„Sad il’ nikada.“

Šlager pjevaču Miroslavu Škori slogan je, kaže, na pamet pao ravno iz njegove pjesme „Mata“. „Onda je došla devedeseta, otac reče sad il’ nikada, i Mata je krenuo ko iz nekog sna, bez igdi išta, al’ srca velika.“ „Sad il’ nikada.“ U te tri riječi sadržana je bila cijela Škorina ideja, sve zbog čega se te zime odlučio kandidirati na predsjedničkim izborima: svih tisuću godina krvave hrvatske povijesti, sve je stalo u ono Matino „Sad il’ nikada“.

Nakon godina komunističke diktature Milanovićevog SDP-a, idejnih zastranjenja Plenkovićevog HDZ-a i bezglavog bauljanja njihove maskote Kolinde Grabar-Kitarović, napaćenoj Domovini kucnuo je posljednji trenutak za promjene, za reset i vraćanje na tvorničke postavke. Za povratak kršćanskim korijenima i tradicionalnim vrijednostima – Bogu, obitelji, tamburici, snaši, bećarcu, poluautomatskoj pušci, špeku i bijelom luku.

Sad ili nikada. Posložile su se zvijezde, bilo je adventsko vrijeme, pred Božić 2019., historijski posljednji čas. „Onda je došla dvije i devetnaesta, otac reče sad il’ nikada.“ Ako Hrvati sada ne prepoznaju Škorino „sad“ kao taj povijesni trenutak, gotovo je, piši propalo. Ne pobijedi li Škoro, možemo slobodno na graničnim prijelazima početi skidati table s natpisom „Republika Hrvatska“. Navečer će biti kasno, a sutra je već nikada. To je to. Ili ćemo dakle sada izabrati Škoru, ili ćemo ostatak povijesti, svijeta i vijeka provesti u vječnom ognju hadezeovsko-esdepeovskog lopovsko-komunističkog civilnog društva s pederima, lezbijkama i migrantima. Sad ili nikad.

I Hrvatska je, jasno, izabrala „nikad“.

Na predsjedničkim izborima Hrvati su pored živog Škore u drugi krug predsjedničkih izbora hladno poslali Zorana Milanovića i Kolindu Grabar-Kitarović.

Eh, sad ili nikad. Po važećim zakonima fizike i linearnom tumačenju vremena, „sad ili nikad“ prilično je obavezujući koncept. Nešto je ili sad ili nije nikad, nije to „sad ili nekad“. Nije Škoro s plakata poručio, štajaznam, „danas ili neki drugi put“, ili „danas ću, sutra ću“. Ne: ili sad ili nikad.

Nekome manje hrabrom – kako bi se to podrugljivo reklo, nekome dosljednom – stoga bi nakon propuštenog „sad“ ostalo samo „nikad“, i više ne bismo čuli za njega. Po gradu bi se kasnije pričalo kako navodno radi na naplatnoj kućici nekog parkinga u Kustošiji, a jedan naš u Austriji u očinji bi se vid kleo da ga je vidio na Bleiburgu s perikom na glavi, prerušenog u slavonsku snašu, i da mu je ispod plavih uvojaka zavjerenički namignuo sa zaprežnih kola.

Ne, međutim, i Miroslava Škoru.

Nakon propuštenog „sad“ na predsjedničkim izborima 2019., dobrih pola godine duboko u „nikada“, Škoro se vratio, osnovao stranku, ambiciozno je nazvao Domovinski pokret i izašao na parlamentarne izbore 2020. „Sad il’ nikada“? Na podsjećanje novinara Nove TV na taj lanjski moto, Miroslav Škoro je odgovorio kako je „‘sad il’ nikada’ bio pravi slogan“. „Parlamentarni izbori su, međutim, druga priča“, rekao je tada. „Definitivno ćemo napraviti rezultat na izborima i ovaj put možda reći, ‘bolje ikad nego nikad’.“

Bolje ikad nego nikad. Zvijezde su već bile posložene, i ako Hrvatska opet ne prepozna šansu, ako Hrvati sada ne prepoznaju Škorino „ikad“ kao bolji izbor nego „nikad“, gotovo je, piši propalo. Ne pobijedi li Škorin Domovinski pokret, slobodno se možemo razvrstati u četverorede i polako krenuti prema Dravogradu. To je to. Ili ćemo dakle izabrati Škorinu stranku, ili ćemo ostatak povijesti, svijeta i vijeka gorjeti u ognju hadezeovsko-esdepeovskog lopovsko-komunističkog civilnog društva s pederima, lezbijkama i migrantima. Još jednom, ali stvarno posljednji put, sad ili nikad: najzad, bolje ikad nego nikad.

I Hrvatska je, jasno, opet izabrala „nikad“.

Na parlamentarnim izborima Hrvati su hladno potvrdili Plenkovićev HDZ, boljševici iz SDP-a završili su tradicionalno drugi – svaki drugi Hrvat je komunist – a zlosretni šlager pjevač sa svojim je Domovinskim pokretom osvojio jedva šesnaest mandata, nedovoljno i za „undo“ i povratak Hrvatske na Tomislava Karamarka, a kamoli za resetiranje natrag na Franju Tuđmana.

