Bratstvo u otporu, jedinstvo u mirotvorstvu. I danas, trideset godina kasnije, dok velikosrpstvo kao da najavljuje drugo poluvrijeme svojih balkanskih klanja, a političko sljepilo oko BiH sekundira mu iz Zagreba, bratstvo u otporu i jedinstvo u mirotvorstvu ne prestaju biti jedini spasonosan i razuman put. Iskrivljena je slika da postoje suprotstavljene nacije – Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Kosovari, Crnogorci – i zakrvljene ljevica i desnica; ne, postoje samo mirotvorci i huškači – jer oni koji šute, povest će se za uvjerljivijima. Zato treba podsjećati na pothvate mirotvoraca – jer, jedina je nada da oni koji šute napokon progovore s njima.
Žene u crnom. Prije trideset godina, 9. listopada 1991. – tenkovi su već pucali na Vukovar, zasuti cvijećem na putu kroz Srbiju – izašle su na ulice Beograda. “Mi smo grupa žena koje u crnini i ćutanju izražavaju protivljenje ratu”, prva je rečenica njihovog proglasa. To je kratak, nezasluženo zaboravljen, jedan od najmarkantnijih antiratnih dokumenata u ratovima devedesetih. “Oružjem se ne sprečava rat, niti se ubijanjem ljudi postiže mir. Najdublje smo uverene da je poštovanje ljudskog života preduslov svake političke aktivnosti. ‘Žene u crnom’ žele da podstaknu građenje drugačijih vrednosti od vladajućih patrijarhalnih – nenasilje umesto nasilja, solidarnost umesto tlačenja, život umesto uništenja, smrti i nekrofilije.”
Trideset godina Žene u crnom “podstiču građenje drugačijih vrednosti”. U teškoćama dostojanstvene, u krhkosti snažne, u sukobima blage ali nepopustljive, Žene u crnom oličenje su suosjećanja na obeščašćenim, zakrvavljenim ulicama Balkana. One pamte zločin, one ne okreću glavu, one druguju sa žrtvama, one su svaki put, svugdje, na svakoj objetnici zločina, one ne propuštaju komemorirati, sjećati se, pamtiti, svjedočiti da zločinci nisu uspjeli zatrti humanost nikoga drugog, osim svoje vlastite.
„Ne u moje ime“
“Borba za sećanje na Srebrenicu na ulicama Beograda je metafora borbe za sećanja na ratove, žrtve i ratne zločine. Poruka ‘Žena u crnom’ – ‘Ne u moje ime’ – znači da će one i dalje biti na ulicama, stalno podsećajući na ono što se stvarno dogodilo – u njihovo ime. Što je upravo suprotno opštoj tendenciji da se ide dalje, gleda samo unapred, ne osvrće, da se izbegavaju problematična i teška pitanja odgovornosti i krivice, održavaju festivali mira obojeni potrošačkim duhom. Dok ulice i ljudi teže normalizaciji, poruka antiratnih aktivistkinja i aktivista podseća prolaznike da nije sve bilo normalno. Time oni predstavljaju pretnju koja ugrožava prijatno i lepo veče u Beogradu”, napisala je 2009. Staša Zajović, jedna od utemeljiteljica Žena u crnom.
Ali, nažalost, postoji i druga strana. Ovih se dana navršava dvije godine otkako je u Novom Sadu počinjena posveta zločinu: 2019. otkrivena je spomen-ploča zapovjedniku Novosadskog korpusa general-majoru Mladenu Bratiću, koji je predvodio napad na Vukovar. Užasava i obeshrabruje spoznaja da Novi Sad i Srbija odbijaju priznati i prihvatiti odgovornost za zločin nad tim gradom; užasava i obeshrabruje spoznaja da vlasti, svugdje gdje se ratovalo, uvelike odbijaju priznati i prihvatiti odgovornost za zločine nad drugima.
