Da postoji nekakvo svjetsko, ili barem državno prvenstvo u toj disciplini – pucanju dakle malokalibarskim oružjem sebi u koljeno – HDZ bi i momčadski i pojedinačno uzeo sve medalje ikad. Nitko nikad ni najmanje šanse ne bi imao protiv čuvenih HDZ-ovih strijelaca, što ustrajno pucaju sebi u koljena sve otkako je u onoj bizarnoj epizodi pred prve višestranačke izbore 1990. na HDZ-ovu mitingu u Benkovcu jedan od osnivača stranke, Petar Šale se zvao, na govornici mahao pištoljem kojim su lokalni Srbi navodno naumili ubiti Franju Tuđmana: tako naoružan najprije se koji mjesec kasnije u stanu Branimira Glavaša igrao pištoljem i upucao u nogu, da bi onda 1992. godine u zadarskom zaleđu – obilazeći kao šef Kriznog stožera ratište – još jednom, za svaki slučaj, sam sebi pištoljem prostrijelio koljeno.
Sve otada, rekoh, HDZ ustrajno, evo već punih trideset godina, puca sebi u koljena: krvi je, hm, do koljena, u sjedištu stranke i oko zgrade nepregledna je gomila čahura svih kalibara, odjekuje Trgom žrtava fašizma rafalna i sporadična paljba pomiješana s bolnim kukanjem, lelekom i zavijanjem sirena Hitne pomoći, slučajni prolaznici u strahu se skrivaju po vežama, a susjedi iz kvarta obilaze Džamiju i kući idu uokolo, iz Martićeve, da ih ne pogodi koji zalutali metak. Džabe im uvjeravanja iz HDZ-a kako u njih nema zalutalog streljiva, i da u svih trideset godina nijedan njihov metak nije promašio koljeno.
Vještina pucanja u vlastito koljeno u HDZ-u se, naime, uči od, hm, kratkih nogu i prenosi, hm, s koljena na koljeno. Eno samo posljednji primjer, predsjednik Studentskog zbora Sveučilišta u Zagrebu Mihovil Mioković, perspektivni junior Mladeži HDZ-a što se onomad proslavio hvaleći se kako mu rektor Damir Boras „često zna doći i reći kako se fino sredio i da mu je baš lepi“: lepi mali HDZ-ov skojević, skorojevac, što već, pare Studentskog zbora je – sve po PS-u, Pravilu Stranke – trošio na nepojamne pizdarije: u posljednje dvije godine skoro stotinu hiljada eura spičkao je na mobitele, laptope, kišobrane, aparate za kavu, profesionalne kamere, dva sefa za oružje i jedan individualni komunikacijski trening za sebe. I što je onda uradio, zlato rektorovo i Plenkovićevo? Sve javno objavio na vlastitom Facebooku! „Transparentno“, sve fakture do posljednje, stavku po stavku. Pucao mali sebi u koljeno kalašnjikovom.
Još je Mihovil s poluautomatskom puškom u ruci urlao od bolova kad su u prostoriju upali kolege iz stranke, krv iz njegovih propucanih i smrskanih koljena u brzacima je liptala niz stepenište zgrade na Trgu žrtava fašizma, a stranački veterani zadivljeno su gledali mladog Mihovila: čak i slavni Petar Šale u njegovim mu godinama nije bio ni do, hm, koljena. A „nezavisni mediji“ od cijelog Mihovilovog rafala u vlastita koljena kao najbizarniji detalj izdvojili sef za oružje plaćen pet tisuća kuna: što će, eto, predsjedniku Studentskog zbora sef za oružje od pet tisuća kuna?
Što će mu sef za oružje?! Za nekoga tko tako spektakularno puca sam sebi u koljeno ja ne znam ništa neophodnije od dobrog sefa za oružje!
Nesretni je mladi HDZ-ovac – valjda zbog rasipanja municije, ne znam što bi mogao biti drugi razlog – uskoro izbačen iz stranke, ali još ima nade za njega. Ozbiljan je to talent u samoranjavanju vatrenim oružjem, mada malo mladenački razigran i bahat – tko normalan sebi u koljeno puca iz kalašnjikova? – i HDZ ne bi trebao tako lako odustati od njega. Jednog dana, dade li mu dragi Bog pamet, zdravlje, nova koljena, malokalibarski pištolj i mirnu ruku, bit će Mihovil možda i na čelu HDZ-a. Poput iskusnog starog strijelca Andreja Plenkovića, što se nekidan veličanstveno upucao na konferenciji za novinare povodom konačne odluke Vrhovnog suda, koji je u slučaju bivšeg premijera Ive Sanadera i znamenite „afere Fimi Media“ pravomoćno kao pravnu osobu krivim – pardon, „odgovornim“ – označio i HDZ.
