Nezavisni zastupnik unutar mlade i rastuće političke platforme Možemo, Vukovarac iz Zagreba Bojan Glavašević u ratu je izgubio oca, baku i djeda, a tijekom desetogodišnje političke karijere prometnuo se u jednog od najgorljivijih zagovaratelja politike mira i pravednog suživota. U intervjuu otkriva kako vidi sadašnjost i budućnost Vukovara, kako se po vrsti piva otkriva nacionalnost, zašto obilježava sjećanje na sve civilne žrtve rata, ali i kako je biti sin ratnog heroja Siniše Glavaševića. Razgovarali smo i o budućnosti Bosne i Hercegovine, odnosu Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, ali i političkom zaokretu udesno predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, u čijoj je vladi radio i Glavašević.

Ove godine, kad obilježavamo 30 godina od okupacije Vukovara, burnije no ikad raspravlja se kako očuvati grad kao mitsko mjesto Domovinskog rata, a da mu se istovremeno dozvoli i da živi. Kako Vi gledate na tu situaciju?

– To naprosto nije moguće pomiriti. Ne može neki grad biti istodobno mjesto posebnog pijeteta i mjesto svakodnevice jer to dvoje naprosto ne ide skupa. Sociolog sam i iz sociološke perspektive stvar je vrlo jasna: mjesta posebnog pijeteta su ili hramovi ili groblja, dakle, sveta mjesta, a na svetim mjestima vrijede posebna pravila ponašanja i to ni na koji način nisu mjesta svakodnevice, nego nečeg izvanrednog. A grad je po svemu mjesto svakodnevice i u njemu se ljudi ponašaju kako se ljudi ponašaju u svakodnevici: smiju se, napiju se, rade, imaju i dobre i loše dane, dakle, rade sve ono što čini ljudski život, ali tog na svetim mjestima ne može biti. Ako se cijeli fizički i simbolički prostor grada želi pretvoriti u sveto mjesto, onda taj prostor naprosto ne može biti prostor svakodnevice i to se u Vukovaru jasno vidi.

Kakve to posljedice ima po život u Vukovaru?

– Proces sakralizacije Vukovara je cijelo ovo vrijeme, od mirne integracije naovamo, odbijao ljude i u posljednjih deset godina imamo masovno iseljavanje. Otišla je trećina stanovništva, a razlog tome je prvenstveno svakodnevica. Ne može grad istovremeno biti prostor na kojem vrijede posebna, izvanredna pravila – zbog čijeg nepoštivanja odmah bivaš proglašen izdajnikom – i biti mjesto na kojem ljudi vode svoje normalne živote. Na kraju krajeva, taj hram u koji se Vukovar želi pretvoriti, posvećen je trenutku najveće tragedije i taj sveti trenutak je zamrznut, želi ga se pošto-poto sačuvati, ali nitko ne želi živjeti u takvom trenutku. Ljudi žele živjeti svoje živote; možeš se podsjetiti na tu strašnu tragediju jednom godišnje, ali ostatak godine želiš živjeti svoj život i to je to.

Bi li se to promijenilo kad bi se prostor od posebnog pijeteta ograničio na masovna stratišta poput Ovčare i Veleprometa, a grad pustilo da nastavi sa životom, premda je i sam bio stratište?

– Da, tako bi to trebalo biti. Fizički prostor grada je jako bitan, ali bitan je i simbolički prostor grada. Svatko će se ponašati primjereno na Memorijalnom groblju ili na nekom mjestu stradanja gdje su bile masovne grobnice. Ljudi s tim nemaju problem. Ljudi imaju problem s time što ako pokušaš bilo gdje u Vukovaru imati svakodnevicu, odmah ne poštuješ posebni pijetet. Pri tomu se taj posebni pijetet vrlo često odnosi na odricanje ustavnog i zakonskog prava srpskoj manjini na dvojezične natpise. Ako ta svakodnevica vrijedi u Istri za talijansku manjinu ili u Daruvaru za češku, onda mora vrijediti i u Vukovaru za srpsku manjinu. Tim više što ta prava na svim drugim mjestima u Hrvatskoj, gdje su ispunjeni uvjeti brojnosti, srpska manjina ima.

Protivnici dvojezičnih natpisa u Vukovaru na to odgovaraju kako je to neusporedivo jer Česi nisu napali Daruvarce nego su se mirno doselili, te da se još uvijek ne zna sudbina brojnih nestalih Vukovaraca, da još uvijek nisu kažnjeni ratni zločinci.

– Takvi argumenti nisu jedini način na koji se grad sakralizira – imamo nedopustivu segregaciju u školama. U posljednje vrijeme imamo zanimljivu situaciju da ekipa koja je na vlasti u gradu odjednom želi da se prestane sa segregacijom u školama. Ali, oni to danas čine samo zato što su shvatili da tako mogu dodatno smanjiti prava srpske manjine i, umjesto segregacije za koju su se ranije zalagali, danas se zalažu za asimilaciju. Segregacija u Vukovaru nije institucionalizirana samo u školama, nego unutar cijele zajednice.