Eh, bolje ikad nego nikad. Po važećim zakonima fizike i linearnom tumačenju vremena, „bolje ikad nego nikad“ ponešto je ležerniji, ali ipak obavezujući koncept. Nešto je bolje jednom ikad nego što bi bilo da nije nijednom nikad, nije to „bolje nijedanput nego nikad“. Nije Škoro na televiziji poručio, štajaznam, „sad ili nikad“. Ne: bolje ikad nego nikad.

Netko drugi, manje odvažan – kako bi se to podrugljivo reklo, netko principijelan – stoga bi nakon drugog jasno, glasno i u oči poručenog „nikad“ konačno odustao, i više ne bismo čuli za njega. Po gradu bi se kasnije pričalo kako su ga navodno čuli da svira na hotelskoj terasi u Crikvenici, a jedan naš u Americi u ćaćinu bi se spomenicu kleo da ga je vidio na slici u nekim emigrantskim novinama, kako vrti vešalice na roštilju u punčevom nacionalnom restoranu Zlatibor u McKeesport-Duquesneu, Pennsylvania.

Ne, međutim, i Miroslava Škoru.

Iako je nakon „sad“ na predsjedničkim izborima 2019. propustio i „ikad“ na parlamentarnim izborima 2020., Škoro se i treći put vratio, i već godinu i pol duboko u „nikad“ službeno objavio kako će se na lokalnim izborima 2021. natjecati za gradonačelnika Zagreba. Prije tri mjeseca gostovao je tako na RTL-u, gdje ga je voditelj emisije „RTL danas“ podsjetio kako je najprije sa sloganom „sad il’ nikada“ htio biti predsjednik Republike, pa onda i premijer, a sada i gradonačelnik Zagreba, malo ga kanda i zajebavajući da mu je slogan zapravo „sad ili do sljedećih izbora“.

„U Hrvatskoj je jako često bilo sad ili nikad“, stoički je otrpio naš šlager pjevač. „Možemo se šaliti na tu temu, ja se bavim politikom, a kad se baviš politikom, ide se i na izbore“, rekao je tada, pa na novinarsko pitanje hoće li se, ako izgubi, kandidirati i na europskim izborima 2024., odlučno odgovorio: „Naravno da hoću.“

Dakle, shvatili smo, „sad ili sljedeći put“. Ili, ukratko, „sad ili kad-tad“. Zvijezde su sveudilj visile posložene, pa ako Hrvatska i opet ne prepozna šansu, ako Hrvati ni sada ne prepoznaju Škorino „sad“, izaći će on ponovo, i ponovo. Ne pobijedi li dakle Škoro na ovim izborima, slobodno možemo polako početi organizirati sljedeće. To je to. Ili će ga dakle Zagrepčani izabrati sad, ili ćemo ostatak povijesti, svijeta i vijeka gledati Miroslava Škoru na televizijskim predizbornim sučeljavanjima i glasačkim listićima. Sad ili kad-tad.

I Zagreb je, jasno, izabrao „kad-tad“.

Hametice, gotovo dvotrećinskom većinom, Zagrepčani su za gradonačelnika izabrali kandidata iPhone ljevice, ekološkog lenjinizma i lezbijskog sindikalizma.

Eh, sad ili sljedeći put. Po važećim zakonima fizike i linearnom tumačenju vremena, „sad ili sljedeći put“ prilično je egzaktan koncept. Nešto će biti, ili sad ili sljedeći put, ali bit će, i bit će u svakom slučaju. Nije Škoro na RTL-u poručio, štajaznam, „bolje ikad nego nikad“. Ne: ili sad ili na sljedećim izborima, posve svejedno. Sad ili kad-tad.

Nekome manje smjelom – kako bi se to podrugljivo reklo, razumnom – stoga bi nakon trećeg propuštenog „sad“ bilo jasno da je to to, da će sljedećih puta doduše biti, i da će ih biti zauvijek, ali da će svaki taj sljedeći put za njega biti pretposljednji, vazda i zavazda, i nikad više ne bismo čuli za njega. Po gradu bi se kasnije pričalo kako navodno radi kao zaštitar u crkvi Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta u Kninu, a jedan naš u Švedskoj u očinji bi se vid kleo da ga je vidio u koncertnoj dvorani u Stockholmu, gdje mu kralj Carl XVI. Gustaf uručuje Nobelovu nagradu za ekonomiju.

Ne, međutim, i Miroslava Škoru.

Šlager pjevaču Miroslavu Škori te su tužne večeri ravno iz razglasa u opustjelom izbornom stožeru na pamet pali stihovi njegove pjesme „Sude mi“. „Sude mi zato što svoje volim, volim najviše, što sam branio moje najdraže. Sude mi dušmani, moja ljube, al’ ne znaju da je istina voda duboka.“ Gdje odatle, kamo nakon svega? Kud dalje?

Onda mu je sinulo. To je to.

Sud ili nikud.

(Portal Novosti)