Jedna od slađih hrvatskih aferica prošlog tjedna bilo je otkriće jednog građanina kako se na zagrebačkim gradskim tržnicama prodaje krivotvoreni med. Šverceri iz nekog petrinjskog Obiteljskog prevarantskog gospodarstva na tržnici na Jarunu prodavali pravi domaći bagremov med – probaj sused, nećeš zažaliti, mrtva bi ga usta jela – ali naletjeli na krivoga: ispalo, naime, da je gospodin građanin i sam pčelar, i da dobro zna kako ove godine kod nas slabo ima bagremova meda, a naročito da ga slabo ima oko Petrinje, gdje su lanjski mrazovi smrznuli sve bagreme.

Ne budi lijen, gospodin građanin prijavio je prevarante inspekciji i uredno državi platio pet hiljada kuna, pa smo tako, eto, saznali da a) u zemlji Hrvatskoj, želite li prijaviti kriminal, državi morate platiti pet hiljada kuna, i da b) domaći bagremov med iz Petrinje, jasno, nikad nije vidio ni Petrinje, ni bagrema, ni žive pčele.

Prevaranti na Dolcu prodavali su obični nekakav glukozni sirup iz Kine, a Hrvati – sve sam medarski ekspert i štovatelj Kulta plavog dizela – hvalili nadaleko čuveni petrinjski bagremov med, znalački mljackali aftertaste na gornjem nepcu i govorili kako nema meda do bagremovog meda, niti bagremovog meda do petrinjskog bagremovog meda.

Raspisale su se onda novine o zloglasnoj medarskoj mafiji, pa smo tako saznali i da je c) med na hrvatskom tržištu najčešće tek tanka bevanda od meda i kineskog šećernog sirupa, ali i to da – čak i kad je u teglici stopostotni pčelinji med – ne znamo odakle je uopće došao. Nismo, naime, do sad ni znali da d) Europska komisija dopušta, metnimo, svega jedan posto hrvatskog bagremovog meda umiješati sa devedeset devet posto kineskog, pa tu mješavinu onda posve legalno deklarirati i prodavati kao „mješavinu hrvatskog i uvoznog meda“.

U najkraćemu, hrvatski pčelari u tanker ukapljenog kineskog meda ubace teglu meda iz Like, i eto na policama hipsterskih eco-bio-organic-shopova „mješavine domaćeg ličkog meda i meda himalajskog jaglaca iz vrtova tibetanskih manastira“.

Ni po muke, međutim, da je riječ samo o medu.

Točno istog dana dok se uzbuđena hrvatska javnost bavila teglom meda sa zagrebačke tržnice, sve su hrvatske novine i portali prenijeli i dirljivu priču dvojice hrvatskih inženjera, koji su proteklih godina za kineskog građevinskog giganta China Road and Bridge Corporation radili na kontroli čeličnih konstrukcija Pelješkog mosta. Nakon što je kineski most i službeno završen, dvojica inženjera na društvenim su mrežama konačno mogli podijeliti svoju malu tajnu: još dok su Kinezi podizali goleme nosače mosta, oni su se popeli na stotinu metara visoku skelu i izmolili Posvetnu molitvu hrvatskoga naroda Blaženoj Djevici Mariji, pa u šalung pilona S7 umetnuli malu plastičnu – krunicu.

Takozvanu Domovinsku krunicu, s Branimirovim križem i Gospinim sličicama iz hrvatskih marijanskih svetišta, naši su neustrašivi muževi bez znanja kineskih šefova u pilon Pelješkog mosta ugradili, kako rekoše, „kao jedan mali znak Božje prisutnosti u tome što su radili“. I već nekoliko mjeseci kasnije, da skratim, predsjednik Vlade Andrej Plenković napuhan kao paun dovršeni je Pelješki most mrtav hladan predstavio kao „fascinantno, strateško postignuće hrvatskoga naroda i hrvatske države“!

Sva je sreća ispala da gospoda iz China Road and Bridge Corporation ni riječi razumjeli nisu, sve se uljudno smješkajući dok je hrvatski premijer cvrkutao kako će „ovaj hrvatski i međunarodni projekt“ ostati „trajna stečevina nas koji smo večeras ovdje, ali i svih onih Vlada, saziva Hrvatskog sabora, župana, županija, zastupnika iz ovoga kraja i svih onih koji su težili da se ovaj cilj ostvari“.