Na koji način?

– Svi znaju da postoje “hrvatski” i “srpski” kafići te da postoje jasni znakovi raspoznavanja jesi li u hrvatskom ili srpskom kafiću. Na primjer, ako u kafiću nema očitih oznaka nacionalnosti – u nazivu ili simbolima, onda trebaš pogledati u frižider s pivom. Ako nema srpskog piva, treba vidjeti je li unutra Karlovačko ili Ožujsko pivo jer ako je Karlovačko, onda je kafić srpski, a ako je Ožujsko, onda je hrvatski. Gleda se i koje su novine na stolu – Jutarnji list je znak da ste u srpskom, a Večernji list da ste u hrvatskom kafiću. Segregacija je u Vukovaru kapilarno prožela zajednicu.

Kakav izbor imaju oni koji ne pristaju na to?

– Mogu otići i odlaze. Zato su razmjeri iseljavanja i strašni posljednjih deset godina. A znate što kažu oni koji odsele? Kažu: “Otišao sam iz geta”. Vjerujem da je pritisak ogroman i da tenzije nerijetko eskaliraju – uglavnom se to događa kad dođe netko izvana, pa izazove incident, ali tenzije među samim Vukovarcima uglavnom ne rezultiraju nasiljem. No, ljudi odlaze jer ta zajednica nije dobro mjesto za njihovu svakodnevicu.

Kakav je danas vaš odnos s Vukovarcima, kako reagiraju na vas budući da ste često bili meta krajnje desnice zbog tolerantnih stavova prema srpskoj manjini?

– Tamo imam prijatelje i poznanike svih nacionalnosti, kao i bilo gdje drugdje, kao i u Zagrebu u kojem živim već 30 godina. Ljudi uglavnom pozitivno reagiraju. Prošlo je ono vrijeme kad su me etiketirali i razvlačili po nekim svojim medijima. Ljudi su uglavnom pristojni i najčešće kažu nešto lijepo, pogotovo oni koji se sjećaju tate, djeda ili bake. Moj odnos s Vukovarom je takav da i danas mogu jedino reći da sam iz Vukovara premda sam veći dio života proveo u Zagrebu. Ja sam Vukovarac i taj moj Vukovar je onaj Vukovar prije rata. Ne mogu ljudima koji danas žive u tom gradu govoriti kako da žive, ali im mogu ponuditi svoje viđenje. Ponekad me znaju zvati da se vratim i kandidiram za gradonačelnika, ali to se neće dogoditi jer bi bilo pretenciozno. Želim vjerovati da su sami sposobni iznjedriti političare koji će biti posvećeni zajednici i koji će je transformirati.

Koliko je vremena još potrebno da se dogodi ta transformacija Vukovara? Trideset godina od okupacije i 23 od mirne reintegracije jedva smo se i pomaknuli s mrtve točke. Zgrade jesu obnovljene, ali sve drugo nije.

– Čak ne bih rekao da se nismo pomaknuli s mrtve točke nego su se stvari i pogoršale posljednjih par godina, otkako je na vlasti opcija koja samo želi dodatno radikalizirati situaciju. Parazitiraju na nacionalizmu i podjelama i njima to odgovara, ali podaci o iseljavanju stanovništva pokazuju da većini građana to nikako ne odgovara.

No, nije razlog iseljavanja samo politika podjela nego i potpuni gospodarski kolaps koji je poharao cijelu Slavoniju.

– Istina je da ljudi odlaze iz cijele Slavonije, čak i iz Osijeka, jer je to područje Hrvatske potpuno zapušteno. Slavonija je podatan kraj, ali tamo na vlast dolaze ljudi koji ne znaju što bi s njom. Vukovar je drukčiji od ostatka Slavonije jer je i posve razoreno društveno tkivo zajednice, a na oporavku tog tkiva nije rađeno. Obnavljane su zgrade, davale su se porezne olakšice, vlade su tamo uložile milijarde i milijarde kuna, ali u vrlo rijetkim slučajevima bilo je sustavnih napora za suočavanje s prošlošću i da se stvori zajednička politika sjećanja koja bi povezala to razoreno tkivo zajednice. Dok se to ne dogodi, dok se na političkoj razini ne počne ozbiljno na tome raditi, Vukovar neće biti dobro mjesto za život.

Obljetnicu stradanja Vukovara vaša Platforma Možemo, za razliku od većine nacionalnih političkih opcija, obilježava na istom mjestu na kojem to čini SDSS, bacanjem vijenaca u Dunav. Zašto?

– I prošle smo godine, osim odlaska na Ovčaru i Memorijalno groblje, u Dunav bacili vijenac za sve žrtve rata, a to podrazumijeva i nevine civilne žrtve rata srpske nacionalnosti. Prva smo parlamentarna politička grupacija većinskog naroda koja je to učinila i to namjeravamo i dalje raditi.