Pročitajte još: BORIS PAVELIĆ: Priča o Veri, Ađanki koja je spasila Osijek
I zato su važni mirotvorci. Svjedoci istine, vjesnici mira. Takva je koalicija nevladinih organizacija Građanska Vojvodina. Ona je, u povodu otkrivanja spomen ploče Bratiću, podsjetila na istinu: da je razaranje Vukovara bila “jedna od najsramnijih vojnih operacija u modernoj istoriji ratovanja, koja je ostavila neizbrisivu ljagu na obrazu glavnog grada Vojvodine”. “Ovo je još jedan u nizu poteza kojim se Ministarstvo odbrane i Vojska Srbije rugaju žrtvama ratnih zločina, etničkog čišćenja i genocida iz devedesetih godina 20. veka”, napisali su ljudi kad je Bratiću otkriven spomenik. “Promocijom knjiga osuđenih ratnih zločinaca, postavljanjem spomen-ploča i sličnim revizionističkim potezima, Vojska Srbije po drugi put ubija žrtve ratnih zločina, a članovima njihovih porodica živote pretvara u još veći pakao”, poručila je Građanska Vojvodina, zapisujući za povijest važnu kaplju nade: da je na fasadi u centru Novog Sada ispisan grafit s natpisom: “Novosadski korpuse – stidi se!” Nama, mirotvorcima u Hrvatskoj, mnogo to znači.
A s druge strane Dunava, srušeni grad pretvoren je u muzej zaustavljene smrti i paradnu pistu prijeteće hrvatske desnice. O tome je proteklih dana pisao novinar Boris Dežulović u tekstu “Jebo vas Vukovar”: “Jebo vas Vukovar. Punih je, eto, trideset godina kako ga ne vade iz pozlaćenih usta, trideset nam godina njime mjere domoljublje, da bi nakon trideset godina hipnotičkog domobojaznog mrmorenja Vukovar – kao, uostalom, svaka riječ kad se trideset godina bez prestanka ponavlja – bio do kraja ispražnjen od svakog pojedinačnog značenja, svrhe i smisla, tek konfekcijski grobljanski lampion kao šuplji plastični totem za raspirivanje domovinskog zajedništva i utjerivanje domoljublja u kosti.”
Lavina uvreda, osuda i prijetnji zasula je Dežulovića zbog tog teksta. Mrzitelji su objavili i adresu na kojoj živi – na ovim stranama, to je prokušan recept za nasilje. Ministarstvo hrvatskih branitelja pitalo je “smeta li ga sloboda koju uživa”, kao da bi voljelo da mu je uskrati. Optužili su ga da krši nekakve deklaracije, koje je usvojio hrvatski parlament kako bi opravdao ratne svinjarije što ih je provodila vlast iste stranke koja danas napada Dežulovića. A sve što je on učinio, i što čini posljednjih trideset godina, jest – podsjećati ljude da nam treba mir, i da ničeg goreg od rata na ovome svijetu nema.
„Jebala vas smrt“
Učinio je to i kada je u prosincu 1991, kao prvi hrvatski novinar, s akreditacijom JNA koju je sam krivotvorio – jer validnu nije mogao dobiti, kao reporter hrvatske Slobodne Dalmacije – ušao u Vukovar i jedva izvukao živu glavu, a potom objavio jednu od najpotresnijih reportaža iz ratova devedesetih. Taj tekst – “Bio je grad” – opisuje što biva kad ljudi odluče razarati, i uči koliko je vrijedan mir. Tako i sada, u “Jebo vas Vukovar”, Dežulović diže glas protiv pretvaranja ljudske patnje u mit nacionalizma i isključivosti, protiv manipulacije autentičnošću u zloupotrebu, i protiv devijacije obrane u osvetništvo: “Jebo vas Vukovar. Jebala vas smrt.”
