Za Borisa Budena, filozofa, teoretičara kulture, publicistu, intelektualca bez nacionalne odrednice, već dugo žitelja Berlina, važi da „daje intervjue koji su aktuelni decenijama“, a da njegove reči čitaoca/slušaoca „čine pametnijim“. Za Radar Buden sa kritičke distance sagledava ovdašnja trenutna zbivanja, ne ostajući dužan ni zapadnim politikama. Za pitanja o eskalaciji ratova i rastućoj tenziji između vodećih svetskih sila, (ne)mogućnosti revolucionarne imaginacije u svetu pred kolapsom…, biće otvoren 18. decembra, nakon što u okviru Filozofskog teatra, u Bitef teatru, otvori temu Tranzicija ka ničemu.

Šta je trenutno najvidljivije u Srbiji ako se posmatra iz Berlina? Protesti studenata, đaka, seljaka, advokata.., ili onaj na koga su ti protesti usmereni?

Ništa nije vidljivo u Srbiji iz perspektive Berlina, samo litij, naravno. A što se tiče studentskih i ostalih protesta, problem je u ekonomiji zapadne pozornosti koja je već odavno u ratnom stanju. Sve što se politički zbiva na istoku Evrope, a sve više i na zapadu, svodi se na jednostavnu binarnu logiku: ili si za Rusiju i Putina ili za Zapad, Evropsku uniju i NATO. Ništa drugo se više ne vidi, ni društvena stvarnost, ekonomska kriza, problemi deindustrijalizacije, depopulacije, kulturne dekadencije, a prije svega odnosi vlasništva, izrabljivanje ljudi, rasulo zastarjele infrastrukture, oligarhijske odnosno kompradorske političke elite, potpuno otuđene od svojih elektorata, napokon, potpuni gubitak suverenosti, ekonomske, nacionalne, društvene.

To dakako ne znači da ljudi koji protestiraju u Srbiji ne mogu privući pozornost zapadnih medija, usprkos njihovom fokusu na rat u Ukrajini i „regime change“ u Siriji – masakr u Gazi je ionako izvan tog fokusa. Neka podignu zastave EU, SAD, NATO-a i Ukrajine. Nek im glasnogovornice, na super engleskom, poruče da su to „pro-democracy“, „pro-western“ i „pro-Europe“ protesti, dakle „anti-Putin i anti-Russia“ i odmah će doći i Si-En-En i Bi-Bi-Si, a bit će i para za demokratsko civilno društvo, ako ni za šta drugo, barem za contemporary art.

Karakteristika trenutnog bunta mladih jeste njihova želja da ostanu u nekoj boljoj Srbiji. Šta njih razlikuje od onih koji bi da što pre pobegnu u neku od zemalja EU?

Mislim da je riječ o tektonskom pomaku u svijesti tih mladih ljudi. Tranzicijski ideološki balon se ispuhao. Vrijeme u kojem je važilo – kojegod da je pitanje, odgovor je „zapad“ ili „Evropa“ – definitivno je prošlo. Pa njima se već preko 20 godina, dakle čitav njihov život, utuvljuje u glavu da je Evropa super, ali da oni nisu dovoljno dobri za nju, da moraju položiti još jedan ispit iz demokracije, pa još jedan iz pravne države, pa još jedan iz civilnog društva, pa još jedan iz poduzetničke ingenioznosti, pa tako unedogled. Od njih se traži da entuzijastički sudjeluju u ritualnom samopljuvanju, da svakoga dana sami sebe podsjećaju na svoj civilizacijski manjak, na to da su endemski korumpirani, da im je kršenje pravila i zakona u balkanskoj krvi, da ili neće ili ne znaju radit, ili ako znaju i hoće, da ne znaju upravljati plodovima svoga rada, da lažu, kradu i mrze preko svake evropske, dakle civilizacijske mjere. Oni Evropi ne valjaju kao sugrađani, ali su joj dovoljno dobri za kopanje litija.

S druge strane ni ta Evropa nije što je bila. Jedinu stabilnu vladu među vodećim zemljama EU ima postfašistička Italija Đorđe Meloni. Rasistička, antimigrantska desnica preuzima vodeću ulogu u evropskim parlamentima, ako ne izravno, onda kroz politički centar koji sve više posvaja njezine ideološke stavove i političke programe. Glavna meta su joj imigranti, pa i onda kada su, kako se to kaže, bijeli i kulturno odnosno konfesionalno kompatibilni.

