Davno je bilo. Mlađi čitatelji, poput Bože Petrova, neće ni znati tko je Igor Mikola.
Igor Mikola je bio konobar i sitan prijestupnik u vukovarskom Borovu Naselju, prije nego što je 1991. postao tjelesni čuvar HDZ-ova općinskog sekretara za obranu u Vukovaru Tomislava Merčepa, s kojim je – zbog optužbi za pronevjeru novca za obranu – već na početku opsade pobjegao iz grada i završio u Zagrebu.
Igor Mikola i njegova djevojka Snježana, zajedno s Nebojšom, Sinišom i Munibom, suborcima iz pričuvne postrojbe MUP-a pod Merčepovim zapovjedništvom, te su nedjelje oko jedanaest navečer pozvonili na vrata jedne kuće u Poljaničkoj ulici. Muškarcu koji im je otvorio rekli su da se obuče i pođe s njima, ali on se uplašio u krenuo bježati niz ulicu. Ubio ga je Siniša, s dva metka u leđa.
‘Igor i ja smo imali namjeru da ga ubacimo u kombi, no vidio sam da mu krv izlazi na usta, pa sam smatrao da će ionako umrijeti i nisam ga htio vući’, ispričao je kasnije Siniša. ‘Krenuo sam prema kući i vidio djevojčicu u ružičastoj pidžami kako je istrčala kroz vrata.’
Igor Mikola je zajedno sa Sinišom ugurao djevojčicu i njenu majku u kombi i odvezao ih do Adolfovca, planinarskog doma na Sljemenu. ‘Siniša je djevojčici skinuo povez s usta i rekao joj je da su ona i majka tu jer su vidjele da je on ubio njezina oca’, posvjedočila je Igorova djevojka Snježana. ‘Ja sam je pitala kako se zove. Rekla je da se zove Aleksandra i da ima dvanaest godina.’
Snježana je četvorku potom odvela do smetlišta što ga je nekoliko dana ranije uočila u blizini planinarskog doma. Tu su Nebojša i Munib iskopali jamu.
Igor Mikola i njegova djevojka najprije su otišli po ženu. ‘Cijev Hecklera sam joj uperio u glavu, zažmirio sam, okrenuo sam glavu na drugu stranu i ispalio jedan metak’, pričao je Munib. ‘Kada sam otvorio oči, vidio sam da je pala na zemlju pored jame. Tada je Igor iz mojih ruku uzeo svoju pušku i ispalio još nekoliko metaka u nju.’
Siniša je potom otišao po djevojčicu. ‘Padao je snijeg pa je ona počela posklizavati na snježnom tlu. Podigao sam je u naručje i nosio. Netko mi je rekao da joj vežem oči, pa sam uzeo komad plahte koji joj je visio oko vrata. Nakon toga sam se okrenuo i nisam htio gledati. Čuo sam više pucnjeva. Kada sam se ponovno okrenuo, u Munibovoj ruci vidio sam Heckler.’ Siniša i Nebojša su tijelo djevojčice ubacili u jamu u kojoj joj je ležala majka, ali onda su začuli hropac i krkljanje.
Igor Mikola je tada opet dohvatio automatsku pušku i u tijela u jami ispalio dugačak rafal.
Davno je, rekoh, to bilo, pa mlađi čitatelji, poput Bože Petrova, neće znati tko je Igor Mikola, jedan od četvorice ‘merčepovaca’ koji su u noći 7. prosinca 1991. godine na Sljemenu ubili Mihajla i Mariju Zec, te njihovu kćer Aleksandru. Imala je samo dvanaest godina.
Igor Mikola, zajedno s Munibom, Sinišom i Nebojšom, uhapšen je i saslušan tjedan dana kasnije. Iako su u istrazi sve priznali, do u detalje opisavši kako su ubili malu Aleksandru i njene roditelje, osobno odvevši policiju na Sljeme i pokazavši grob, godinu i pol kasnije oslobođeni su optužbi zbog proceduralne greške, jer su priznanja potpisali bez odvjetnika. Iako je imalo pravo na to, Državno odvjetništvo pod ravnanjem Vladimira Šeksa nikad se nije žalilo na oslobađajuću presudu.
Iako su tada na sudu svjedočili susjedi koji su vidjeli ubojstvo Mihajla Zeca, iako je nedvojbeno utvrđeno da oružje kojim je pobijena obitelj Zec pripada Merčepovim borcima, iako je nepobitno utvrđeno da je automatska puška Heckler & Koch iz koje je pucano u Mariju i njenu kćer pripadala Igoru Mikoli – iako je na njoj kemijskom olovkom bilo napisano Mikolino ime! – ni Igor Mikola, ni Munib, Nebojša i Siniša, ni njihov zapovjednik Tomislav Merčep nikad nisu odgovarali za taj zločin. Nitko nikad nije odgovarao za ubojstvo dvanaestogodišnje Aleksandre Zec i njenih roditelja.
Davno je, eto, bilo, pa mlađi čitatelji, poput Bože Petrova, neće znati ni tko je Igor Mikola, ni tko je Tomislav Merčep.
