‘Kako gledate stanje na HRT-u?’, upitao je ozbiljno zabrinut ugledni hrvatski enciklopedist štrumpfbahnfürer Velimir Vata Bujanec, pa pojasnio pitanje: ‘Sad kad izgleda da bi moglo doći do povratka ljevice na vlast, odmah su se pomaknuli na Radmanove pozicije. Dan prije Europskog prvenstva ima neka emisija, ja to ne gledam, ‘Uvijek kontra’. Dražen Lalić, Igor Mandić, nekakav Aca Holiga, nekakav Alač, Morana Kasapović, bio je i Igor Zidić, on je eto Hrvat, ali ga nogomet ne zanima. Jedna predstava protiv hrvatskog nogometa, zamalo su rekli ‘nemojte gledati, nije to dobro’. I to na državnoj televiziji!’

‘Sad kad se zaljuljala Vlada, dan prije otvaranja Europskog prvenstva, gdje sve treba odisati zajedništvom, da u toj pozitivnoj energiji, toj emociji damo telepatski snage našim igračima da naprave podvig i proslave svoju zemlju pred očima čitavog svijeta, oni dovedu, ja ne znam kojim bi riječima te ljude nazvao’, kiptio je u pravednom gnjevu visoki štrumpfbahnfürerov gost Zdravko Mamić, financijski direktor hrvatskog fudbala. ‘To nisu ljudi, nisu ljudska bića, to je diverzija, to ne možeš: najgore ljude, mrzitelje Hrvatske, ne možeš angažirati kao te koji su dovedeni na Hrvatsku televiziju da govore o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji!’

Ljupki dijalog u studiju Poplave, Bujice, ili kako se već zove ta naplavina diluvijalnog smeća, odigrao se u ponedjeljak navečer. Već u utorak ujutro, Hrvatska televizija je bez objašnjenja objavila kako je vršitelj dužnosti glavnog ravnatelja HRT-a Siniša Kovačić smijenio ravnatelja programa HTV-a Jozu Barišića. Umjesto njega, televizijski je program povjeren Draženu Miočiću, provjerenom domoljubu s certifikatom dragovoljca Domovinskog rata, nižem televizijskom komesaru koji je onomad – kad se ‘ljuljala’ lijeva vlada – po prisavskim hodnicima prijetio kako će, kad se promijeni vlast, ‘u maniri ‘47. i ‘48. rasturiti crvene i potjerati ih sa televizije’.

Smjena na HTV-u zbog manjka domoljublja i domoljubnog oduševlja u programu odigrala se tako i doslovno preko noći, dok radni ljudi i građani spavaju, a budni su samo kronično neispavani neprijatelji hrvatske države, dileri kokaina, prostitutke, Velimir Bujanec i Siniša Kovačić. Brzina reakcije u ‘rasturanju crvenih’ bila je zadivljujuća, onakva kakva se od moderne, digitalne televizije i očekuje, i bila je upravo ‘u maniri ‘48.’: na Goloj adi završio je čak i pravovjerni i odani Jozo Barišić, prvoborac s prisavskog Motrišta, heroj devedesetih i iskusni domoljubavnik,ipak nedovoljno obdaren za Kovačićeve i Bujančeve dugačke kriterije.

Slučaj Barišić društveno je, jasno, posve nevažan – najzad, nazvan je tako samo zato što je rečeni sasvim slučajno smijenjen baš nakon Bujančeve dojave s prve linije kokaina – i zanimljiv je samo za zatvaranje kliničke slike o Hrvatskoj radio-televiziji, odnosno Domoljubnoj koaliciji, koja je u trenutku pisanja ovog teksta tehnički još uvijek na vlasti.

Samo valjda još firmani ministra kulture Zlatka Hasanbegovića tako plastično oslikavaju duboku HDZ-ovu uronjenost u devedesete, ali niti oni ne odaju duboko, suštinsko nerazumijevanje vremena i stoljeća u kojemu žive, kao njihovo poimanje Državne Televizije. Društveni je značaj slučaja Barišić, naime, otprilike točna mjera društvenog značaja današnje Hrvatske televizije, sasvim sigurno najbeznačajnije u cjelokupnoj svjetskoj povijesti državnih televizija.