„Ja kao predsjednik stranke odbijam odgovornost za radnje pojedinca koje su se događale od 2004. do 2009. godine“, rekao je Plenković, pa majstorski – pratiš li, Mihovile? – presudu okrenuo u svoju korist: „S obzirom na brojne komentare koje smo imali prigodu slušati, gdje su bili argumenti da je hrvatsko pravosuđe zapravo pravosuđe HDZ-a i razne druge nebuloze, današnja odluka Vrhovnog suda je dokaz da HDZ-ovo pravosuđe ne postoji. Ako ima i jedan primjer koji otklanja tu tezu, to je ova današnja odluka. Brojne netočne tvrdnje o utjecaju HDZ-a na pravosuđe danas su se pokazale floskulama i jeftinim oponiranjem HDZ-u!“
U najboljoj tradiciji HDZ-a, pravomoćnu presudu za organizirani kriminal i izvlačenje državnih para Plenković je tako predstavio kao materijalni dokaz HDZ-ova poštenja. Ustani, Franjo, i pokloni se!
Aplauz i ovacije za premijera prekinuo je samo trećerazredni kolumnist Novosti, zapitavši Plenkovića što to cijelo vrijeme drži u desnoj ruci i otkud mu crvena mrlja na nogavicama. Na što je Plenković desnom rukom podigao pištolj, a lijevom opipao koljeno i šeretski odgovorio: „Izgleda da je krv.“ Na pitanje zašto je, zaboga, iz čista mira sam sebi pucao u koljena, premijer je odgovorio šeretskim protupitanjem: „Kako to mislite?“
Pa recimo ovako: ako je presuda Vrhovnog suda, kojom je HDZ proglašen odgovornim za kriminal zaista „dokaz da ne postoji HDZ-ovo pravosuđe“ – ako su se time „brojne netočne tvrdnje o utjecaju HDZ-a na pravosuđe pokazale floskulama i jeftinim oponiranjem HDZ-u“ – znači li to da je svaka dosadašnja sudska odluka u korist HDZ-a i utjecajnih HDZ-ovaca bila dokaz da je HDZ-ovo pravosuđe cijelo vrijeme ipak postojalo? Odnosno – mnogo važnije – znači li to da će svaka buduća sudska odluka u korist HDZ-a i utjecajnih HDZ-ovaca biti dokaz da HDZ-ovo pravosuđe postoji i danas, i da one, kako se zovu, „tvrdnje o utjecaju HDZ-a na pravosuđe“ ipak nisu bile samo „floskule i jeftino oponiranje HDZ-u“?
Na što je premijer Plenković, jasno, odgovorio šeretskim protupitanjem: „Kako to mislite?“
Pa recimo ovako: što ako HDZ nakon odluke Vrhovnog suda posegne za nekim drugim pravnim lijekom, pa protiv presude podigne, napamet govorim, tužbu pred Ustavnim sudom? I zaista: već na sljedeće pitanje na konferenciji za novinare – „hoće li stranka poduzimati kakve pravne korake?“ – predsjednik HDZ-a mrtav je hladan izjavio kako je, sad citiram, „nakon što se prouči presuda otvorena mogućnost da se posegne za nekim drugim pravnim lijekovima, pa i za ustavnom tužbom“.
Bum, bum! Olimpijskom preciznošću, u oba koljena! Gledaj, Mihovile, i uči.
Na primjer: ako u HDZ-u razmišljaju protiv presude podići tužbu pred Ustavnim sudom – a kako vidimo, razmišljaju – znači li to da vjeruju kako je pravosuđe ipak njihovo? Ako ne znači, kako onda bogati presuda Vrhovnog suda znači da nije?
Na primjer: ako na koncu ne podignu ustavnu tužbu, hoće li to značiti da u HDZ-u ipak prihvaćaju onu „odgovornost za radnje pojedinca koje su se događale od 2004. do 2009. godine“? Ako neće, zašto onda ne bi podigli ustavnu tužbu?
Na primjer: ako stvarno podignu ustavnu tužbu, a Ustavni sud potvrdi presudu, hoće li barem to – uz, jasno, dokaz da „ne postoji HDZ-ovo pravosuđe“ – značiti da u HDZ-u ipak prihvaćaju tu, kako se zove, „odgovornost za radnje pojedinca bla bla bla“? Ako neće, zašto bi onda uopće dizali ustavnu tužbu? Zar zaista samo zato da ponište presudu Vrhovnog suda?
Jer, ako – na primjer – Ustavni sud na koncu zaista poništi presudu i oslobodi HDZ odgovornosti, hoće li to onda biti konačno i krunski dokaz da HDZ-ovo pravosuđe ipak postoji, i da su „tvrdnje o utjecaju HDZ-a na pravosuđe“ ipak točne? Ako, naime, neće, kako je onda bogati presuda Vrhovnog suda značila da nisu?
Sve je pokriveno, čista lose-lose situacija. „Odluka Vrhovnog suda je dokaz da HDZ-ovo pravosuđe ne postoji“ – „Otvorena je mogućnost da se posegne za ustavnom tužbom.“ Majstorski, bum-bum! Samo dva hica.
Gledaj, Mihovile, i uči! Ne puca se sebi u noge poluautomatskim oružjem, već damskim pištoljem malog kalibra, kirurški točno, a opušteno i ležerno, kao od Šale. Puno krvi, malo štete: propucana oba koljena, a premijer čvrsto na nogama, nikad bolji.
Takorekuć puca od zdravlja. U oba koljena.
STUPS: Bestijarijum