Jedan ladni špricer, moliću lepo – rekao je samozatajni stariji muškarac za šankom kafane Špaca u Ugrinovcima, mirnom sremskom selu kraj Batajnice, opština Zemun.

U kafani nije bilo nikoga, tek jedan čiča što je zadrijemao s glavom na križaljci, posljednjim se snagama držeći za čokanj industrijske šljivovice, i Mitar Mirić koji je iz kutije na polici s praznim flašama viskija pjevao: ‘Neko je prašinu digao/ dok još kući nisam stigao…’ Konobarica, krupna mlada žena što je zbog tetoviranog orla na nadlaktici zovu Orleuša, nije ni pogledala muškarca na šanku. Iz frižidera s logotipom Jelen piva izvadila je bocu jeftine Rubinove smederevke, ulila malo više od pola čaše, pa dohvatila plavi sifon sa soda-vodom.

– Zapenjen, ne promešan – dodao je gospodin Samozatajni.

Orleuša je zakolutala očima, pa rutinskim pokretom ispustila iz sifona kratki mlaz sode i gurnula mu čašu. ‘Neko me je klevetao dok si bila sama, ne veruješ valjda glasinama’, pjevao je Mitar Mirić dok je Samozatajni otpio hladnu pjenu špricera, sačekao trenutak-dva da s olakšanjem podrigne, pa rukavom košulje obrisao usta i nagnuo se preko šanka.

– Moje ime je Čolović. Čedo Čolović – šmekerski je namignuo Orleuši.

– Aman zaman, Čedo – umorno je uzdahnula ona.

Tako bi nekako mogao započeti visokobudžetni špijunski triler, recimo ‘Iz Ugrinovaca s ljubavlju’, ‘U službi Njenog Vrhovništva’ ili, štajaznam, ‘Samo dvaput se ljubi’, uzbudljiva priča o Čedi Čoloviću, mirnom i samozatajnom vojnom penzioneru iz Ugrinovaca što je još za vrijeme rata iz Hrvatske došao tu kod sestre, da duge, ravne sremske godine provodi u rješavanju križaljki, prekidajući ih tek povremenim obilascima obiteljskog vinograda u rodnom Tepljuhu kraj Drniša. Kao toga dana, kad je popio svoj obavezni špricer, konobarici ostavio uobičajenu napojnicu, uzeo manji kofer i krenuo prema vratima.

– Ne tako brzo, Čedo… – iznenada se u tom trenutku probudio onaj čiča s križaljkom, pa ustao od stola i sa značkom Bezbednosno-informativne agencije u jednoj, te policijskim ‘tetejcem’ u drugoj ruci, unio se Čedi u lice.

– Prokletstvo! – procijedio je ovaj sebi u bradu.

– Ili bih trebao reći – unio mu se čiča u lice – ‘samozatajni agente Čoloviću’?

Konobarica Orleuša otvorenih je usta zadivljeno gledala u Čedu, i napetu tišinu u kafani Špaca mreškao je samo glas Mitra Mirića: ‘Špijuni su među nama/ kvare našu idealnu vezu/ al neka ih, neka budu/ sada na oprezu/ jer mi smo na potezu…’

– Pa dobro, gde ste dosad? – šeretski se na kraju nasmijao Čedo, namignuo konobarici i pružio ruke prema čiči. – Šta vas je zadržalo ovoliko dugo?

Sad, je li bilo baš tako, ili su moji povjerljivi izvori ponešto i okitili, ne držite me za riječ, tek sutradan – da skratim priču – sve su novine u socijalističkom federativnom regionu javile o hapšenju stanovitog Čede Čolovića, umirovljenog oficira vojske Republike Srpske Krajine, optuženog za prikupljanje obavještajnih podataka za hrvatske obavještajne službe, pa privedenog taman pred put u Hrvatsku, navodno na berbu grožđa u rodni Tepljuh.

Kako kaže drug Mirić, ‘neko je prašinu digao dok još kući nisam stigao’. Ili, što bi rekao iskusni kolega Ilija Čolović, pardon Čvorović – ‘orao pao’.

