„Na Božić ljudi slave susret čovjeka s Bogom, odnosno Boga s čovjekom. I to u sadašnjem trenutku – ne u susretu s mamom i tatom, već u susretu jednih i drugih s Bogom. Naravno da Božić ima i jedno daljnje značenje, a to je značenje koji su kršćani očito zaboravili: mi zapravo za Božić ne samo da se susrećemo s Bogom, nego iščekujemo i ponovni Kristov dolazak na Uskrs. A sad se postavlja pitanje koliko ljudi uopće iščekuje ponovni Kristov dolazak? To bi bio sadržaj ovog Božića. I kroz Došaš?e upravo sve o tome vrvi i govori.“

Gornji pasus nije, kako biste brzopleto zaklju?ili, nadahnuta propovijed kardinala Josipa Bozani?a na polno?ki u zagreba?koj prvostolnici. Nije ?ak ni motivacijski govor vojnog ordinarija pred mladom vojskom, niti replika nekoga HDZ-ovog ili Mostovog mladomisnika na sve?anoj blagdanskoj sjednici Sabora. Blagovijest Kristova povratka izgovorena je pred Boži? prošle godine na – Sveu?ilištu u Splitu.

Nije, me?utim – kako biste opet brzopleto pomislili – „susret s Bogom“ najavljen na nekoj od naro?ito popularnih studentskih misa zornica u kapelici blaženog Ivana Merza na sveu?ilišnom Kampusu, niti je o Došaš?u „vrvio i govorio“ studentski kapelan na kakvoj adventskoj soareji u auli fakulteta, ve? baš za katedrom, u studentskoj u?ionici. „Susret s Bogom“ nije pritom, kako i dalje brzopleto pomišljate, najavljen na nekom od predavanja na Teologiji, pa ?ak ni na nekom od izbornih „vjeronau?nih kolegija“ kakve biraju studenti svjetovnih studija, kao što, recimo, studenti zagreba?kog Fakulteta elektrotehnike i ra?unarstva ve? dvadeset godina polažu ispite iz Biblijske religije.

Hrabra teza o Boži?u kao navještenju Kristova povratka iznesena je na splitskom Filozofskom fakultetu, na katedri sociologije, i to na predavanju iz kolegija – Suvremene sociološke teorije. Eno je, tko ne vjeruje mojim ušima, snimljene mobitelom za sumnji?ave kao što sam bio i sam, kad mi se k?er požalila kako ponekad ima osje?aj da je prije tri godine mamurna greškom upisala Katoli?ku bogosloviju.

Tako, naime, u Splitu izgleda studij sociologije, smještene – tako naravno – u golemom zdanju Franjeva?kog klerikata na trsteni?kom polju, kao uostalom i gotovo cijeli Filozofski fakultet. Tako izgleda studij na Sveu?ilištu u Splitu, gdje Ivana ?iki?a tjeraju vilama i bakljama, a zapošljavaju mladomisnike, sjemeništarce i seoske župnike, gdje aula Medicinskog fakulteta izgleda kao nadbiskupski Ured za pastoralu mladih, a nekad punkerski, rebelijanski Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje kao odgovor na Ultru poziva studente na razuzdani Nightfever u Sveu?ilišnom kampusu – open-air ispovijed, misu i klanjanje uz koncert banda Darovi Duha.

Tako, eto, izgleda studij na sveu?ilištu kojega iz nekog razloga u relevantnom Timesovom godišnjem izboru tisu?u najboljih svjetskih sveu?ilišta uop?e nema na ljestvici. Tako izgleda studiranje u Republici Hrvatskoj, u kojoj sedam od osam ?lanova Nacionalnog vije?a za obrazovanje dolazi izravno iz biskupskih sjemeništa, molitvenih zajednica i militantnih katoli?kih udruga, a obrazovna reforma se minira jer su krš?anski vigilanti do?uli da uklju?uje spolni odgoj i teoriju evolucije. Tako izgleda obrazovanje u državi u kojoj je ovih dana još jedna školska godina u stotinama škola i fakulteta zapo?ela akademskim zagovorom Božjeg blagoslova i zbornim mrmorenjem o?enaša.

I sam Bog zna – naravno da zna, kad ga ima i na sociologiji! – što se sve i kako predaje na ostalim odsjecima slavnog splitskog sveu?ilišta, kad na sociologiji iz suvremenih teorija u?e Kristovo vazmeno otajstvo.

„Na Boži? ljudi slave susret ?ovjeka s Bogom, odnosno Boga s ?ovjekom“, unjkavim glasom seoskog župnika govori tako na Klerikatu profesor slavnog splitskog sveu?ilišta – koji tamo, mimogred budi re?eno, predaje i sociologiju znanosti – a egzaltirana studen?ad tre?e godine, lijepo se ?uje na snimku, oduševljeno aplaudira svom omiljenom u?itelju.

