Prvo smo ja i onaj ludi Vele u Nedjeljnoj Dalmaciji napravili jedan podlistak koji se zvao Feral. Ja sam u tom Feralu pisao jednu rubriku koja se zvala Bilježnica Robija K. Robi K. je bio dječak koji je najprije išao u drugi razred IIa, a onda je išao u treći razred IIIa. U Bilježnici Robija K. ja sam malo zajebavao tatu i mamu, učiteljicu Smilju i rulju iz razreda, plus sam malo zajebavao Partiju, vojsku, državu, mudrog vođu i bratstvo-jedinstvo naših naroda i narodnosti. Partija se zvala Savez komunista Jugoslavije, vojska se zvala Jugoslavenska narodna armija, država se zvala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, a mudri vođa se zvao drug Tito.

Drug Tito je imao ideju kombinirane strukture oružanih snaga u uvjetima socijalističkog samoupravljanja i podruštvljavanja obrambenih poslova, koja je izvedena iz iskustava Narodnooslobodilačke borbe i prožeta marksističkom idejom o naoružanom narodu bila temelj moderne jugoslavenske države.

To nisam rekao ja, nego je to na Dan armije 1986., na četrdeset petu godišnjicu stvaranja JNA rekao jugoslavenski ministar obrane. Ministar obrane tada se zvao savezni sekretar za narodnu obranu, a savezni sekretar za narodnu obranu zvao se Branko Mamula. Savezni sekretar za narodnu obranu Branko Mamula bio je admiral flote, Titov prijatelj, partizanski borac i zajeban lik.

Onda sam ja u Feralu napisao Bilježnicu Robija K. u kojemu sam se malo zajebavao sa saveznim sekretarom za narodnu obranu Brankom Mamulom. Kad sam ja išao u IIIa bila je popularna pjesma Nedžada Salkovića „Ne klepeći nanulama“, koju su svi pjevali na svadbama i dernecima i sprovodima, kad bi se recimo slavio neki jubilej ili recimo sahranjivala nečija majka. Ja sam zato Bilježnicu Robija K. o admiralu Mamuli završio rečenicom „Ne klepeći mamulama“. Onda je urednik Kizo dobio blagi ošamut i prije puštanja u štampu krenio na offset ploči izgrebat „mamule“ da ih prepravi u „nanule“, ali ja sam mu rekao da će se sad samo još bolje vidit. Onda je sutradan izašla Nedjeljna Dalmacija u kojoj se još bolje vidilo „ne klepeći mamulama“.

Onda je blago popizdila Politička uprava JNA, pa našim novinama poslala upozorenje da Robi K. prelazi sve granice prihvatljivog. Onda je blago popizdila i Udba, pa me pozvala na hitni informativni razgovor. Onda je blago popizdio i općinski javni tužitelj Branko Tolić. Onda je Udba pitala javnog tužitelja barba Branka: „Koja bi zatvorska kazna bila dovoljna da se opameti onaj mali, kako se ono zove?“ Onda je barba Branku uletilo tupilo od nekuženja, pa je Udba rekla: „Koja bi zatvorska kazna bila primjerena za onoga huligana iz Ferala, kako se zove?“ Onda je barba Branko odgovorio: „Robija?“ Onda je Udba rekla: „Znamo da je za njega robija, nego kako se ono zove?“

Onda je državni tužitelj protiv mene i onoga Vele podigao optužnicu zbog širenja lažnih vijesti, vrijeđanja tekovina socijalističke revolucije i uznemiravanja radnih ljudi i građana. Onda nas je splitski Općinski sud oslobodio, pa se onaj javni tužitelj barba Branko žalio. Onda nas je oslobodio i Okružni sud, pa se barba Branko opet žalio. Onda se Jugoslavija iznenada raspala, pa se barba Branko više nije žalio.

Onda smo ja i oni ludi Predrag i Boro napravili naše privatne novine koje su se zvale Feral Tribune. U tom Feralu Predrag i Boro su pisali pizdarije, a ja sam pisao rubriku koja se isto zvala Bilježnica Robija K. U Bilježnici Robija K. ja sam zajebavao tatu i mamu, učiteljicu Smilju i rulju iz razreda, plus sam zajebavao Partiju, državu, marksističke ideje, Narodnooslobodilačku borbu i bratstvo-jedinstvo naših naroda i narodnosti. Partija se zvala Hrvacka demokratska zajednica, Narodnooslobodilačka borba se zvala Domovinski rat, marksističke ideje su se zvale Sveto pismo, država se zvala Republika Hrvacka, a bratstvo-jedinstvo naših naroda i narodnosti zvalo se hrvacko zajedništvo i svehrvacka pomirba ustaša i partizana.