Taj Dežulovićev “Jebo vas Vukovar. Jebala vas smrt.” ide, da se razumijemo, i hrvatske i srpske mitomane. Ta psovka mnogo je dobra učinila: prasnula je kao kamena gromada u ispolirano staklo šovinističkih ratnih fantazmagorija, i to s obje strane. Jer, kako je nakon tog praska na svom Facebooku lucidno napisao osječki pisac i novinar Davor Špišić: “Bagra koja stavlja šape na Dežulovićevu slobodu i slobodu svih nas, nije u stanju shvatiti jedno: tragedija Vukovara je zajednička tragedija hrvatskog i srpskog naroda.” Tragedija je to, napisao je Špišić, “svih onih ubogih koji izginuše ili se izmrcvariše za vrijeme opsade, bez obzira na porijeklo. Ali i svih onih Vukovaraca srpske nacionalnosti koje su eksadroni smrti povampirenog hrvatskog nacionalizma odvodili u smrt, uoči novog ratnog poglavlja. Nadalje, to je tragedija svih onih ubogih mobiliziranih dječaka što su u redovima JNA izginuli u blatu oko Vukovara, to je tragedija njihovih majki i očeva sto duše isplakaše jer nisu imali ni para ni moći da ih sklone u sigurnost Londona, Pariza i drugih metropola sretnog svijeta… To je tragedija ubogih sporednih lica. Istovremeno, Vukovar je mračni bitcoin za predatorsku ‘elitu’ koja je sve zakuhala i danas na njemu ubire tantijeme vladajući nesretnim feudalnim vukojebinama…”
Pročitajte i: BORIS PAVELIĆ: Izvinjavamo se zbog isprike
To su, eto, mirotvorci: da nije njih, ne bismo vidjeli u mraku. I ne treba vjerovati kada tvrde da ih je bilo malo: to je laž i manipulacija sviju režima. Devedesetih, stotine ljudi su ubijene zato što su se protivili ratu, ali samo je nekoliko njih – šef osječke policije Josip Reihl Kir, na primjer – ostalo zapamćeno. Neki su i sami sebi oduzeli život – Miroslav Milenković, otac dvoje djece iz Gornjeg Milanovca, ubio se u rujnu 1991. odbijajući otići pucati na Vukovar. Možda i pola milijuna vojnih obveznika u Srbiji odbilo je otići u rat – među njima i oni koji su tog dana u Šidu, odbacivši oružje, stajali u stroju nasuprot rezervistima koji su pristali ratovati, pa je između tih dviju kolona – kolone života i kolone smrti – zidar Miroslav Milenković pucao u samoga sebe. Mnogo je mirotvoraca bilo, a mnogo ih je i danas, ali vlasti ne žele da se o tom govori. Mirotvorac je bio vukovarski novinar i pisac Siniša Glavašević, kojega su, ranjenog, likvidirali na Ovčari, a mirotvorac je i njegov sin Bojan, hrvatski parlamentarni zastupnik i mudri intelektualac, koji danas nastavlja časnim stopama svog oca, mukotrpno tražeći načine da ljudima objasni kako je mir jedino što u ljudskom svijetu vrijedi, pa se njegov napor, zajedno s nastojanjima njegova oca i Borisa Dežulovića, isprepliću u logičan i plemenit apel za razumom, snošljivošću i uzajamnim uvažavanjem ljudi.
Mirotvorac je bio i još jedan novinar: Nihad Nino Ćatić iz Srebrenice, novinar i pjesnik, čija je sudbina frapantno slična onoj Siniše Glavaševića: posljednji izvještaj o opsadi grada poslao je dan prije nego što su srpske snage osvojile Srebrenicu, 10. srpnja 1995, i to je zadnje što o njemu znamo: do dana današnjeg njegova majka Hajra nije doznala gdje joj je, i kako, ubijen sin. Ali, mirotvorci mogu biti i ratnici: Predrag Matić Fred, branitelj Vukovara 1991, koji je uništavao srpske tenkove – herojstvo! – i koji je potom devet mjeseci preživio po logorima u Srbiji, da nikad ni riječi mržnje ne kaže čak ni protiv svoji mučitelja; vojnik i političar od časti, koji je u ljeto ove godine u Europskom parlamentu izborio Rezoluciju o reproduktivnim pravima žena, šireći mirotvorstvo onamo kamo i pripada, mnogo dalje od muških fantazmagorija ratova, bojišta i vojske – na odnose muškaraca i žena, i u cijelo ljudsko društvo, tako tragično prožeto ratobornošću i mržnjom…
I zato, zbog svega toga, trideset godina kasnije, ne može biti jasnije: ne postoje suprotstavljene nacije i zaraćene ljevica i desnica; postoje samo mirotvorci i huškači – jer oni koji šute, priklanjaju se glasnijima. Zato treba biti mirotvorac – jer, jedina je nada da oni koji šute napokon progovore s nama: otpor nasilju, zločinima i ratu; jedinstvo u mirotvorstvu, hrabrosti i pravdi. Bratstvo u otporu, jedinstvo u mirotvorstvu. Bratstvo i jedinstvo.
(Autonomija, foto: Lupiga.com)
STUPS: Eskalacija