“Jednom izgovorena laž ostaje laž, ali ponovljena tisuću puta postaje istina.”

Ovaj se slavni citat desetljećima pripisuje Josephu Goebbelsu, iako nigdje nije zabilježeno da je nacistički ministar propagande to ikad zaista rekao. U paradoksalnom obratu, tisuću puta ponovljeni “Goebbelsov citat” na koncu je zaista postao Goebbelsov, sam kanon njegove industrije Velike laži, “große Lüge”, kako ju je prije stotinu godina u “Mein Kampfu” nazvao Adolf Hitler, jednako je paradoksalno pripisujući Židovima. Uostalom, “jednom izgovorena laž ostaje laž, ali ponovljena tisuću puta postaje istina”.

Valjda devet stotina osamdeset šest puta ponovljena je tako u proteklih trideset pet godina laž da sam 19. studenoga 1991., dok su Ovčarom odjekivali plotuni streljačkog voda, u razoreni grad ušao na tenku JNA, objavivši onda reportažu o “oslobađanju Vukovara”: devetsto osamdeset šest puta kojekakvi su bezimeni i vrlo imeni lažovi to ponovili u raznim medijima, na portalima, društvenim mrežama i desničarskim mitinzima, pretvarajući tu odvratnu, zlu laž u općepoznatu činjenicu.

Među njima je i Dražen Keleminec, predsjednik nečega što se zove A-HSP, čovjek koji je u tih devetsto osamdeset šest laži o meni ugradio i lijep broj vlastitih, godinama ponavljajući kako sam se “nakon pada Vukovara vozikao sa četnicima”, kako su me “dva dana nakon pada Vukovara četnici vozikali po Vukovaru”, kako je “srpski miš Boris Dežulović sa četnicima i JNA bio nakon okupacije u Vukovaru”, kako sam “1991. godine bio na srpskoj strani kada su četnici i JNA napadali Vukovar”, ili kako sam “bio u Vukovaru sa četnicima kad su radili zločine na Ovčari”.

Onda je vrijedni Keleminec jednog dana zbrojio i shvatio da je ta zla laž ponovljena ukupno devetsto osamdeset šest puta, i da nedostaje još samo četrnaest da postane Istina. Pa se dosjetio organizirati “mirni prosvjed” pred kućom mojih roditelja.

“Dežuloviću, pitam te da li si s četnikom Bogoljubom nakon pada Vukovara ušao u džipu ili na tenku? Javno si napisao, kada je pao Vukovar, da je Vukovar oslobodila tvoja vojska!” rekao je tako Keleminec u prvom javnom pozivu na okupljanje pred kućom mojih roditelja, pa ponovio: “Ti si za vrijeme Domovinskog rata bio u Beogradu, bio si i kod pukovnika Pavlovića. Tko zna kod koga si još bio? Mi ćemo doći, ne mogu te spasiti ni pukovnik Pavlović ni tvoj četnik Bogoljub! Imaj hrabrosti, kao što si imao hrabrosti ući u Vukovar sa četnicima 19. 11. 1991. godine!”

Onda je sutradan objavio još jedan poziv svojim pristalicama. “Ti si 19. studenoga 1991. sa svojom oslobodilačkom vojskom, kako si napisao, na tenku ušao sa četnicima u Vukovar, pukovnik Pavlović brinuo se za tvoju sigurnost, jer se još u Vukovaru pucalo!” obratio mi se Keleminec, pa ponovio: “Šta si ti radio 19. studenoga 1991. na agresorskoj strani?”

I dodao: “Bit ću sretan ako me policija uhiti po nalogu Borisa Dežulovića, koji je sa tenkom ušao u Vukovar 19. studenoga 1991., kad su se događali zločini na Ovčari! A sada takvi zločinci traže da se protiv mene pokrene progon!”

I još: “Mi ćemo održati javno okupljanje. Pa ćemo vidjeti da li je onaj koji je tenkom sa četnicima ušao u Vukovar 19. studenoga 1991. jači od hrvatske države!”

I još: “Zato, Hrvatice i Hrvati, Splićani, dragovoljci Domovinskog rata, dođite i podržite naš skup protiv Borisa Dežulovića, koji je na tenku ušao u Vukovar 19. studenoga 1991.!”

Onda je Keleminec s pristalicama konačno stigao pred kuću mojih roditelja i sve još jednom ponovio pred policijom: “Radite za onoga koji je na četničkom tenku ušao u Vukovar! Za njega, koji je 19. studenoga 1991. godine ušao u Vukovar! Za njega je Vukovar bio oslobođen, ne okupiran! Policija štiti one koji su ubijali po Hrvatskoj, koji su razarali Hrvatsku!”

I još jednom: “Borise Dežuloviću, ti jako dobro znaš što je bilo! Ušao si na četničkom tenku u Vukovar kad je pao!”

I još: “On je u oklopnom vozilu sa Bogoljubom četnikom ušao 19. studenoga 1991. u Vukovar. I vidite, takva osoba daje zapovijed hrvatskoj policiji, i oni postupaju po zapovijedi Borisa Dežulovića, vjerojatno i djelatnika KOS-a!”

I još: “Ovaj bandit je iz Generalštaba JNA u Vukovar ušao tenkom 19. studenoga 1991.!”

I još: “Kakva je to demokracija u Hrvatskoj da štiti jednog Borisa Dežulovića, koji je iz Beograda, iz Generalštaba oklopnim vozilom otišao 19. studenoga 1991. u Vukovar?”

