Prije neki dan, niste mogli preskočiti tu vijest, Zadar je proglašen najboljom europskom destinacijom godine u autoritativnom izboru uglednog belgijskog portala European Best Destinations – istog onog što je prošlog Božića za najpoželjniju europsku adventsku destinaciju izabrao Zagreb.

Samo koji dan ranije, ugledni je engleski Guardian u svoj izbor najljepših plaža na svijetu uvrstio čak dvije hrvatske: Šunj na otoku Lopudu i Jagodnu na Hvaru. Samo koji dan ranije, drugi je jedan ugledni portal, Places to See in Your Lifetime, na sam vrh ljestvice najljepših mjesta u Europi koje valja vidjeti prije smrti – ispred Eiffelovog tornja, Karlovog mosta u Pragu, mitskog bavarskog dvorca Neuschwanstein i ostalih europskih must-see-čudesa – stavio Plitvička jezera. Samo koji dan ranije, ugledni National Geographic sastavio je listu najljepših svjetskih gradova-otoka i na prvo mjesto – ispred njemačkog Lübecka, norveškog Tromsøa, Malea na Maldivima i Key Westa na Floridi – stavio naš Trogir.

Samo koji dan ranije, ugledni je Harper’s Bazaar u svom izdanju za Valentinovo među tri najromantičnije destinacije na svijetu smjestio Hrvatsku, odnosno otok Vis, ocijenivši ga debelo ispred Martiniquea, San Pellegrina ili opjevanog Pariza. Samo koji dan ranije, ugledni Condé Nast Traveller – isti onaj što je prije godinu-dvije dalmatinske otoke proglasio najljepšima na svijetu – među dvadeset najčudesnijih privatnih otočića svijeta smjestio je i svjetionik Grebeni kraj Dubrovnika.

I sve to samo u veljači.

Hrvatska je, sad je to izvjesna stvar, vruća destinacija. Koji mjesec ili godinu ranije, sjetit ćete se, ugledni španjolski El Pais najljepšim je otokom na svijetu proglasio maleni, srcoliki hrvatski Galešnjak, a Dubrovnik je u izboru uglednog Reader’s Choicea uvršten u četiri najljepša grada u Europi. Samo se ugledni New York Times odmaknuo od obale i među pedeset nepoznatih čudesa ovoga svijeta stavio – hrvatski Varaždin. Nisu pritom NY Times impresionirale samo naše nepoznate ljepote: ugledni je njujorški dnevnik svojedobno birao i najbolji mali restoran na svijetu, i izabrao konobu ‘Mondo’ u Motovunu. U izboru uglednog The Daily Meala, opet, među sto najboljih restorana na svijetu dva su iz Hrvatske, a oba u Voloskom – ‘Le Mandrač’ i ‘Plavi podrum’ – dok se po izboru uglednog portala Ebookers najbolje u cijelom svijetu jede u Dubrovniku, koji je tako konačno svrgnuo Pariz s mjesta gastronomske metropole svijeta.

Nisu, međutim, ni samo ljepote i hrana: po uglednom Lonely Planetu i još uglednijem Huffington Postu, recimo, među deset najboljih svjetskih festivala je i zagrebački INmusic, a u izboru uglednog magazina DJ MAG među dvadeset najboljih klubova na svijetu je Papaya na Zrću. Zrće je, uostalom, među deset najboljih svjetskih plaža za zabavu po izboru uglednog Business Insidera. Pa ipak, mladi Englezi u velikoj su anketi među deset najboljih svjetskih destinacija za seks izabrali dobri stari – Dubrovnik.

Nije, na koncu, ni samo do ljepote, hrane, muzike i seksa: ugledni Financial Times među deset je najpoželjnijih gradova za investitore u Europi, onih s najboljim strategijama za privlačenje i poticanje stranih ulaganja, smjestio i Ivanec kraj Varaždina. A onda, za svaki slučaj, najljepšim historijskim gradom na svijetu, ispred Brugesa, Medine, Carcassonea, Stare Havane i slavne Venecije, stavio – sad već, doduše, prilično očekivano – Split.

Više to nije zajebancija: New York Times, Guardian, El Pais, Huffington Post, Financial Times, Business Insider, Harper’s Bazaar, National Geographic ili Lonely Planet relevantni su svjetski autoriteti, nisu to privatne biznis-akademije kojekakvih luksemburških konjokradica kod kojih su naši gradonačelnici, župani, ministri i poduzetnici nekada običavali za soma eura kupovati diplome o izvrsnosti i zlatne medalje za kvalitetu. I kad vodeći svjetski mediji, čije mišljenje ima specifičnu težinu dogme, kažu da Hrvatska ima najpoželjniju europsku destinaciju, najbolju adventsku destinaciju, najljepše mjesto u Europi, najljepši historijski grad na svijetu, najljepše plaže, najljepši grad-otok, najljepši otok, najljepši otočić i uopće najljepši arhipelag svijeta, tko smo mi da se sporimo s njima?

