Davno prije Yahooa i Googlea bio je telefonski broj 981: ukucali biste ga u tastaturu plastičnog zelenog Iskrinog telefona – na onim starijim, crnim, okrenuli biste ga brojčanikom – nakon čega bi se javila drugarica Služba informacija, koja bi strpljivo saslušala sumanuto neko vaše pitanje: u sumanutijem slučaju koliko je sati u Porto Allegreu ili kad polazi posljednji trajekt iz Vladivostoka za Donghae, a u nekom razumnijem, primjerice, kako se u Majstoru i Margariti zvao pas Poncija Pilata.

Kad sam bio mali, Službu informacija smatrao sam – uz astronauta – najuzbudljivijom profesijom na svijetu. Nisam, međutim, sanjao tek kancelariju ispunjenu knjigama, enciklopedijama, rječnicima, pjesničkim antologijama, geografskim kartama, voznim redovima engleskih i sovjetskih željeznica, i velikim crnim telefonom na kojega će me nazivati svjetski putnici, puki znatiželjnici i pijanci što se u gostionicama klade kako se zove pas Poncija Pilata u Majstoru i Margariti: eh da, davno prije Yahooa i Googlea pijanci su se u gostionicama svađali oko toga kako se zove Pilatov pas u Majstoru i Margariti.

Kad sam bio mali, mislio sam – znao sam – da ni Služba informacija ne zna sve, i da mora postojati posao generalnog direktora OOUR-a Svjetska Pamet, nepoznat neki tajni telefonski broj kojega u krajnjoj nuždi, kad nemaju odgovora, nazivaju i same sveznajuće drugarice iz telefona 981. Zamišljao sam pitanja na koja one u svojim leksikonima, atlasima i voznim redovima nemaju odgovora, i broj kojega Služba informacija zove u krajnjoj nuždi: taj sam posao, eto, sanjao kad sam bio mali, to sam želio biti kad odrastem.

To ili astronaut.

Kako je i kad točno moj život krenuo ukrivo, đavo će znati, tek na koncu sam, umjesto u pošti ili u svemiru, završio u novinskoj redakciji. Tamo, u nervoznim redakcijama – shvatit ću kasnije – završavaju ljudi sveznanja i svepameti nedovoljne za svoj stol i svoj crni telefon u kancelariji poštanske Službe informacija. Tamo sam, međutim, otkrio i da zaista postoji OOUR Svjetska Pamet, i njegov generalni direktor, i njegov tajni telefonski broj kojega u krajnjoj nuždi, kad nemaju odgovora, nazivaju i sami sveznajući redakcijski enciklopedisti. Do danas pamtim taj broj: najprije je bio 552-764, a onda, malo kasnije, 512-357.

Pamtim te brojeve jer je to bilo posljednje što mi je pamtiti uopće trebalo. Sve drugo, sve ostalo pamtio je i zapamtio glas s broja 552-764: otkako sam ga prvi put okrenuo, u ljeto 1988., i vlastiti mi je život u nejasnoj magli.

Eh, da: davno prije Yahooa i Googlea bio je Predrag Lucić.

Ako je književnost u pravu – a samo je književnost u pravu – i ako odlaskom jednog čovjeka zaista skončava cijeli jedan svijet i završava cjelokupna njegova povijest, onda je odlaskom Predraga Lucića završila veličanstvena historija jednog nepojamno ogromnog svijeta, nikad više do kraja istraženog, toliko velikog da su se naši vrtjeli oko njega, svaki u svojoj orbiti. Kurtoazno se u ovakvim prilikama kaže kako je nečijim odlaskom nestao i jedan dobar dio nas, ali ničega kurtoaznog nema kad kažem kako je Predragovim odlaskom zanavijek otišao i jedan golemi dio mene, cijeli zapravo jedan ja: izblijedio je i tiho nestao poput onih slika i ljudi iz fantastičnih filmova o vremenskim putnicima, kad u jednoj od mogućih prošlosti – kako, đavo će znati – u jednom trenutku život krene u nekom potpuno nepredviđenom pravcu, pa u jedinoj sadašnjosti koju imaš iznenada, samo tako, izblijediš i nestaneš.

Uopće se ne zajebavam. Ja se, recimo, dobro sjećam trenutka kad mi je život krenuo ovamo. Cijelog se vlastitog života, najzad, do te 1988. dobro sjećam. Bio je početak ljeta, bio sam apsolvent likovne kulture i povijesti umjetnosti, zaveden novinarstvom i zatočen u uredništvu Omladinske iskre, i bilo je vruće lipanjsko jutro kad je jedan debeli upao u redakciju tražeći da me upozna. Tih je dana, naime, odlazio u vojsku i predložio mi je da zajedno s njegovim prijateljem nastavim raditi satirični prilog Nedjeljne Dalmacije. Debeli je bio Viktor Ivančić, a njegova sam prijatelja upoznao sutradan na kavi na Prokurativama. Izgledao je kao nepoznati brat Gorana Bregovića, kojega obitelj ne poziva na nedjeljne ručkove jer je nezgodan kad popije, pa miješa Captain Beefhearta i Mitra Mirića. Popio je taj tip dupli pelinkovac i dao mi svoj telefonski broj, a ja pojma nisam imao da je to taj mitski tajni telefon, broj kojega zoveš kad ne znaš.

