Kaže nova vlast, a više puta potcrtava premijer Spajić, da istorija nije važna, da se moramo okrenuti budućnosti i infrastrukturnim projektima. I baš kad smo dobili pozitivan IBAR, kad su putevi u futurističke lavirinte postali donekle čitljiviji, njegov koalicioni partner, predśednik Skupštine i voljom sudbine i Ravnogorskog pokreta četnički vojvoda Mandić, dopunjuje dnevni red śednice Parlamenta zakazane za 28. jun još jednom tačkom – Rezolucija o genocidu u Jasenovcu.

Taj 28. jun nije običan datum. Za srpsku mitologiju to je sveti dan, budući da je prema vjerovanju upravo 28. juna došlo do bitke na Kosovu 1389. godine. Kažem mitologije i kažem prema vjerovanju, budući da se Vidovdan kao srpski nacionalni praznik počeo slaviti tek početkom XX vijeka, kada je srpska vojska okupirala dio Kosova u balkanskim ratovima. Velim okupirala, a ne oslobodila, jer su i najistaknutiji srpski intelektualci tog vremena, poput velikog Tucovića, taj čin okarakterisali kao okupaciju. Čitav XX vijek do 1999. dokazao je tu Tucovićevu ocjenu.

Nego, Vidovdan je u današnjem kontekstu značajniji zbog jedne druge rezolucije i cijenim da ta činjenica posebno može biti interesantna stranom diplomatskom koru u Crnoj Gori, onome koji vjeruje da je Mandić prozapadan. Baš na taj mitski, svevišnji 28. jun 1948. godine stigla je na sto vlasti u Jugoslaviji Rezolucija IB-a, čime je Sovjetski Savez zapravo ekskomunicirao KPJ iz svjetske komunističke porodice. Kako veli profesor Žarko Puhovski u svom tekstu povodom 70 godina od IB-a: „o (julijanskome) Vidovdanu 1948., zbila se je jedna od povijesnih cezura, dovoljno prekretna da (doduše, uglavnom u odjecima) i danas utječe na stvarnost.

Riječ je o rezoluciji Informacijskoga biroa komunističkih i radničkih partija (organa koji je, nakon raspuštanja Kominterne, trebao jamčiti jedinstveno djelovanje – evropskih – komunističkih partija u hladnoratovskome poraću) obnarodovanoj 28. lipnja 1948.

Šokirajući sve (osim maloga broja upućenih u unutrašnje sukobe svjetske komunističke nomenklature), ova rezolucija posve eksplicitno (u uobičajenoj maniri unutarpartijskoga, prije svega stegovnog diskursa) optužuje Komunističku partiju Jugoslavije za ʼnapuštanje marksizma-lenjinizmaʼ, za iskazivanje ʼprotusovjetskih stajalištaʼ, za ʼneprijateljsko reagiranje na drugarsku kritikuʼ, itd., pa, konsekventno dospijeva do uobičajene partijske floskule (po prvi puta primijenjene na čitavu jednu kompartiju, a ne tek na pojedince): ʼCK KP je isključio sebe i KPJ iz porodice bratskih komunističkih partijaʼ, dovodeći do ʼizrođivanja Jugoslavije u običnu buržoasku republiku, do gubitka njezine neovisnostiʼ, dapače: ʼdo njezina pretvaranja u koloniju imperijalističkih zemaljaʼ.“

Ko umije da čita sovjetske idiome i ideologizovane fraze, jasna mu je poruka pomenutih optužbi – Sovjetski Savez je pozvao sve proruske struje u Jugoslaviji da krenu protiv Tita. I to se desilo. Ali Titov aparat je bio snažan i ta je namjera osujećena. Jugoslavija se okrenula Zapadu i imala potpuno drugačiji istorijski hod od zemalja lagera.

Decenijama nakon IB-a, u Crnoj Gori, bivšoj jugoslovenskoj republici, još se sukobe prozapadna i proistočna politika, kao usud stalne konfrontacije koji ne dozvoljava društvu da prodiše.

Andrija Mandić, čovjek koji do skoro nije krio svoje ruske veze, kojega je Kremlj finansirao, političar koji je predvodio rulju da zauzme Skupštinu, samo dan nakon što je Crna Gora dobila pozitivan IBAR, ponavljam, stavlja na dnevni red Rezoluciju o Jasenovcu.

Poznavaoci rusko-srpske diplomatije znaju da tamo ništa nije slučajno. Zašto baš Vidovdan i zašto baš Jasenovac? Izglasavanjem Rezolucije o Jasenovcu Crna Gora gubi ključnog partnera na putu u EU – Hrvatsku.

Čast izuzecima, ali ne postoji članica EU koja je više gurala Crnu Goru prema Briselu od Hrvatske. I Mandić i njegove gazde u Beogradu to odlično znaju. I zato bi, dok Evropskoj uniji predśedava Mađarska, s čijim režimom srpski režim Aleksandra Vučića ima strateško partnerstvo, da izvuku Crnu Goru iz hrvatske i podvedu je pod mađarsku orbitu. Tako će čitav proces crnogorskog ulaska u EU biti praćen osovinom Beograd – Budimpešta, na kojoj geostrateški počiva ruski iskorak u Evropu.

A kad smo već kod istorijskih podudarnosti, tog neodoljivog čara povijesnog zanata, ne treba smetnuti s uma da je upravo mađarski zlotvor i staljinist Rakoši, čovjek koji se hvalio da neprijatelje uništava kao salame, upravo te 1948. godine, predvodio propagandne napade na Jugoslaviju i Tita.

Nekad imam ośećaj da je ciklično kretanje Arnolda Tojnbija, u kome u paralelnim hodnicima istorije šetaju Cezarovi Rimljani i francuski revolucionari s Bastilje, potpuno osnovano. Izgleda da je to sudbina ideologije „rusko-srpskog“ sveta, nove doktrine života u kojoj prozapadnim rječnikom budućnosti, držiš društvo zarobljeno u prošlosti.

Na koncu, Rezolucija o genocidu u Jasenovcu je glupost, instrumentalizacija žrtava, besramno vađenje kostiju izmučene generacije. Jer za razliku od Srebrenice, koju Mandić & Co. negiraju, Jasenovac niko ne negira!

Neka je vječna sramota sve poslanike i poslanice koji pristaju na ovu nekromanijakalnu zloupotrebu jasenovačkog imena i time uništavaju naše dobrosuśedske odnose, a nas drže u konzervi svoje ubuđale, zarđale prošlosti koja zaudara na barut, velikodržavlje i smrt.

(Antena M)