I još jednom, za svaki slučaj: “Ne zaboravimo, Boris Dežulović je 19. studenoga 1991. bio u Generalštabu JNA i molio pukovnika Pavlovića da ga pusti u Vukovar. Za njega, Vukovar je tada bio oslobođen od njegove oslobodilačke vojske!”

U svemu, eto, trinaest puta u ta tri dana Dražen Keleminec javno je ponovio da sam “19. studenoga 1991. godine na tenku JNA zajedno s četnicima ušao u za mene ‘oslobođeni’ Vukovar”. Zajedno s onih devet stotina osamdeset i šest puta prije toga, to je, samo trenutak da izračunam, dakle – fak! – točno devet stotina devedeset devet. Je li krivo brojao ili je iscrpljen na kraju posustao, tek Keleminec, uz sav titanski trud, nije uspio. A nedostajao je još samo jedan, jedan jedini put, pa da tisuću puta ponovljena laž prekrasnom čarolijom od općepoznate postane i neprijeporna činjenica, neporeciva Gola Istina.

Keleminec, naravno, zna da je svaka pojedinačna riječ u toj rečenici laž. Ponovimo stoga, onima koji, za razliku od Keleminca, ne znaju, pa me i ovih dana pitaju što je to točno bilo u Vukovaru: frustriran što srpski i strani novinari iz Beograda uz pomoć JNA organizirano odlaze u Vukovar, dok je meni kao hrvatskom novinaru to zabranjeno, u okupirani grad ušao sam tjedan dana nakon pada – a ne 19. studenoga – ilegalno, u vojnoj kampanjoli, uz pomoć vozača JNA kojemu sam iz razumljivih razloga izmijenio ime, preživjevši kraj Negoslavaca i zasjedu Šešeljevih četnika, i objavivši potom u Slobodnoj Dalmaciji svjedočanstvo užasa u razorenom gradu. Naravno da nigdje, ni tada niti ikada, nisam napisao da je Vukovar 19. studenoga 1991. oslobođen. Reportaža je, uostalom, objavljena pod naslovom “Leš grada koji su ubijali polako”, i podnaslovom: “Vukovar su silovali i masakrirali, izvadili mu oči i razvalili utrobu, ubijali ga polako, kuću po kuću, oderali mu kožu i zapalili ga.”

Štoviše, kad smo već kod Dežulovića na tenku u Vukovaru, jednog takvog golim sam rukama izbacio iz stroja: saznavši da mi mlađeg brata – koji je tada služio vojni rok, produžen zbog rata – JNA priprema za tenkovski napad na Vukovar, početkom rujna 1991. u posljednji sam ga čas oteo iz kasarne “Maršal Tito” u Skoplju i doveo u Hrvatsku, gdje je odmah mobiliziran u Hrvatsku vojsku. Nema na čemu, Domovino, to mi je bila dužnost.

Tri mjeseca kasnije objavljena je moja reportaža iz Vukovara, prenesena nakon toga bezbroj puta: najzad, u jednom od svojih video obraćanja pred kamerom ju je čitao i sam Keleminec. Citira je tako čak i u pozivu na “mirni prosvjed”, pa cinično odbijanje pukovnika Pavlovića iz vojne Službe za informiranje da mi izda dozvolu jer “ne može da mi garantuje bezbednost”, i moju očitu ironičnu opasku kako je “dosta neobično da mi ‘moja’ ‘oslobodilačka vojska’ ne može garantirati sigurnost od sebe same” – nakon čega mi vozač “Boža” nudi prijevoz u vojnom džipu – zadivljujućom lakoćom pretvara u laž da sam a) u Vukovar ušao 19. studenoga, na dan strijeljanja na Ovčari, b) pod zaštitom pukovnika Pavlovića i “oslobodilačke vojske”, te c) uz pomoć četnika Bože, i to d) na tenku.

Znajući, eto, “što je bilo”, Keleminec će tako bez značajnijeg otpora vlastite kršćanske savjesti, pod punom odgovornošću i pri zdravoj pameti – ovo, jasno, shvatite vrlo kolokvijalno – tu laž onda ponoviti čak trinaest puta, pretvorivši je na koncu u glavnu točku optužnice i sam povod za “mirni prosvjed”.

Bila bi stoga velika šteta da njegov zadivljujući trud ostane neprepoznat i da mu se ne pruži prilika da tu laž ponovi još jednom, okrugli tisućiti put. A za takvu svečanu priliku ne postoji prikladnije mjesto od suda, pred kojim će Keleminec moći pod prisegom i punom moralnom i materijalnom odgovornošću četrnaesti i ukupno tisućiti put ponoviti kako sam “19. studenoga 1991. godine na tenku JNA zajedno s četnicima ušao u okupirani, za mene ‘oslobođeni’ Vukovar”, i tako s uredno ovjerenom sudskom potvrdom svečano i pravomoćno to proglasiti Službenom Istinom. Nakon čega će preostati još samo da se to malo leksikografski uredi, lektorira i unese u moju službenu biografiju.

Samo još jednom, samo još jedan put. Uvjeren sam da Dražen Keleminec to može. Bila bi, složit ćete se, golema nepravda da ga netko pretekne i nezasluženo zauzme njegovo mjesto pred sudom.

(Portal Novosti)