„Za Boži? ne samo da se susre?emo s Bogom, nego iš?ekujemo i ponovni Kristov dolazak na Uskrs“, mrtav ozbiljan spreman za uskrsnu?e nastavlja vele?asni profesor – na predavanju iz, ponavljam, suvremenih socioloških teorija! – pa se odvažnom znanstvenom drskoš?u pita „koliko ljudi uop?e iš?ekuje ponovni Kristov dolazak?“, nakon ?ega je moja k?er u prvom sljede?em roku bjesomu?no položila sve preostale ispite, obranila završni rad, pokupila indeks i spakirala knjige, laptop i ?etkicu za zube, pa bezglavo pobjegla iz Hrvatske.

Cijelu Europu pretr?ala je mala pani?no bježe?i iz ove nepodnošljivo tijesne, memljive sakristije, nije se okretala i zaustavljala sve do Normandije, pa preplivala Le Manche i osvrnula se tek u Manchesteru, a onda za svaki slu?aj zamakla još šezdesetak kilometara na sjever, na Sveu?ilište u Lancasteru, i tamo – dovoljno daleko od studentskih klanjanja, sveu?ilišnih župnika i suvremenih hrvatskih socioloških teorija – u miru upisala diplomski studij.

Sve mole?i anglikanskog Boga da je ne pitaju ništa o suvremenim sociološkim teorijama.

Tu, u Engleskoj, gdje je krš?anstvo službena, državna religija i gdje je, za razliku od Hrvatske, i Veliki petak državni blagdan – gdje je glava države ujedno i crkveni poglavar, premijer kraljici predlaže ?lanove Sinoda, a biskupi sjede u parlamentu – moje ?e se dijete kona?no odmoriti od klerikata, zornica, kapelana, o?enaša, molitvenih zajednica, duhovnih obnova, raspela u u?ionicama i misa u dvorištima kampusa. U Engleskoj, gdje je krš?anstvo službena religija, otkrit ?e kako ?lan crkvenog Sinoda može biti i ateist, kako državna Crkva ne dobiva penija iz državnog budžeta, i kako suvremene sociološke teorije niti vrve nit’ govore išta o Kristovu povratku.

Ona se tako pridružila epskom hrvatskom Odšaš?u, biblijskom zbjegu koji ovih dana puni me?unarodne autobusne linije, avione, brodove, vlakove i rubrike posve autenti?nog novog medijskog žanra, pod egidom „bježite odavde, sunce ovog neba ne?e vas grijat ko što tu?e grije“.

Danima, tjednima i mjesecima ?itamo tako potresne izvještaje s kolodvora, otvorena oproštajna pisma i ?udom ?u?enja naših emigranata, što su – bježe?i iz države koja je tek ove, 2017. godine uvela informatiku u osnovne škole – otkrili da školarci na mitskom Zapadu u?e na besplatnim tabletima. Bezglavo tako bježe odavde cijele obitelji, i studenti i diplomanti, i zaposleni i nezaposleni, i doma?ice i branitelji, bezglavo odavde bježi ?ak i jedan bivši ministar, logoraš i ratni heroj: ako i nije prva zemlja na svijetu iz koje bježe ministri, Hrvatska je jedina iz koje ministri bježe i bez državnog udara.

Moja k?er, me?utim – kao što ni fakultet nije upisala da bi se zaposlila kao referent u županiji, ve? da, kako je to vazda bio red, promijeni svijet – nije otišla tek o?ajni?ki traže?i priliku, posao i dostojanstveni život, niti je samo pobjegla iz marionetske vatikanske paradržavice. Na kraju, naime – kad to ve? ne radi sustav – sama se hrabro podvrgla eksperimentu i uzela posljednju državnu maturu iz sociologije, pa na vlastiti užas otkrila da je kao sveu?ilišna prvostupnica sociologije, ravno s obrane završnog rada, to?no odgovorila na svega ?etrnaest od dvadeset pitanja. Za srednjoškolce!

Tako se moje dijete pridružilo hiljadama vršnjaka što su otišli odavde u potrazi za – znanjem. Najobi?nijim jebenim znanjem. S drugog najve?eg hrvatskog sveu?ilišta ona je pobjegla ne bi li, eto, nešto nau?ila. Svakako, nešto više od zna?enja Boži?a za katolike.

Posljednje što je ?ula prije nego je otišla bila je vijest da je premijer Andrej Plenkovi? osobno preuzeo vo?enje Posebnog stru?nog povjerenstva za provo?enje strategije znanosti i obrazovanja. Ja sam uspio dodati samo: „Ne okre?i se, k?eri!“

A hrvatska sociologija i njene suvremene teorije? Pred njima je ostao još samo jedan izazov: ne – kako biste brzopleto zaklju?ili – koliko ljudi iš?ekuje ponovni Kristov dolazak, ve? koliko ljudi ?e ga u Hrvatskoj uop?e do?ekati.

(N1)