vlast u državi, sve je vratio na staro. Andrej Plenković i, naročito, Kolinda Grabar Kitarović stvorili su uvjete u kojima je hrvatsko-bošnjački rat opet mogao biti zaboravljen; štoviše, nezgrapni, nenajavljeni i neorganizirani odlazak Grabar-Kitarović u Ahmiće, zajedno s njezinim čestim neumjesnim primjedbama o islamistima koji navodno prijete Hrvatskoj, sugerirao je da Hrvatska odustaje od politike odgovornosti i vraća se utabanim stazama Franje Tuđmana. Konačna potvrda tog smjera nedavna je odluka hrvatskog Ministarstva branitelja da sufinancira gradnju negacionističkog muzeja HVO-a na Heliodromu u Mostaru, gdje je HVO 1993. i 1994. držao logor za bošnjačke civile. Pritom, najveću nesreću u hrvatski odnos prema hrvatsko-bošnjačkom ratu donio je izbor Zorana Milanovića za predsjednika Republike: bivši član SDP-a, stranački kolega Ive Josipovića i bivši podržavatelj Željka Komšića sada je, kao hrvatski predsjednik, u negiranju otišao dalje čak i od HDZ-a, pa osporava vjerodostojnost presuda Haškog suda časnicima HVO-a, odlazeći tako daleko da zajedno s Miloradom Dodikom relativizira čak i neprijeporan nalaz međunarodnih sudova, prema kojemu je u Srebrenici počinjen genocid.

Milanovića su, međutim, opovrgli baš oni koje je nakanio braniti od navodno nepravednog i politiziranog Haškog suda: sami osuđenici. Nakon što je Milanović, naime, nekoliko puta javno osporio presudu bivšem zapovjedniku HVO-a Milivoju Petković, sam je Petković – priznao krivicu. U pismu koje je u kolovozu 2021. poslao sucu Carmelu Agiusu, predsjedniku Mehanizma za međunarodne kaznene sudove (MMKS), pravnog nasljednika Haškog suda, Petković je prihvatio presudu i “osobnu odgovornost. za svoja djela ili propuste koji su doveli do počinjenja zločina zbog kojih sam osuđen”. “Prihvatio sam kaznu koju služim”, napisao je Petković. “Za počinjene zločine nema opravdanja ni izlike. Zbog toga osjećam iskreno kajanje i izražavam, i ovom prilikom, duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima. Imam ljudsku potrebu da to kažem, iako sam svjestan da su moje žaljenje i izrazi sućuti slaba utjeha svima koji su izgubili svoje najmilije”.

Priznanje Petkovića jedva primijećeno

Petkovićevo priznanje krivnje u hrvatskoj javnosti jedva da je primijećeno. Nije imalo nikakvoga ozbiljnog odjeka. Do dana današnjeg, Zagreb nastavlja šutjeti kao da se ništa nije dogodilo, a to u Bosni i Hercegovini, zajedno s politikom rehabilitacije Herceg-Bosne koju provodi HDZ BiH, stvara otrovnu atmosferu sumnjičenja svih Hrvata za rat koji je završio prije trideset godina. Uzajamno je nepovjerenje duboko, a dnevnopolitička neodgovornost na obje strane samo ga produbljuje: dok se na jednoj strani veliča Herceg-Bosna, na drugoj je strani skovana uvredljiva etiketa “uzepeovca”, kojom nepromišljeni dio bošnjačke javnosti žigoše i koga treba i koga ne treba, ukljujučujući i one koji su se hrvatskome nacionalizmu suprotstavili javno, višekratno i svim svojim snagama. Za takvu je atmosferu u susjednoj zemlji itekako odgovorna vlast u Hrvatskoj, koja nema petlje da snažnim, kontinuiranim i dojmljivim simboličnim i političkim akcijama – poput one Ive Josipovića – pokaže da bez zadrške prihvaća odgovornost svojih prethodnika za katastrofu 1993. godine.