Neviđeni su gafovi tako nanizali po sakristijama, kriptama i oltarima slavne Katedrale duha: vijesti se odgađaju zbog izravnih prijenosa misa, svećenici u izravnim prijenosima slave NDH, gledanije informativne emisije otkazuju se zbog dočeka svetačkih kostiju, a u jednom od već sad legendarnih trenutaka Hrvatske televizije Marta Šimić-Mrzlečki u središnjem je Dnevniku objavila rezultate istraživanja popularnosti političara riječima kako je ‘najpozitivnija političarka Kolinda Grabar Kitarović sa 19,6 posto, iza nje je Zoran Milanović sa 13,1 posto’, dok je ‘Zoran Milanović ujedno i najnegativniji političar sa 20,7 posto, a ispred njega je već duže vrijeme Tomislav Karamarko, sada sa 37,4 posto”.

Samo je jedan, naime, problem s takvim, upravo neviđenim gafovima Hrvatske televizije, i taj nije u njihovim društvenim implikacijama: problem je s neviđenim gafovima HTV-a u tome što su, jebiga, neviđeni.

Jednostavno, nitko ih nije vidio.

Prema nedavno objavljenim rezultatima istraživanja agencije AGB Nielsen, među deset informativnih emisija na sve tri nacionalne televizije središnji Dnevnik HTV-a zauzeo je uvjerljivo posljednje, deseto mjesto, s jedva četiri-pet posto udjela: poznajući simpatičnu navadu starijih ljudi da posvećeno gledaju u tranzistore i radio-aparate, veća je bila gledanost Šostakovičeve simfonije u f-molu na Trećem programu Hrvatskog radija. Ili – kako su valjda ponosno objavili u Dnevniku HTV-a, samo što to nismo vidjeli – ‘središnja informativna emisija Hrvatske televizije najgledanija je informativna emisija u Hrvatskoj, a ispred nje su već duže vrijeme Dnevnik i Vijesti Nove TV, te RTL Direkt, RTL Danas i RTL Vijesti’.

Nekad davno, naime, te su stvari sjajno funkcionirale. Nekad davno, u vrijeme kad je onaj tko ima televiziju imao monopol na Istinu, dakle na Vlast. U međuvremenu – prekaljeni vukovi s HTV-a, čvrsto zabarikadirani u tvrđavu na Prisavlju, nisu to ni primijetili – izmišljeni su internet i mobilna telefonija, započelo je treće tisućljeće, dodijeljene su u Hrvatskoj još dvije nacionalne koncesije, stigle su i kabelske televizije, Al Jazeera i N1, daljinske upravljače zamijenili su pametni telefoni, publika na kauču preselila se na društvene mreže, breaking news se prate u realnom vremenu, a Hrvatska televizija i dalje funkcionira, izgleda i govori poput Radio-televizije Srbije iz herojskih vremena Dušana Mitevića. Iz doba ponosa i slave, kad je Dnevnik u 19.30 bio Riječ Gospodnja i Sveto Pismo, i kad nije bilo Fejsa, Twittera, interneta i televizije N1 da Hrvatima javi kako je, izgleda, pao Vukovar.

Potpuno tako uspješno amputirana od stvarnog svijeta, Hrvatska televizija i dalje ustrajno prenosi liturgijska slavlja, hodočašća i procesije, studija joj izgledaju poput seta za ‘Kucamo na vrata zaboravljenih asova’, naplavila je bujica u njih Zdravka Tomca, Slavena Leticu, Jakova Sedlara i ostali toksični historijski otpad, Željka Markić u kontejnerima od pleksiglasa poziva na zabranu pobačaja, Ladislav Ilčić senzacionalno obznanjuje kako ‘rađanje smatra nečim dobrim’, a već dobro rastrojeni Davor Pavuna maše po studiju mobitelom, posljednjim krikom moderne tehnologije, i poručuje kako bi valjalo ‘preko Hrvatskog svjetskog kongresa na milijune veza od Australije do Argentine mobitelima slati poruke da Hrvati nisu ustaše’.

U vrijeme kad cijela nacija čeka početak press-konferencije Borisa Jokića i njegovu ostavku na čelu tima za provođenje kurikularne reforme hrvatskog školstva, koja će pokrenuti najmasovnije demonstracije u Hrvatskoj u ovom stoljeću, Hrvatska televizija tako – s ravne ploče na leđima one tri goleme kornjače – izravno prenosi svetu misu iz Gospića i ređenje gospićko-senjskog biskupa Zdenka Križića.Usred najveće političke krize u svih dvadeset pet godina hrvatske države, kad nacija visi na pametnim telefonima i kabelskim televizijama, ravnatelj HTV-a smjenjuje šefa programa zbog premalo domoljubnog entuzijazma u praćenju europskog prvenstva u nogometu.

Pa zbunjeno gleda u rezultate gledanosti konkurencije za lipanj 2016: što je to, u kurac,’gledanost’? Što je uopće ‘konkurencija’?

I otkad je to sad odjednom 2016. godina?

(Novosti)