Kako je biti sin heroja Vukovara Siniše Glavaševića? Je li Vam to predstavljalo teret ili je u nekim segmentima život činilo lakšim?

– Neke stvari u životu nisam mogao birati. Nekad je činjenica da mi je tata ratni heroj bila pozitivna, a nekad negativna, ali kad se sve zbroji i oduzme, činjenica je da sam na kraju dana bio sam. Imao sam mamu i baku, ali nisam imao oca, a to je prednost koju su mnogi drugi imali. Ako netko misli da je jako pozitivno biti sin heroja Vukovara, ja bih se rado mijenjao; rado bih imao živog oca umjesto ratnog heroja.

Koje je Vaše posljednje sjećanje na oca?

– Moj prvi dan škole, kad me došao otpratiti. To je i moje posljednje sjećanje na predratni Vukovar.

Izgubili ste u ratu oca, djeda i baku, ali nikad se od Vas nisu javno mogle čuti poruke osude ili mržnje.

– Kod mene će uvijek biti osude za zločince, ali za sve zločince jer svi oni pripadaju istoj naciji – zločinačkoj. A mrziti nekog samo zato što je Srbin, ili bilo koja druga manjina, mi je neprihvatljivo. Ni prije ni nakon rata nitko u mojoj obitelji nije tako funkcionirao. Roditelji su mi studirali u Sarajevu i tamo su se i upoznali, živjeli su u Vukovaru u kojem je prije rata živjelo 30-ak nacionalnih manjina, u obiteljima imamo ljude koji pripadaju različitim kulturama i govore različite jezike, ali ni tata ni mama nikad me nisu odgajali da mrzim. Odgojen sam da razumijem, prihvaćam i volim, a to se ne odnosi samo na nacionalnost nego na sve različitosti – od boje kože, preko vjere do seksualne orijentacije.

Ovih se dana iz međunarodnih krugova često mogu čuti predviđanja kako će u Bosni i Hercegovini ponovno biti rata. Kako to komentirate? Jesu li takve procjene pretjerane?

– Uvjeren sam da su pretjerane, ali na našim prostorima uvijek treba ostaviti zrnce zadrške kad je riječ o međunacionalnim sukobima. Bosna i Hercegovina traži svoj put, ali neovisno o tome koliko Milorad Dodik, Dragan Čović, Bakir Izetbegović ili netko drugi, poput političara iz regije ili svjetskih sila, tu i tamo zveckao oružjem, čini mi se da ljudima uopće nije do rata. Nedavno sam bio u Sarajevu i razgovarao s mnogim ljudima, a kod svih sam primijetio potpunu zasićenost pričom o ratu, neovisno o nacionalnosti. Mislim da je suludo u Bosni i Hercegovini spominjati rat jer su rane toliko svježe da bi većini ljudi jako teško opet uvalili oružje u ruke. Uvijek ima onih koji bi stalno ratovali, ali to je uvjerljiva manjina.

Kako vidite budućnost Bosne i Hercegovine? U kojem će se smjeru razvijati odnosi Hrvatske i Bosne i Hercegovine?

– U Hrvatskom saboru naša je lijevo-zelena koalicija jedina politička opcija koja zastupa drukčiji odnos prema Bosni i Hercegovini. Ne smatramo da treba u drugi plan staviti političke podjele i konstitutivnost smatramo bitnim elementom, ali 25 godina politike temeljene isključivo na tim faktorima pokazalo se potpuno promašenim. Zalažemo se za građansku državu Bosnu i Hercegovinu, u kojem će svi pripadnici svih naroda uživati jednaka prava i biti posve ravnopravni. Nemam kristalnu kuglu, pa da mogu vidjeti kakvi će odnosi biti između naše dvije zemlje, ali mogu reći da se mi zalažemo za pošten odnos Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. Uostalom, aktualna politika hrvatske vlade prema Bosni i Hercegovini uopće nije hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini nego odnos HDZ-a prema HDZ-u u Bosni i Hercegovini.

Nije li i predsjednik Zoran Milanović na toj liniji? Nekad ste blisko surađivali. Je li Vas iznenadio ovaj njegov zaokret udesno?

– Kad sam birao Zorana Milanovića, znao sam koga biram, a znao sam i da se s nekim njegovim stavovima i potezima neću slagati. Nije mi žao što sam za njega glasao, ali moram reći da je kao premijer zagovarao i provodio drukčiju politiku prema Bosni i Hercegovini nego je zagovara danas. Volio bih da se hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini promijeni i bude li se nas ikad pitalo, bit će to poštena, dobrosusjedska politika i sigurno se neće voditi prema partikularnim interesima pojedinih političkih opcija u Bosni i Hercegovini.

Helena Puljiz (Al Jazeera Balkans, foto: N1)