Povrh toga, kriza je ušla u samo središte ekonomske moći Unije. Njemačku je zahvatila deindustrijalizacija, jer je tehnološki fatalno zaostala za Kinom. Neoliberalno obećanje onog plimnog vala ekonomskog rasta koji će prije ili kasnije podići sve, pokazao se iluzijom. Čitava Unija, a naročito njezin istok, uključujući periferno susjedstvo kao što je Srbija, srlja u demografsku katastrofu. Naposljetku, Evropa odnosno Zapad, nisu više nikakav moralni uzor. Dok s jedne strane navodno brane međunarodno pravo, teritorijalni integritet i postojeće granice u Evropi, oni istodobno provode ili podržavaju ilegalne vojne intervencije, okupaciju stranih teritorija, njihovu aneksiju, aktivno prekrajaju granice i politički i vojno podržavaju stravične masakre civila, čak možda genocid.

Najgore od svega, Zapad odnosno Evropa, uništava samu mogućnost međunarodne pravde, inzistirajući na nekažnjivosti svojih političara i oficira, bez obzira na zločine koje ovi čine odnosno podržavaju. Evropa, odnosno Zapad, danas je u normativnom smislu mrtva.

Što se naših studenata tiče, šta oni mogu da izgube, a šta da dobiju od aktuelnih protesta?

To bih pitanje prepustio tzv. političkim komentatorima koji su eksperti za dnevnopolitički trač i koji znaju precizno, kao na apotekarskoj vagi, izmjeriti takve dobitke i gubitke. Ja bih, naprotiv, rekao samo ovo: ljudi koji danas u Srbiji protestiraju, na prvom mjestu studenti, već su izgubili ako vjeruju da se problem zbog kojeg su izašli na ulice zove Aleksandar Vučić i da će njegovim uklanjanjem sa scene taj problem biti riješen. U tu zamku totalne personalizacije političkog i društvenog života već su jednom upali s Miloševićem.

A kad je riječ o mogućem dobitku, on se sastoji u svijesti da se ovi protesti danas suočavaju s nečim što je u postojećem sistemu nepopravljivo, dakle u svijesti da su suočeni ne s ovim ili onim korumpiranim političarom, kriminalcem, manipulatorom, nego s intrinzičnim ideološkim limitom političkog sistema u kojem žive, s realnim granicama njegovog epohalnog horizonta. Ili, riječima popularne pjesme, oni su danas dotakli dno sistema parlamentarne demokracije u uvjetima jedne kvazisuverene nacionalne države na semiperiferiji globalnog kapitalizma.

Ukratko, problem s kojim se protesti danas u Srbiji suočavaju zapravo nije više srpski. Srbija je samo mjesto na kojem se on iz specifičnih razloga više ne može maskirati, navlačiti svoje lažne kostime, recimo onaj takozvanog nedostatka demokratske političke kulture, civilizacijskog manjka narodnih masa, loših, nesposobnih elita i slično. Konkretno, dobitak bi bio u pretvaranju te svijesti u neke nove oblike demokratskog organiziranja, institucionaliziranja koji će nadživjeti ne samo Vučića, ako i kada on ode, nego i njegove eventualno bolje replike.

U čemu je razlika između trenutnih i ranijih studenskih demonstracija protiv Miloševića? I, o čemu govori sličnost sa retorikom prethodne vlasti, da su pobunjeni „strani plaćenici“?

Razlika je u tome što su ovi današnji „strani plaćenici“, u mjeri u kojoj ih ima, a sigurno ih ima, za razliku od onih Miloševićevih, sasvim sigurno potplaćeni, čak toliko da njihova navodna potkupljenost nije vrijedna spomena. Nema više onih silnih milijuna dolara uloženih u promjenu režima i njegove profesionalne protagoniste, u takozvane arhitekte globalne demokratske revolucije, mislim na Otpor naravno, koji nisu mijenjali samo Srbiju nego čitav svijet. Kako je to završilo, vidimo danas u Libiji, Egiptu, Iraku, Afganistanu, Siriji i krvavom Donbasu.

Što se dakle optužbe da su strani plaćenici tiče, ljudi koji su danas u Srbiji na ulicama, mogu je odbaciti s prezirom, ali se istodobno moraju suočiti s iskustvom manipulacije kojoj su u doba borbe protiv Miloševića bili izloženi. Njihovi autentični demokratski interesi bili su instrumentalizirani u svrhu nimalo demokratskog interesa globalne neokolonijalne hegemonije. Zato je od odsudne važnosti da ovi protesti u svojem vlastitom demokratskom interesu ostanu suvereni.

