Budućnost je zajebana stvar.

Razmišljao sam o tome čitajući o marketinškoj akciji povodom stotinu četrdesetog rođendana kompanije Croatia osiguranje, koja je ovih dana ispred Muzeja Mimara postavila multimedijski paviljon „Hrvatska 2074. – Pogled u budućnost“. Koncept je u osnovi jednostavan: u suradnji s istaknutim hrvatskim znanstvenicima, intelektualcima i Božom Skokom, marketing vodećeg nacionalnog osiguravajućeg društva osmislio je projekciju pedeset godina daleke hrvatske budućnosti, nudeći tri moguća scenarija – pesimističan, realističan i optimističan.

Očekivano, rezultat je neviđeno zabavan. Do zaključenja ovog broja Novosti, na primjer, nije jasno je li zabavnije to što hrvatski futurolozi u jednom od scenarija Hrvatsku 2074. godine vide kao zemlju u kojoj je „vjera protjerana iz javnog života“, ili to što je riječ o – „pesimističnom scenariju“! Po kojemu će se, uzgred, za pedeset godina „oslabljena Hrvatska u razdoblju geopolitičke nestabilnosti i sukoba“ naći „zahvaćena ratnim zbivanjima“, „gerilski pokreti ugrozit će integritet zemlje“, a „devastirani sigurnosni i politički sustav neće uspjeti odgovoriti na izazove“, zbog čega će „Hrvatska kao politička zajednica biti na izdisaju“.

Optimistični scenarij? Možda onaj po kojemu se 2074. godine „potomci iseljenika vraćaju u domovinu“, koja je u međuvremenu „postala multikulturalna zemlja“ i „zakonski osigurala održivost prostora kao nacionalnog dobra“, a „najvrjedniji je hrvatski resurs znanje iz energetike, umjetne inteligencije, zdravstva i proizvodnje hrane“? Ne: riječ je o – „realističnom scenariju“!

Vidim da vas sad stvarno zanima kako onda izgleda optimističan „pogled u budućnost“, pa evo: po njemu je Hrvatska 2074. godine „neupitna regionalna vojna sila“, „globalno priznata po građanskim slobodama, toleranciji i uključivosti“, „zemlja najboljih zdravstvenih usluga i napredne tehnologije“, „europsko središte za inovacije“ – „personalizirana AI medicina hrvatski je izum“! – i „pionir biodigitalnog turizma“, što god to značilo. Što god to značilo? Hrvatski futurolozi imaju zanimljiv prijedlog: „Godine 2074. u Hrvatskoj se uz pomoć napredne tehnologije povijesni događaji rekonstruiraju pred očima turista.“

I ne, uopće se ne zajebavam. Optimisti iz marketinga Croatia osiguranja Hrvatsku u budućnosti vide kao predvodnicu „biodigitalnog turizma“ u kojoj se 2074. „uz pomoć napredne tehnologije povijesni događaji rekonstruiraju pred očima turista“. Ne znam za vas, ali ja tipujem na Božu Skoku.

Pa hajde onda da „uz pomoć napredne tehnologije rekonstruiramo povijesne događaje“. Evo, recimo, 1974. godina.

Stavite dakle na glave svoje 4D vizire za virtualnu stvarnost – dobro, virtualnu prošlost – i prepustite se: Jugoslavija je majstoricom u Frankfurtu izborila Mundijal na kojemu će nadigrati svjetske prvake Brazilce, Mate Parlov u Havani postaje svjetski prvak, položen je kamen temeljac za Nuklearnu elektranu Krško, Elektronska industrija Niš započela je s proizvodnjom televizora u boji, na JRT-u se prikazuje serija „U registraturi“, emitirana je prva „Kocka, kocka, kockica“, Bijelo dugme izdaje prvi album, „Kad bih bio bijelo dugme“, Skupština SFRJ donosi novi Ustav, Josip Broz Tito proglašen je doživotnim predsjednikom države i Saveza komunista Jugoslavije, a drugovi iz SOUR-a Croatia osiguranje povodom devedesete godišnjice poduzeća u Zagrebu postavljaju paviljon s izložbom „Jugoslavija 2024. – Pogled u budućnost“.

Pitanje je legitimno, ali nije nagradno: je li te 1974. uopće zamisliv scenarij po kojemu će se u budućnosti, „u razdoblju geopolitičke nestabilnosti“, „oslabljena Jugoslavija naći zahvaćena ratnim zbivanjima“ u kojima će „gerilski pokreti ugroziti integritet zemlje“, a „devastirani sigurnosni i politički sustav neće uspjeti odgovoriti na izazove“, zbog čega će „Jugoslavija kao politička zajednica biti na izdisaju“?

A „vjera“ – da ne zaboravim – „vraćena u javni prostor“?