Uglavnom, shvatili smo. Živimo u raju.

Šteta je jedino – ako štete uopće ima – što taj raj nije namijenjen nama.

Ima o tome zgodna jedna priča, više zapravo mit. Otkako je Hrvatska postala ta, kako se zove, destinacija, među Hrvatima i njihovim turističkim vodičima osobito je popularna jeftina novokomponirana legenda – vjerojatno kupljena kod Kineza – o malom, ponosnom narodu Hrvata što je posljednji stigao na red kad je ono Stvoritelj dijelio zemlju, pa kako više nije ostalo nimalo zemlje da i oni dobiju svoj komadić, Gospodin im poklonio prekrasnu jednu malu parcelu uz more, najljepšu na svijetu, objasnivši kako je tu bio ostavio sebi.

Divan je paradoks ispao da je Hrvatima, najvećim katolicima na svijetu, nepoznati trgovac jeftinim legendama uvalio tek malo prerađenu jednu biblijsku priču ukradenu iz Starog zavjeta, koju je prije Hrvata već uvalio bezbrojnim ignorantskim narodima, pa svaki za sebe priča istu legendu o najljepšoj zemlji na svijetu, što ju je Gospodin čuvao za sebe. Još je divniji, međutim, paradoks da su jeftinu, tupavu priču Hrvati kod švercera mitovima nabavili upravo za turističku promociju Destinacije Hrvatske, zemlje dakle koju je Bog čuvao za sebe, pa dao Hrvatima, da bi u njoj – kako sam ja shvatio tu prekrasnu legendu – uživali zapravo svi osim Hrvata.

Jesu li, naime, mitovi i legende ili recenzije Lonely Planeta i European Best Destinationsa, posve je svejedno, tek priča plastično kazuje što sve ne valja s Hrvatima i što sve ne valja s turističkom industrijom.

Čitajući New York Times, Guardian, Huffington Post ili Business Insider, i gledajući prekrasne fotografije u National Geographicu ili Harper’s Bazaaru, Hrvatska zaista izgleda kao raj na zemlji, iz onoga slogana što ga je Turistička zajednica od švercera dobila gratis uz legendu: tu su službeno najljepši gradovi, najljepši otoci, najljepše plaže, najljepše more i najljepši zalasci sunca, najljepši gradovi s najboljom hranom, najboljim vinima, najboljom zabavom i najboljim seksom – čak i najboljim investicijskim zonama! – samo što u njima uživaju, kupaju se, sunčaju, hrane, opijaju, zabavljaju, jebu i investiraju svi osim Hrvata.

Hrvati u tim najljepšim gradovima, štoviše, više ni ne žive: Dubrovnik je već odavno samo kulisa, filmski set za ‘Igre prijestolja’ ili ‘Ratove zvijezda’, a posljednje demografske studije pokazuju da se ubrzano prazni i Split, koji stanovništvo napušta brzinom proporcionalnom rekordnom rastu broja turističkih noćenja: moja osnovna škola u centru grada, nekad jedna od najvećih u državi, odnedavno radi samo u jednoj smjeni. Podsjećam, ne govorimo o nekom selu u Bukovici, već o drugom gradu u državi. I da, službeno najljepšem historijskom gradu na svijetu.

Kad na taj način sagledate cijelu stvar, ispada tako hrvatski, zar ne? Ne znam kako to ide s Mojsijevim zakonima, i je li u ono doba još bio poznat institut ‘podnajma’, ali Hrvati, svjetski prvaci u zaobilaženju zakonskih propisa, veličanstveno su zajebali svoga Stvoritelja: na kojekakve zakonske olakšice – mali, siromašni, bez ikakve nepokretne imovine, posljednji u redu – dobili su Njegovu parcelu, prvi red do mora, najljepšu na cijelom svijetu, a onda, čim su dobili papire, dali je u podnajam Nijemcima, Česima i Slovencima za dvadeset eura po noćenju.

Pa se čude onoj Mostovoj zastupnici, braniteljici što stan jeftino dobiven od države iznajmljuje za četiri stotine eura mjesečno.

(Novosti)