„Ovo je veliki svehrvatski projekt i tako ga trebamo doživljavati!“, nadahnuto je grmio Andrej Plenković u oči gledajući kineske inženjere, projektante, armirače i zidare, koji su se tek skromno naklonili sklopljenih dlanova, naučivši tako da se „veliko hvala“ na hrvatskom jeziku kaže „veliki svehrvatski projekt“.

A hrvatske inspekcije bave se patvorenim petrinjskim medom od kineskog šećernog sirupa!

I beton i čelik i sajle i gotovi gigantski segmenti, sav materijal, sva mehanizacija i svi dijelovi, do posljednjeg vijka, sve je u Pelješkom mostu – shvatili ste – made in China, i u Komarnu je iz Kine stiglo kineskim brodovima s kineskom posadom, sva hrana u radničkoj kantini bila je kineska i kuhali su je kineski kuhari, svih sedam stotina šefova, inženjera i bauštelaca bili su Kinezi, svi osim, eto, pet-šest Hrvata: dvojica od njih za armaturu pilona krišom su vezali Domovinsku krunicu, i most je odjednom „fascinantno strateško postignuće hrvatske države“!

A hrvatski mediji zgražaju se kako se jedan posto hrvatskog meda i devedeset devet posto kineskog deklarira kao „mješavina hrvatskog i kineskog meda“! Petrinjska mafija s Dolca, kako vidite, bezazleni je književni kružok prema zloglasnom Obiteljskom pčelarskom gospodarstvu s Markova trga.

Laboratorijska analiza Državnog inspektorata pokazat će kako je u Pelješki most ugrađeno sedamdeset hiljada tona kineskog betona, šezdeset pet hiljada tona kineskog čelika i jedna hrvatska krunica s Branimirovim križem i Gospinim sličicama, u svemu stotinu trideset pet milijuna kilograma kineskog armiranog betona i dvadesetak grama hrvatske bižuterije – točno dakle 0,00000000015 posto hrvatske plastike u 99,99999999985 posto kineskog čelika i betona – a beskrupulozni prevarant Andrej Plenković ponosno ga deklarira kao „veliki svehrvatski projekt“!

I baš kao „mješavinu hrvatskog i uvoznog meda“, tako i veličanstveni most – koji su podigli Kinezi, projektirali Slovenci, financirali europski fondovi, pristupne ceste sagradili Nijemci i Grci, a Hrvati tek u pauzi za ručak, dok ne gledaju mrki šefovi gradilišta, kriomice u šalung ubacili krunicu – predsjednik Vlade za tezgom na Dolcu prodaje kao „hrvatski i međunarodni projekt“! Na maloj naljepnici u dnu orijaškog stometarskog pilona, prođete li koji put barkom ispod veličanstvenog mosta, moći ćete tako pročitati sitnim slovima ispisanu deklaraciju „Mješavina vrhunske hrvatske plastike, kineskog betona, slovenske pameti, njemačkog i grčkog asfalta, te europskih para“.

Prevaranti s Markova prodali tako Hrvatima kineski most kao „fascinantno, strateško postignuće hrvatske države“, a Hrvati – sve sam građevinski ekspert i štovatelj kulta Jure Radića – hvale nadaleko čuvenu domaću zavješenu integralnu hibridnu rasponsku konstrukciju i govore kako nema mosta do hrvatskog mosta, niti hrvatskog mosta do pelješkog hrvatskog mosta.

Pet hiljada kuna za prijavu Državnom inspektoratu ja, naravno, nemam. Ali ima tko će suditi za takvo patvorenje mostova i lažno deklariranje „svehrvatskih projekata“.

Na stranu, naime, što o velebnom mostu kao „trajnoj stečevini“ Plenkovićeve vlade – pa „i svih prethodnih Vlada, saziva Hrvatskog sabora, župana i županija“ – imaju reći povjerenica Europske komisije Corina Cretu i mudri Lu Shan, predsjednik uprave China Road and Bridge Corporationa. Bit će, naime, mnogo zanimljivije čuti što o hrvatskoj Domovinskoj krunici kao „malom znaku Božje prisutnosti“ u kineskom građevinskom čudu misle stari Konfucije, mudri Lao Ce i veliki Siddhartha Gautama rečeni Buda.

(N1)