Gledao sam nekidan u dva iza ponoći show Ivana Ivanovića na srpskoj Prvoj TV. Ima Ivan taj običaj, sjedne u gluho doba noći u televizijski studio kao u kafanu, pa ispriča vic.
Znaš li, veli, da je od 1995. godine porastao broj Bosanki koje rađaju decu pre petnaeste godine. I?, zapitao se ja. I posle govore – objasnio mi Ivan – da „plavi šlemovi“ tamo nisu ništa radili.
Kretenski vic zabavljača i voditelja na Prvoj TV proteklih je dana bio jedna od top-tema u takozvanom Regionu. Nije ga, jebiga, ispričao konobar u kolodvorskoj špelunci u Beogradu, već jedna od najvećih srpskih televizijskih zvijezda, nije ga ispričao u kafani, već u televizijskom studiju, nije ga pritom ispričao na nekoj seoskoj televiziji u gluho doba noći, miješajući tarot-karte, već na televiziji s nacionalnom frekvencijom, u udarnom terminu, u jednoj od najgledanijih emisija, u kojoj gostuju i Tomislav Nikolić i Jelena Karleuša, i Aleksandar Vučić i Haris Džinović.
O vicu i gnjidi koja ga je ispričala, svoje su u međuvremenu rekli svi kojih se ticalo i svi koje se pitalo, a udruženje žena žrtava ratnih silovanja najavilo je i tužbu. Od gnjevne halabuke nitko, međutim, nije ni čuo „drugu stranu“. A to što je, objašnjavajući svoj mali fašistički skandal, rekla „druga strana“ – dakle gnjida i njegova televizija – zapravo je ključno u cijeloj priči.
Bit će, eto, kako je stvar u tome da Ivan Ivanović – poražavajuće netalentiran i neduhovit, kao uostalom sve šovenske gnjide – ne zna ispričati vic. Nisu, naime, najgori vicevi oni fašistički, rasistički i šovinistički, već oni – zna se to u Bosni – koje naknadno valja objašnjavati. A među vicevima koji se moraju naknadno objašnjavati najgori su vicevi koje naknadno moraju objašnjavati advokati i glasnogovornici. Služba za odnose s javnošću Prve TV, na primjer, ovako je sutradan objasnila vic o Bosankama i „plavim šljemovima“: „Nismo imali nameru da bilo koga uvredimo i žao nam je ako je to tako shvaćeno. Izjava je pogrešno protumačena, jer nema pomena o silovanju“.
Ako pak „nema pomena o silovanju“, a zaista nema, znači da kretenski vic Ivana Ivanovića nije o silovanim maloljetnim Bošnjakinjama, već – podsjećam, prema službenom objašnjenju Prve TV – o promiskuitetnim bošnjačkim djevojčicama koje nije ni trebalo silovati, već su, eto, za čokoladice ili sitan novac uskakale u spavaonice UNPROFOR-ovih kasarni. Prva TV uopće se tako i ne opravdava uvrijeđenim ženama, već „plavim šljemovima“: njihov voditelj je „pogrešno protumačen“, ne tvrdi on – brani se uprava kretenske televizije – da su pripadnici UNPROFOR-a silovali malodobne Bošnjakinje, već da su one bile kurve.
Da sam ja, eto, šef Prve TV, maloumni idioti iz njihove službe za odnose s javnošću dobili bi otkaz čak i prije Ivana Ivanovića. Najzad, Prva TV nije opskurna lokalna televizija kakvog Dragana Markovića Palme, već ozbiljna televizijska kuća u vlasništvu mitskog „stranog kapitala“, koja ima svoje franšize u cijelom famoznom Regionu, od Slovenije do Rumunjske, i emitira satelitsku sliku ukrug cijele kugle zemaljske. Ne bi, dakle, ni Ivanović ni idiot iz PR-a dobili otkaz zato što bi vlasnik Prve TV bio osobito osjetljivi humanist nulte tolerancije na šovinizam, već zato što bi vlasnik televizije bio osobito osjetljiv na visoke kazne, bojkot gledatelja, pritisak javnosti i financijske gubitke: nulte tolerancije na šovinizam bila bi, naime, njegova nacionalna frekvencija.
Nacionalna frekvencija Prve TV, međutim, nije od takvih. U Srbiji nema potrebe za otkazima i drastičnim koracima: nulti je tamo tek financijski rizik od posljedica imbecilnih šovenskih pošalica. Zato se zbog jedne takve – o „plavim šljemovima“ i bošnjačkim kurvama – ozbiljna strana kompanija ispričava ozbiljnim stranim „šljemovima“. Veći je, naime, rizik od eventualnog otkaza Ivanoviću, i financijski i politički. O tome, najzad, svjedoči ovih dana i putujući cirkus Vojislava Šešelja, još jedne srpske stand-up zvijezde, odnosno zahtjev haškog tužiteljstva da se vrati u pritvor i brza reakcija srpskih vlasti, čiji jedan ministar kaže kako „u tom cirkusu srpska vlada neće sudjelovati“, a drugi čak, citiram, „moli sud da Šešelja ostavi kao što ga je i pustio“, jer se njegovim povratkom u Haag „priziva velika nesreća“.
Nekakve osobito „velike nesreće“ sa Šešeljem u Srbiji, kako vidimo, nema, baš kao što je nema ni s Ivanom Ivanovićem na Prvoj TV. Šta je bilo nekad, bilo je, haj’mo svi na savske splavove, ostavimo prošlost, okrenimo se budućnosti. Prošlost je uostalom mračna, nepoznata i nepouzdana, a prilike tamo prilično opasne i zajebane.
Najbolje to zna Ivan Ivanović. Ili, preciznije, on to najbolje ne zna: obraćajući se najzad i sam preko Twittera, Ivanović se najprije, za razliku od svojih poslodavaca, ispričao svima – citiram, „izvinjavam se svima koje je uvredilo moje obraćanje u petak“ – potom deklarirao kao veliki humanist – citiram, „veliki sam protivnik rata i nasilja“ – a onda i objasnio vic. Citiram: „očigledno ne poznajem dovoljno prilike u BiH“.
Valja gnjidu razumjeti: nije Bosna, štajaznam, Albanija, čije prilike ovaj „veliki protivnik rata i nasilja“ izvanredno dobro poznaje, pa na Twitteru Albance precizno naziva „stokom šiptarskom“, da bi se istog petka, u istoj emisiji, nehajno našalio i s albanskom pjevačicom Bleonom Qereti, čiji roditelji – čitao je u novinama – od sramote ne izlaze na ulicu, zaključivši kako „i jeste malo blam kad ti je ćerka Albanka“.
Prilike u BiH, s druge strane, dosta su složene i mutne, ne zna čovjek tko je u toj afričkoj vukojebini bio s kim protiv koga, tko je koga ubijao, tko koga silovao, a tko kome plaćao. Daleko je Bosna, davno je bila, čak se i veliki protivnici rata i nasilja – kako vidimo – lako zajebu.
Pa posle govore da Srbi tamo nisu ništa radili.
(Oslobođenje)