Ako nacionalna suverenost, u smislu ekonomske i političke suverenosti nacionalnih država više ne vrijedi ni pišljiva boba, barem kad je riječ o zemljama koje nisu velike ekonomske, političke ili vojne sile, to ne znači da je politička suverenost nebitna. Naprotiv, upravo o njoj je danas u Srbiji riječ.

Konzumentima srpskih režimskih medija servira se neka paralelna „istina“, drastično različita od realnosti koju pokušavaju da ponude nezavisna, ili ako baš mora – opoziciona glasila. Koliko dugo može da opstane tako podeljena država?

To nije samo srpski problem i nije samo problem dviju suprotstavljenih realnosti, odnosno javnosti, Vučićeve i opozicijske. Sama javnost kao sfera proizvodnje i reprodukcije društvene racionalnosti, potpuno se raspala. Od tih fragmenata nemoguće je sastaviti bilo kakvu transparentnu cjelinu u kojoj su pouzdane informacije i njihove navodno objektivne kvazineideološke interpretacije ljudima nadohvat ruke.

Ne postoje više ni takozvani „kvalitetni mediji“ kojima čovjek još uvijek može vjerovati. Kakva je razlika između nekog opskurnog „alternativnog“ medija koji širi teorije zavjere i, recimo, Si-En-Ena koji danas dok Erdogan proglašava najveće sirijske gradove od Alepa, preko Idliba do Rake i čak Damaska, novim turskim provincijama i zajedno s Netanijahuom povlači granicu između Turske i Izreala na dvadesetak kilometara od Damaska, euforično slavi pobjedu demokracije u Siriji i otvoreno rebrendira dojučerašnje džihadističke teroriste u borce za demokraciju i slobodu. Ni administracije navodno najuzornijih zapadnih demokracija nisu ništa pouzdanije.

Sjetimo se samo Kolina Pauela koji je u Vijeću sigurnosti s onom smiješnom epruveticom, navodnim dokazom da Sadam Husein posjeduje antraks, napravio budalu od sebe pred čitavim svijetom – da bi lažima opravdao rat koji će odvesti u smrt pola milijuna civila, stvoriti Islamsku državu i pretvoriti Bliski istok u mjesto permanentog rata i kaosa koji traje do danas.

Zato je, paradoksalno, dobro da se šire teorije zavjere. Da stalno podsjećaju ljude da mogu vjerovati samo onoj javnosti koju sami u svojoj emancipacijskoj praksi stvore. Da skratim, danas su studenti u Srbiji sami svoj medij, jedini medij kojemu se može vjerovati.

U sklopu zamajavanja javnosti, potežu se i sukobi između partizana i četnika, između ostalog i inicijativom gradonačelnika Beograda Aleksandra Šapića da se poruši Kuća cveća i podigne spomenik Draži Mihailoviću. Može li se na iskopavanju kostura iz prošlosti održavati na vlasti?

Može, i to uspješno. Pa upravo gospodin Šapić odlučno vodi Srbiju u njenu evropsku budućnost. Samo da podsjetim, Evropski je parlament u svoje čak tri rezolucije velikom većinom glasova podržao teoriju o dva totalitarizma, fašističkom i komunističkom, pa je uklanjanje onog totalitarista s Dedinja stvar evropeizacije Srbije. U tome će se uostalom Srbija sasvim približiti Hrvatskoj.

Teoriju o dva totalitarizma otvoreno podržava ne samo HDZ, nego čak i lijevi Možemo. Oni naime u Evropskom parlamentu sjede zajedno sa Zelenima koji su glasali za sve te tri rezolucije. Šapić je potpuno u pravu. S Titom se ne može u Evropu, ali s Dražom se može. On je preteča ne samo svih srpskih proevropskih i prozapadnih otporaša, nego će se tek u Evropi naći u svom pravom društvu. Recimo, zajedno s onim figurama iz Muzeja njemačkog pokreta otpora, onim pruskim generalima u Vermaht uniformama, kao što je fon Štaufenberg, koji su 1944. pokušali ukloniti Hitlera kako bi zajedno sa zapadnim saveznicima nastavili rat protiv boljševizma. A s druge strane, Hrvatska je spremna prihvatiti te kosti. Kumrovec je odavno pretvoren u etno-park, kako piše hrvatska Vikipedija, „prvi i najpoznatiji hrvatski etno-muzej na otvorenom koji otkriva svu ljupkost arhitekture Hrvatskog zagorja s kraja 19. i početka 20. stoljeća.“ Tu bi Titove kosti u ljupkom etno-okruženju završile kao prvorazredna atrakcija za kineske turiste. A i Tito bi ostao, da nije postao Tito, benigni zagorski mužek. Čak ni pravi Hrvat. I tu onda više nikoga od ovih naših političkih elita ne bi bolno podsjećao da su jeftine, prezira vrijedne, podguzne muhe stranih gospodara. Tito je ipak bio suveren, u suverenoj zemlji, čega više nema na ovim prostorima.