Poslijepodne sam nazvao taj broj i prvi put mu rekao da ne znam: ne znam, eto, možemo li to, sami nas dvojica, cijelu jednu novinsku stranicu svakoga tjedna. Koji dan kasnije nazvao sam taj broj i rekao mu da nemam pojma tko je taj Dragiša Pavlović, jebem njega i Dragišu Pavlovića. Još koji dan kasnije nazvao sam taj broj i rekao mu da ne znam valja li išta to što sam napisao. Sutradan – bila je srijeda, 6. srpnja 1988. – nazvao sam taj broj i rekao mu da nemam pojma gdje je buffet Radost.

I to je posljednje što pamtim.

Ili barem posljednje što pamtim dobro. Nazivao sam taj broj još bezbroj puta, ali odavno više ne znam što sve nisam znao. Sljedećih trideset godina mi je u izmaglici, iz koje s vremena na vrijeme izrone tek fragmenti krzavih rubova. Zakotrljalo se i otkotrljalo tih trideset godina mahnito brzo, kao u vagon-restoranu poludjeloga vlaka bez kočnica, cijela jedna povijest svijeta odigrala se u njegovim prljavim prozorima prije nego što je na koncu izletio iz tračnica. Za njim, pobacane uz prugu, ostale su samo krhotine.

Bilo ih je lako skupljati i sastavljati dok se javljao broj 552-764, kasnije 512-357, a još kasnije neki mobiteli dugačkih brojeva. Predrag nije bio samo naša Služba informacija – naš privatni Konstantin Porfirogenet, jedini izvor naših životopisa, samo od starog Konstantina pouzdaniji i nama suvremeniji – nego i točan putokaz na svakom raskršću, skretničar japanske preciznosti. I bilo je lako. Naše su biografije bile u sigurnim rukama. U jednom stanu u Omiškoj ulici, ispunjenom knjigama, enciklopedijama, rječnicima, pjesničkim antologijama, geografskim kartama, voznim redovima engleskih i sovjetskih željeznica, i telefonom na kojega ćemo ga nazivati svaki put kad se ne budemo mogli sjetiti kad smo se točno i u kojoj gostionici pijani kladili kako se zvao pas Poncija Pilata u Majstoru i Margariti. I kako se ono uopće zvao.

Onda su došli Yahoo i Google, ali šta znaju Yahoo i Google. Yahoo i Google nemaju točnih odgovora, već samo onih koje želiš. A malo ih želi točne. Još manje ih zna. Predrag je pak bio jedan od takvih, čovjek koji je želio točne odgovore i koji je točne odgovore znao. Nije to Služba informacija. To je broj kojega sama Služba informacija zove u krajnjoj nuždi, onoj kad znaš da je odgovor na pitanje točan, ali ne znaš je li točno pitanje. To je bio posao za generalnog direktora. Za Predraga Lucića.

I ako je književnost u pravu – a samo je književnost u pravu – i ako je odlaskom Predraga Lucića završila historija jednog nepojamno ogromnog svijeta, nikad više do kraja istraženog, toliko velikog da su se naši vrtjeli oko njegovog, mi smo u tom praznom kozmosu ostali bez najsjajnije zvijezde, da po njemu glavinjamo i sudaramo se nesigurni u vlastite orbite.

Počet ćemo onda ispočetka: ja ću početi ispočetka, i nastaviti tamo gdje sam stao u jednoj od mogućih prošlosti, ljeta 1988., onoga dana kad je debeli upao u redakciju, onoga jutra kad mi je tip s broja 552-764 rekao kako je siguran da možemo. Sve između – ovih trideset godina u nejasnoj magli – slagat ću kako znam, od odlomljenih fragmenata što nakon Predraga slobodni lebde svemirom, i napraviti od toga svoj privatni mit, jer pouzdanog izvora više nemam. Bit ću u tom nepojamno velikom i praznom kozmosu sakupljač krhotina, služba nepouzdanih informacija.

To ili astronaut.

•••

Eh, da: zvao me te noći u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, zajebavaju se Viktor, Boro i Predrag na sahrani Miljenka Smoje, pa pričaju što bi voljeli da o njima, jednog dana kad umru, govore nad odrom. “Ja bih volio”, započe Viktor, “da kažete kako sam bio istinoljubiv i pošten čovjek kojemu je jedno ljudsko biće bilo važnije od cijele države.” “Ja bih volio da kažete kako sam volio ljude i kako sam imao mnogo prijatelja”, doda onda Boro, a Predrag će na kraju: “Ja bih volio da kažete: ‘Ljudi, eno se miče!’”

(Oslobođenje)