Prepredeni penzioner iz Ugrinovaca kraj Batajnice, opština Zemun, uhapšen je – kako navodi srpska štampa – zbog ‘vrbovanja svjedoka za hrvatsko tužiteljstvo i odavanja položaja srpskih jedinica na terenu’. Ništa gluplje nije se čulo između Hrvata i Srba još od razgovora Aleksandra Vučića i Kolinde Grabar Kitarović. ‘Špijuni su među nama, kvare našu idealnu vezu’: Hrvatska i Srbija su prije dvadeset godina potpisale Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja, nekoliko stotina redovnih inspekcija obavile su ekipe Hrvatske vojske u Srbiji i Vojske Srbije u Hrvatskoj, već se časnici i oficiri znaju po nadimcima i raspituju za žene i djecu – valjda osamdeset puta dosad jedni su drugima prebrojali svaku haubicu i svaku pušku – i teško da u Hrvatskoj i Srbiji ima dosadnijeg posla od posla špijuna. Što bi radio hrvatski špijun u Srbiji? ‘Odavao položaje srpskih jedinica na terenu’? Koje položaje? Kakve položaje, aman zaman?

– Sereš! – samo mjesec-dva ranije udario je ravnatelj hrvatske Sigurnosno-obavještajne dlanovima o stol. – U Batajnici vojni aerodrom?!

– Jes bogami, odmah kraj mog sela – odgovorio je tajni agent Čolović, Čedo Čolović. – Sopstvenim sam ga očima video s prozora.

– Pfu, mamu im jebem – prosiktao je šef, pa se okrenuo pomoćniku. – Krešo, nazovi Predsjednicu!

Tako su ovoga ljeta – a vi ste mislili da je zajebancija – odlično informirani hrvatski portali krenuli javljati o pripremama Srbije za novi rat. Niti stotinu kilometara od hrvatske državne granice izgradili Srbi ozbiljan vojni aerodrom, ali provalio ih, eto, tajni agent Čolović, Čedo Čolović. Sve je Čedo pažljivo i pedantno bilježio s prozora sestrine kuće u susjednim Ugrinovcima. Nakon čega vam je, dakako, jasno i što će sve one hrpe enigmatskih časopisa i hiljade riješenih križaljki koje su agenti srpske obavještajne službe pronašli u pretresu Čedine sobe: od svih ljudi koji gledaju uokolo i nešto zapisuju, nije sumnjiv samo onaj što zamišljeno gleda u daljinu rješavajući križaljku. Prastari je to špijunski trik.

– Ne kužim mu ovo, ‘četiri vertikalno: mig’, pa ‘dva horizontalno’ opet: ‘mig’ – uzdahnuo je onomad mladi kriptograf u Sigurnosno-obavještajnoj službi u Zagrebu, lomeći glavu nad primjerkom Blicovih Ukrštenih reči koje je njihov čovjek upravo poslao autobusom iz Beograda.

– To znači samo jedno – uzeo je enigmatski časopis iskusni šef. – Dva su im MIG-a na Batajnici u kvaru, i sada su samo četiri u funkciji. Krešo, zovi Predsjednicu!

– Što uvijek ja?

Kretenska špijunska afera označila je tako i službeni početak hladnog rata između Hrvatske i Srbije, tradicionalne manifestacije koja se održava svaki put uoči hrvatskih ili srpskih parlamentarnih izbora. Konvoji s američkim i ruskim oružjem, vojne vježbe, nediplomatske izjave, diplomatske depeše, a sada i hapšenje špijuna Čolovića, Čede Čolovića, sve kao u pravom hladnom ratu za odrasle. Velika je stoga nervoza u hrvatskom obavještajnom podzemlju, planuli su tiraži enigmatskih revija, a srpski agenti primirili su se, po cijele dane u kafićima piju pivo i čekaju pogodan trenutak da pobjegnu u Srbiju.

– Šta je ovo upičkumaterinu?!! – podviknut će tako tajni agent srpske Bezbednosno-informativne agencije u jednom kafiću na zagrebačkoj Trešnjevci, dok se po njemu i križaljci bude cijedila ljepljiva pjena iz upravo otvorene boce Karlovačkog piva.

– Pa tako ste rekli – usplahireno će sirota konobarica. – ‘Promućkano, ne promiješano.’

– Daj da platim, pa da palim – nervozno će prosiktati agent.

– Ne tako brzo, Garavi!

(Novosti)