Zato to čine hrvatske nevladine organizacije. Ovogodišnju tridesetu obljetnicu masakra u Ahmićima 16. travnja službena je vlast u Zagrebu ignorirala, ali su komemoraciju priredili nevladini aktivisti. Organizacije za ljudska prava iz Zagreba i Sarajeva zajednički su, dostojanstvenim komemorativnim stajanjem na glavnome zagrebačkom trgu, obilježile taj strašni zločin. Objavili su i izjavu u kojoj podsjećaju kako zločin u Ahmićima “ostaje trajna mrlja i sramota Republike Hrvatske”. Zato, dodali su, “Hrvatska treba pokazati spremnost da se iskreno i bez ostatka suoči sa počinjenim zločinima, te da preuzme odgovornost za prošlost. Samo činovima solidarnosti kroz jasne inicijative koji imaju za cilj razumijevanje uloge Republike Hrvatske u ratu protiv Bosne i Hercegovine, moći ćemo reći da se Hrvatska konačno distancira od imperijalne politike Franje Tuđmana.”

Aktivisti su zatražili: “Zahtijevamo od predsjednika Republike Hrvatske i predsjednika Vlade Republike Hrvatske da se javno distanciraju od ratnih zločina počinjenih u naše ime te prekinu sustavnu politiku relativizacije, negiranja i umanjenja ratnih zločina. Tražimo jasno formuliranu ispriku i imenovanje jednog trga u Zagrebu po žrtvama Ahmića. Tek kad ratni zločin u Ahmićima postane dijelom hrvatskog obrazovnog sustava, biti ćemo u mogućnosti reći da smo na tragu pravde, odgovornosti i izgradnje mira. Krivnja za zločin je individualna, ali istina o ratnim zločinima kolektivna je, naša, odgovornost”.

Sedam mjeseci kasnije, stigla je i trideseta obljetnica rušenja Starog mosta – bio je to jedan od simbolički najpotresnijih zločina u ratovima devedesetih – a Hrvatska i dalje šuti. Za svakoga odgovornog hrvatskog građanina, to je osobno uvredljivo i politički odiozno. Hrvatska, naime, prema Mostaru i BiH ima povijesnu odgovornost ništa manju nego prema Vukovaru i drugim hrvatskim stratištima; a to što je ne želi ni prepoznati ni prihvatiti, potpuno razara njezinu etičku i političku vjerodostojnost. Da bi se razumjelo do koje je mjere današnja hrvatska vlast etički podbacila, valja podsjetiti na riječi književnika Predraga Matvejevića što ih je zapisao samo sedam dana nakon rušenja Starog mosta. U Feral Tribuneu od 16. studenoga 1993., Matvejević je napisao ovako: “Stari su most konačno srušili, nema više dvojbe, bojovnici takozvane Herceg-Bosne. Nanijeli su time neizmjernu štetu samo Hrvatskoj u času kad ju je svijet počeo bolje shvaćati, prihvaćati je kao ranjenu naciju. Pouzdani strani svjedoci, oni isti koje smo i sami navodili kad su svjedočili o srpskim zlodjelima u logorima poput Omarske, Manjače, Odžaka ili Trnopolja, upozorili su nedavno svijet na postojanje sličnih logora u Dretelju, Gabeli, Ljubuškome, na strašnom Heliodromu kraj sama Mostara. Poštenje nacije očituje se, uz ostalo, u spremnosti da prizna zlodjela koja su u njezino ime počinjena. To je možda najviši stupanj nacionalnog osjećaja, istodobno najplemenitiji i najteži, najrizičniji.“ Ili, ako je netko slučajno sumnjičav prema nepopustljivome antinacionalistu Predragu Matvejeviću, evo što će 2001., u svojstvu osumnjičenika Haškog suda, reći budući osuđenik za ratne zločine, bivši premijer Herceg-Bosne, Jadranko Prlić: “Nijedan civilni ili vojni cilj ne može opravdati rušenje Starog mosta”. Pa mogu li, zaboga, Plenković i Milanović dobaciti bar do razine Jadranka Prlića?

(Al Jazeera, foto: Lupiga)