Iznenadilo me. Dok smo se vozili prema Karlovcu, vidjeli smo vijest iz medija o uhićenjima po nalogu europskog javnog tužitelja. Za sada je nemoguće reći bilo što više, jer ne postoji način da se informiramo na neki drukčiji način osim putem medija kad se te stvari dogode – nekidan se novinarima povjerio ministar regionalnog razvoja i europskih fondova Šime Erlić.

Ponovimo. Ministra europskih fondova, čovjeka dakle – kako sama riječ kaže – zaduženog za praćenje trošenja sredstava iz EU fondova, „iznenadilo je“ kad je „vidio vijest“ o hapšenjima zbog nezakonitog trošenja sredstava iz EU fondova. I to je po prilici sve što ministar europskih fondova ima reći na temu pljačke europskih fondova: njemu je „za sada nemoguće reći bilo što više“, jer – valja nam zapamtiti – „ne postoji način da se informira na neki drukčiji način osim putem medija“.

Ministar Erlić samo je posljednji iz dugačke plejade ministara u vladi Andreja Plenkovića koji se u pravilnim vremenskim razmacima silno „iznenade“ vijestima „iz medija“. Općenito, za ljude koji u rukama drže izvršnu vlast hrvatski su ministri katastrofalno loše informirani, a za članove Vlade iz koje je zbog korupcijskih afera otišlo dvadesetak ministara prilično se lako i dalje „iznenađuju“ korupcijskim aferama.

Eto, kad već spominjemo europske fondove, ministar Erlić na to je mjesto došao umjesto Nataše Tramišak, smijenjene zbog sumnjivih natječaja za održavanje sustava eFondovi, a i sama ministrica Tramišak na to je mjesto došla umjesto notorne Gabrijele Žalac, koja je zbog pljačke europskih fondova i uhapšena. I nakon svega, međutim, ministar Erlić silno je „iznenađen“ pljačkom europskih fondova. Opet, kako bi on o tome mogao išta znati? „Ne postoji“, jebiga, „način da se informira na neki drukčiji način osim putem medija“.

Sve od samih početaka Plenkovićeve vlade, kad je ono ministar državne imovine Goran Marić jednako bio „iznenađen“ otkrivši kako je u upravu Tehničkih servisa Hrvatskih željeznica imenovan rođeni mu brat Svetimir, za što je „saznao putem medija“, pa sve do ministra financija Zdravka Marića, kojega je lani „iznenadila vijest“ da USKOK istražuje ministra Darka Horvata, „za što je saznao iz medija“, hadezeovci nikad ni o čemu pojma nisu imali: tek, stanare zgrada oko Markova trga svako malo trgnu krikovi šokiranih HDZ-ovaca. Doktor im onda nakon reanimacije strogo zabrani čitanje portala, ali – shvatili ste – „ne postoji način da se informiraju na neki drukčiji način“.

Hadezeovci tako neodoljivo podsjećaju na zloglasnog majora JNA Veselina Šljivančanina, koji je onomad – nakon što je zbog zločina u Vukovaru pred Haškim sudom osuđen na deset godina robije – izašavši iz zatvora mrtav ozbiljan izjavio kako je „za zločin na Ovčari saznao iz medija“.

A nitko u tim stvarima nije bolji od samog majora HDZ-a Andreja Plenkovića, čovjeka koji je iznenađivanje i saznavanje iz medija izmislio i patentirao. Samo nekoliko dana prije šokiranog ministra Erlića, recimo, premijer Plenković komentirao je aferu sa saobraćajnom nesrećom pijanog vukovarsko-srijemskog župana Damira Dekanića, „iznenađen“ izjavivši kako „o tome nema drugih informacija od onih koje su u eteru“. Ni za samog predsjednika Vlade, eto, „ne postoji drukčiji način da se informira“.

I tako evo već punih šest godina, sve otkako se jednog dana 2017. Andrej Plenković uputio raditi ono što premijeri rade – svečano dakle otvoriti zagrebački Interliber – pa se silno „iznenadio“ kad je „vidio vijest iz medija da je uhićen Ivica Todorić“. Već sljedeće, 2018., pukla je afera Borg, a iznenađeni je premijer Plenković, kako su saopćili iz Vlade, „za plaćanje podsavjetnika saznao iz medija“. Baš kao što ga je „iznenadila“ i afera njegova zamjenika Vase Brkića s odavanjem policijskih tajni prostitutkama, za što je premijer, jasno, „saznao iz medija“.

Čudo su mediji, svašta živ čovjek sazna iz medija. Kad su ono pred izbore 2020. Plenkovićev HDZ i Domovinski pokret pregovarali o raspodjeli fotelja, iznenađeni predsjednik Vlade „za to je saznao tek iz medija“. U to vrijeme, recimo, HSS je u Saboru postavio pitanje stana koji nezakonito koristi sisačko-moslavački župan Ivo Žinić, a premijer je za to „iznenađen“ čuo tek nakon godinu dana. I to, naravno, „iz medija“. Kao što se silno „iznenadio“ kad je ono nakon HDZ-ove afere u Vinogradskoj bolnici zamoljen da komentira svoj izbor novog ravnatelja, iznenađen objasnivši kako je za to „saznao pročitavši vijest u novinama“.