Tomislav Merčep, zapovjednik pričuvne postrojbe MUP-a, optužen je tek dvadesetak godina kasnije, ali ne za ubojstvo obitelji Zec: to je onaj tip što se onomad – dok mu je trajalo suđenje za otmice, mučenja i ubojstva srpskih civila – šepurio po VIP zoni na inauguraciji predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović. Onaj što se – možda će ga se Petrov sad sjetiti – između dva ročišta na sudu zajebava po Saboru, i što smo ga u proteklih mjesec dana kao počasnog gosta tamo vidjeli više puta nego zastupnika Tomislava Karamarka u sve prethodne četiri godine.
Njegov tjelesni čuvar Igor Mikola, neće to Božo Petrov znati, kasnije je u Bosni i Hercegovini osuđen na dvije i pol godine zatvora zbog otmice i iznude, a onda i u Hrvatskoj na pet godina, zbog ubojstva Saše Antića u Pakračkoj Poljani – mlađi čitatelji neće znati što je u ratu bila Pakračka Poljana – ali je nekoliko dana pred izricanje presude pobjegao u Južnu Ameriku. U Peruu je razvio unosan biznis s kokainom, prije nego što je lokalna narkomafija u sačekuši likvidirala njegovog partnera, srpskog kriminalca Gorana Stavrića Kljukija – veterana paravojne jedinice Arkanova legionara Marinka Magde, zloglasnih Magdinih eskadrona smrti, što su 1991. sijali smrt po Vojvodini – nakon čega se prestravljeni Mikola prošle jeseni predao lokalnoj policiji tražeći izručenje Hrvatskoj.
Igor Mikola danas tako služi zatvorsku kaznu u Lepoglavi, na sigurnom od peruanske kokainske mafije, i povremeno se pojavi na zagrebačkom Županijskom sudu kao svjedok u procesu protiv Tomislava Merčepa, kao onomad prije dva i pol mjeseca, kad je odbio svjedočiti – ‘nije ni vrijeme ni mjesto’, odbrusio je sucu – pa rezignirano dobacio svom nekadašnjem zapovjedniku na optuženičkoj klupi: ‘E moj Tomislave, jesmo li se mi za ovo borili?’
Davno je to bilo, pa mlađi čitatelji, poput Bože Petrova, neće znati tko je taj Igor Mikola.
A taj je i takav Igor Mikola nakon posljednjih izbora i formiranja koalicijske vlade HDZ-a i Mosta nezavisnih lista iz zatvorske ćelije poslao dirljivo pismo sudu, policiji i tužiteljstvu, obavještavajući ih da je konačno ‘vrijeme i mjesto’, i da je spreman za svjedočenje: ‘Sada, pod novim okolnostima, pobjedom moje političke opcije, ja moram iznijeti istinu.’
Davno je bilo, pa nije Božo Petrov mogao znati da je dovukavši HDZ na vlast omogućio pobjedu političke opcije čovjeka koji je zajedno sa srpskim mafijašima iz Arkanovih eskadrona smrti dilao kokain, a u ratu zajedno sa suborcima iz Merčepovih eskadrona smrti otimao i ubijao srpske civile – čovjeka koji je iz automatske puške pucao u smrtno ranjenu dvanaestogodišnju djevojčicu u ružičastoj pidžami, bačenu u jamu na smetlištu. Nije mogao znati da je koalicijom s HDZ-om stvorio ‘vrijeme i mjesto’ i sve potrebne ‘nove okolnosti’ da jedan ubojica svjedoči u obranu svog zapovjednika.
Da su se Igor Mikola i ‘njegov Tomislav’, jebiga, za tu koaliciju i borili.
Nije, naime, mladi Božo Petrov, kad je za svoju političku opciju izabrao HDZ, mogao znati da je taj HDZ politička opcija Igora Mikole i drugova, i da im je politička opcija bio i onda – davno je, jebiga, bilo, prije dvadeset pet godina – kad ih je HDZ okupljao, organizirao i naoružavao, oslobađao na sudu, zataškavao im zločine i dijelio ordene. Nije mogao znati da su istaknuti članovi i dužnosnici HDZ-a bili i Tomislav Merčep, Mikolin zapovjednik, i Vladimir Šeks, tadašnji državni odvjetnik, i da je sam predsjednik HDZ-a Franjo Tuđman mogućnost sudskog progona ‘merčepovaca’ odbijao riječima da će mu ‘ti dečki još trebati’.
Nije mladi Božo Petrov mogao znati da su ‘ti dečki trebali’ Tuđmanu i HDZ-u. Da su u to vrijeme bili, kako bi se reklo, HDZ-ova vojna opcija.
Davno je to bilo, pa mlađi čitatelji neće, eto, znati ni tko je Igor Mikola, ubojica s kojim Božo Petrov dijeli političke opcije, a kamoli tko je Aleksandra Zec, djevojčica u ružičastoj pidžami što je rođena 1979., i koja je te davne nedjelje, 7. prosinca 1991., imala samo dvanaest godina.
Kako bi, konačno, mladi Božo Petrov to mogao znati, kako bi se uopće mogao sjećati?
Rođen je 1979., i te davne nedjelje, 7. prosinca 1991., imao je samo dvanaest godina.
(Novosti)