To je, rekoh, legitimno pitanje, ali ne i nagradno. Nagradno pitanje glasi ovako: bi li scenarij s ratom i raspadom Jugoslavije, odcjepljenjem Hrvatske i Vatikanskim ugovorima u Zagrebu 1974. godine bio pesimističan, realističan ili – optimističan?

Vidite kako je budućnost zajebana: ono što nam je prije pedeset godina bio pesimističan, upravo distopijski scenarij, odavde, iz 2024., izgleda kao veličanstvena i slavna povijest. Danas, na primjer, ona se piše ovako: „Veličinom i nepomućenom ljepotom svog Domovinskog rata hrvatski se narod – kako to s pravom gordo bilježi Program HDZ-a – vinuo do vrhunskih moralno-političkih ostvarenja suvremenog čovječanstva.“ Dočim bi prije pedesetak godina taj scenarij zvučao ovako: „Veličinom i nepomućenom ljepotom svoje socijalističke revolucije narodi Jugoslavije su se – kako to s pravom gordo bilježi Program Saveza komunista Jugoslavije – vinuli do vrhunskih moralno-političkih ostvarenja suvremenog čovječanstva.“

Ili, da preformuliram nagradno pitanje: bi li autoru scenarija o „ljepoti socijalističke revolucije“, „gordom Programu SKJ“ i „vrhunskim moralno-političkim ostvarenjima“ ovakva 2024. godina bila optimističan ili pesimističan scenarij?

Ah da, autor: dr. Franjo Tuđman, u knjizi „Stvaranje socijalističke Jugoslavije“.

Kažem vam ja, budućnost je zajebana stvar.

Eto, kad smo već kod nje, Jugoslavija. Zaronili smo u pesimističnu prošlost, pa nas ništa ne sprječava da odemo još dalje. Godina je dakle 1924., još od Vidovdanskog ustava Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca čvrsta je i centralizirana monarhija, Komunistička partija je zabranjena, a komunisti su u zatvorima, premijer Nikola Pašić s Mussolinijem potpisuje Rimski sporazum, Italija anektira Rijeku, Lička pruga povezuje Zagreb i Split, a Croatia osiguravajuća zadruga iz Zagreba povodom četrdesete obljetnice društva postavlja paviljon „Kraljevina SHS 1974. – Pogled u budućnost“.

Shvaćate?

Možemo, zašto ne, još dalje. Godina je 1874., još od Hrvatsko-ugarske nagodbe trojedna Kraljevina Hrvatska, Dalmacija i Slavonija nalazi se pod ingerencijom Budimpešte, Matica ilirska mijenja ime u Matica hrvatska, osnovan je Hrvatski sokol, ban Ivan Mažuranić u Zagrebu svečano otvara moderno Sveučilište, a gradonačelnik Ivan Vončina zajedno s književnicima Gjurom Deželićem i Augustom Šenoom pred gradskim zastupstvom iznosi inicijativu o osnivanju Zagrebačkog uzajamnog osiguravajućeg zavoda, iz kojega će deset godina kasnije nastati Osiguravajuća zadruga Croatia. Pa svoju ideju građanstvu prezentiraju paviljonom na Harmici i izložbom „Austrougarska 1924. – Pogled u budućnost“.

Shvatili ste: ni historomansijer poput Šenoe ne bi tada mogao zamisliti scenarij po kojemu će se „u razdoblju geopolitičke nestabilnosti oslabljena Monarhija naći zahvaćena ratnim zbivanjima“, u kojima „devastirani sigurnosni i politički sustav neće uspjeti odgovoriti na izazove“, zbog čega „Austrougarske kao političke zajednice“ do 1924. više uopće neće biti.

Recimo to ovako: znajući da je posljednji Hrvat prosječne životne dobi koji se rodio i umro u istoj državi bio još odani vojnik habsburške krune ban Josip Jelačić, koji je umro punih četvrt stoljeća prije nego što je uopće utemeljeno Croatia osiguranje, prilično je ambiciozno raditi projekcije budućnosti prostora na kojemu nijedna država nije trajala dulje od pedeset godina, i na kojemu je posljednja takva – Austrougarska Monarhija iz 1867. – potrajala točno pedeset i jednu. A naročito je to ambiciozno za osiguravajuću kuću čiji su osiguranici u pravilnim povijesnim razmacima ostajali bez ičega: nijedne od država u kojima je Croatia osiguranje slavilo velike obljetnice, već do sljedećeg jubileja nije više bilo – ni austrougarske Carevine, ni Karađorđevićeve Kraljevine, ni Titove Federacije.

Što sam time htio reći? Ništa, to ste vi pomislili, nisam ja. Ja ne mislim, ja samo pitam: je li to što ste pomislili pesimističan ili realističan scenarij?

Ili, daleko bilo, optimističan?

(Portal Novosti/foto: Autonomija)