Možda i najslavniji slučaj Plenkovićeva iznenađenja i saznanja iz medija bilo je spomenuto hapšenje njegove omiljene ministrice europskih fondova Gabrijele Žalac. „Naravno da me iznenadila ova vijest“, rekao je tada Plenković novinarima. „Što se tiče tog slučaja, znam samo ono što sam sada pročitao na internetu, drugo ne znam ništa.“ Potpuno isto bilo je i kad je policija banula u kuću ministra graditeljstva Darka Horvata. „Vidjet ćemo što će se događati jer nemamo pravu informaciju“, rekao je iznenađeni premijer Plenković. Iznenađeniji je bio još samo kad je koji mjesec kasnije smijenjena Gabrijelina nasljednica Nataša optužila stranku za prijetnje i zastrašivanja. „Bilo bi mi draže da sam za ovu situaciju znao odmah kada se pojavila, a ne da za to saznam nekoliko mjeseci kasnije, i to iz medija“, požalio se predsjednik Vlade.

Konačno, nesretni je premijer tek iz medija saznao i za aferu svog ministra poljoprivrede i potpredsjednika Vlade Tomislava Tolušića. „Iznenađen sam, nisam imao pojma o tome ništa“, bila je prva Plenkovićeva reakcija. Čak ni kad je početkom ove godine izbila afera sa SMS-prepiskom Gabrijele Žalac i Josipe Rimac, u kojoj se pojavio stanoviti tajanstveni „šef AP“, Andrej Plenković o tome nije znao „ništa više od onoga što je pročitao u novinama“.

Zanimljiva je stoga i znakovita bila rečenica koja je isplivala tjedan dana kasnije, kad je Nacional objavio i poruke donedavnog posebnog Plenkovićevog savjetnika Josipa Jelića i bivšeg predsjednika Uprave Hrvatskih šuma Krunoslava Jakupčića, u kojima dogovor oko plaćanja nekih računa preko stranke Jakupčić zaključuje riječima: „Samo da šef ne sazna.“

„Samo da šef ne sazna.“ Kako vidimo, Jelić i Jakupčić – baš kao i Žalac i Rimac – sve su pomno isplanirali do posljednjeg i najsitnijeg detalja, zaboravivši onaj ključni: Plenković prati medije. Da nije, eto, novinara i medija, ne bi premijer Plenković imao pojma niti što mu se događa u Vladi, a kamoli u državi. Možemo samo zamisliti obiteljsku dramu kad je šokirani premijer ono prije godinu dana iz medija saznao da mu je žena trudna. Žena mu bila trudna treći put, a on „prvi put čuo“.

„Prvi put čujem“, slavna je i najčešća Plenkovićeva rečenica, sve otkako su ga prije pet godina novinari zamolili da komentira masovni odlazak članova HDZ-a iz ogranka Žitnjak, a on iznenađen odgovorio: „Nemam pojma, prvi put čujem o tome.“ Ili kad je onomad nakon razlaza HDZ-a s Mostom cijela država brujala o stranačkim izborima: „Izbori u stranci? Prvi put čujem.“ Ili kad je ono HUP optužio HDZ da Nacionalni plan gospodarskog oporavka koristi za lokalne izbore: „Prvi put čujem.“ Ili kad je njegova Vlada nedavno optužena da je znala za preprodaju plina iz slavonske Plinare: „Prvi put to čujem. Tko je to, kad i kome rekao?“ Ili kad su prije koji mjesec HDZ-ovi geometri uhvaćeni u parceliranju Istre: „Nemam pojma o tome, prvi put čujem za to.“

Onako kako je Winstona Churchilla povijest upisala slavnim citatom o „krvi, znoju i suzama“, Johna Kennedyja čuvenim apelom da se „ne pitate što vaša zemlja može uraditi za vas“, Martina Luthera Kinga antologijskim govorom „I have a dream“, a Baracka Obamu glasovitim sloganom „Yes, we can“, tako će jednog dana na podnožju velikog spomenika Andreju Plenkoviću – majstorski uhvaćenom u trenutku historijskog šoka i nevjerice – stajati uklesano njegovo slavno: „Nemam pojma, prvi put čujem.“

Sve što je ikad „prvi put čuo“ Plenković je iznenađen čuo od novinara, sve o čemu „nije imao pojma“ doznao je „čitajući novine i portale“, baš sve što su mu podmukli hrvatski ministri ikada radili iza leđa – pazeći „samo da šef ne sazna“ – šef je na koncu „saznao iz medija“, i što je šef na kraju poduzeo? „Ovo što gledamo zadnjih godina nije dobro, zlorabe se informacije iz nečijih arhiva, mobilnih uređaja ili mjera pod kojima je netko bio. Smatramo da to nije dobro“, rekao je nedavno šef, najavljujući izmjene Kaznenog zakona i kriminalizaciju – „curenja informacija“!

Sve što zna o životu, politici, prirodi i društvu Plenković je, eto, „saznao iz medija“, ni o čemu na svijetu siromah pojma ne bi imao da nema medijskog „curenja informacija“, i on je na kraju, jasno – što drugo da radi? – odlučio sankcionirati „curenje informacija“.

Ako, shvaćate, za Plenkovića i njegove ministre zaista „ne postoji način da se informiraju na neki drukčiji način osim putem medija kad se te stvari dogode“, u tom slučaju – kad se dakle „te stvari dogode“ – treba, sasvim logično, zaustaviti medije. „Samo da šef ne sazna.“

Ne zna šef, kako vidimo, baš mnogo, sve u svemu zna samo jednu stvar, ali zna je jako dobro: zna on kako u njegovom poslu prolaze ljudi koji previše znaju.

(Portal Novosti, foto: NDNV)