Čija je uopšte država ako njeno zlato odlazi u Kinu, zemlja se poklanja stranim investitorima, prema njima kroje zakoni i urbanistički i drugi planovi?

Država je država srpskog naroda, ali su njeni ljudski, prirodni i intelektualni resursi vlasništvo transnacionalnog kapitala i kao takvi imaju tržišnu cijenu, koja se, naravno, određuje u skladu s trenutnim odnosima moći i interesima onih koji imaju tu moć. Danas kada se projekt neoliberalne kapitalističke globalizacije raspada i kada ga zamjenjuje ideologija ekonomskog nacionalizma, na prvom mjestu oličena u figuri Donalda Trampa, jasno je da si taj ekonomski nacionalizam, dakle egoistični protekcionizam, mogu priuštiti samo veliki i moćni. Pa koju će to silnu industrijsku proizvodnju Srbija zaštititi svojim carinama, koga će to ona ugroziti svojim ekonomskim sankcijama? Kapitalizam, prije svega zapadni, u krizi je. Ne može više osigurati rast svima nego samo na račun onoga drugoga. To je recept za rat i možemo samo boga molit da ne završimo kao nečije dronovsko meso na dalekim frontovima.

Vučić redovno u javni diskurs uvodi i „neprijatelje“ Hrvate, pa se sada plasira teza po kojoj se adresiraju hrvatski anarhisti kao inspiratori studentskih blokada. Da li je takav narativ uvek pogodan da se raspale „patriotske“ strasti?

Mislim da ta strategija danas također dolazi do svojih granica, strategija raspirivanja nacionalističkih strasti da bi se eliminiralo političke protivnike i održalo na vlasti. To je ona ista strategija koja je pokrenula raspad Jugoslavije, a koja se Miloševiću više dogodila, no što ju je on lukavo osmislio. Ostalo je bila lančana reakcija u kojoj je nasilje odigralo ključnu ulogu.

Ja zapravo ne vjerujem da su se ljudi spontano nacionalistički mrzili. Naprotiv, bila je potrebna ogromna količina nasilja da bi se ta mržnja stavila u pogon i profunkcionirala kao perpetuum mobile.

Što se tiče same nacionalističke ideologije, ona nije, kako se naivno vjeruje, prije svega opsjednuta prošlošću koju prekraja kako joj se hoće, nego, naprotiv, crpi svu svoju snagu iz svoje projekcije budućnosti. Nacija sebe vidi u dimenziji vječnosti, besmrtnosti. Ako je već izmislila datum svog rođenja, ne može nikako zamisliti svoj kraj, svoju smrt. A upravo se o tome danas radi.

Dani ovih naših nacija su odbrojani. Ova djeca koja se rađaju su zadnji Srbi, Hrvati, Bosanci, Slovenci. Do kraja stoljeća, 60 odsto Hrvatica i Hrvata bit će stariji od 65 godina. Sahranjivat će ih algoritmi, a ne njihova djeca. Prema istraživanju EU, naši jezici neće preživjeti digitalno doba. No ni na pitanje – ima li života nakon Srba i Hrvata – nema jasnog odgovora.

A što ako je treći svjetski rat zapravo već počeo i ako će ta eskalacija završiti u nuklearnoj katastrofi? A što ako se ne nađe rješenja za globalno zatopljenje? Što, dakle, ako nam priroda vrati milo za drago pa nas uništi? Ta pitanja su nova i njih su ovi studenti i svi koji danas staju uz njih svjesni. Svi su oni pod jednim te istim krovom, koji, i to ozbiljno, prijeti da im se sruši na glavu. A nemaju ništa u svojim rukama čime bi se zaštitili. Ništa osim solidarnosti.

Dragana Nikoletić (Radar/foto: N1)