Svehrvacka pomirba ustaša i partizana bila je na primjer sam temelj moderne hrvatske države koji se simbolički trebao udariti upravo na prostoru nekadašnjeg ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac. Ne zato da prikrijemo žrtve ustaškog terora, nego da podsjetimo da je hrvatski narod stradavao pod različitim zastavama, ali i da je sada općom pomirbom došlo do hrvatske slobode i hrvatske države. U kojoj u Jasenovac kao hram svehrvatske pomirbe treba prenijeti kosti ustaša, partizana i svih palih za Hrvatsku.

To nisam rekao ja, nego je to 1996. u Jasenovcu rekao mudri vođa, kad je položio vijenac za sve jasenovačke žrtve fašizma i NDH, plus one koje je pogubio komunistički režim. Mudri vođa se zvao Vrhovnik, a Vrhovnik se zvao Franjo Tuđman. Hrvacki Vrhovnik Franjo Tuđman bio je general JNA, Titov prijatelj, partizanski borac i zajeban lik.

Onda smo se mi rulja u Feralu malo zajebavali s vrhovnikom Tuđmanom i svehrvackom pomirbom. Ja sam napisao: „Ražalovani komunistički general vratio se na vlast kao deklarirani sljedbenik generalisimusa Franca, koji je dao pobiti, mučiti ili prognati sve živo što se nije slagalo s njegovim režimom, a kako bi mogao nesmetano pomiješati kosti mrtvih falangista i republikanaca, te na taj način održavati mir u zemlji. Tu fiks-ideju usvaja i naš general Franjo, koji najavljuje ozbiljenje svoje davne prijetnje o izgradnji Hrvatske Santa Guadarrame u Jasenovcu. Zemlju koju napuštaju živi, naš francist kani širokogrudno otvoriti mrtvima, pokazujući na do sad najbrutalniji način kakvi mu Hrvati zapravo trebaju.“

Onda je hrvacki Vrhovnik Franjo Tuđman blago popizdio i rekao da smo mi rulja iz Ferala prešli sve granice prihvatljivog. Onda je blago popizdio i općinski javni tužitelj. Općinski javni tužitelj zvao se državna odvjetnica, a državna odvjetnica zvala se Višnja Lončar. Onda je barba Franjo pitao državnu odvjetnicu tetu Višnju: „Koja kazna je dovoljna da se opameti onaj mali, kako se ono zove?“ Onda je teti Višnji uletilo tupilo od nekuženja, pa je barba Franjo rekao: „Koja bi zatvorska kazna bila primjerena za onoga huligana iz Ferala, kako se zove?“ Onda je teta Višnja odgovorila: „Robija?“ Onda je barba Franjo rekao: „Znam da je za njega robija, nego kako se ono zove?“

Onda je državna odvjetnica protiv mene i rulje iz Ferala napisala optužnicu zbog uvrede mudrog vođe Vrhovnika Franje Tuđmana. Onda nas je zagrebački Općinski sud oslobodio, pa se teta Višnja žalila. Onda nas je oslobodio i Županijski sud, pa se teta Višnja opet žalila. Onda je Vrhovnik Franjo Tuđman iznenada umro pa se teta Višnja više nije žalila.

Onda je nekidan onaj ludi Kokan Mladenović za četrdeseti rođendan Robija K. u Hrvackom narodnom kazalištu u Splitu napravio predstavu „Robi K.: Crvenkapa je mrtva“. U predstavi „Robi K.: Crvenkapa je mrtva“ malo sam zajebavao tatu i mamu, učiteljicu Smilju i rulju iz razreda, plus sam malo zajebavao Partiju, vojsku, državu i ostale svetinje našeg naroda i narodnosti.

Ostale svetinje našeg naroda i narodnosti su na primjer sve što je Hrvatima sveto, a Robi K. je otvoreno omalovažavao žrtvu Vukovara, rugao se s Gospom iz Međugorja, vrijeđao nacionalne vrijednosti, osjećaje hrvatskog naroda i temelje moderne Hrvatske, sprdao s Domovinskim ratom, simbolom borbe za slobodu i neovisnost, i promicao ideologije koje vrijeđaju žrtve Domovinskog rata, uništavaju nacionalni identitet i relativiziraju povijesne činjenice. I naravski prelazio sve granice prihvatljivog.

To nisam rekao ja, nego su to rekli barbe iz Domovinskog pokreta. Domovinski pokret je mala Partija, nešto kao velika Partija, samo gluplja. Onda su barbe iz male Partije pitali općinskog državnog odvjetnika: „Koja kazna bi bila dovoljna da se opameti onaj mali iz predstave, kako se ono zove?“ Onda je državnom odvjetniku uletilo tupilo od nekuženja, pa su barbe iz male Partije rekli: „Koju kaznu bi trebalo razrezat onome huliganu iz predstave, kako se zove?“ Onda je državni odvjetnik odgovorio: „Robiju?“ Onda su barbe iz male Partije rekli: „Znamo da se zove Robi, nego koju kaznu?“

A mi rulja iz Ferala sad čekamo oće li prije iznenada umrit mudri vođa ili će se prije iznenada raspast država.

(Portal Novosti/foto: Autonomija)