Za 33 godine svoga života od kojih je najveći dio proveden na Cetinju, nikada nijesam čuo psovku koju je jedan nepomenik juče izgovorio i time svima nama udario šamar. Svima nama koji se svuđe legitimišemo kao stanovnici grada koji je krajem prošloga vijeka bio jedini kadar da u Miloševićevoj Jugoslaviji organizuje antiratne mitinge i šalje podršku muslimanima u Bosni i Hercegovini. Koji je bio utočište mnogim žrtvama šovinizma toga perioda. Taj šamar je bolniji od ijednog suzavca kojima su nas zasuli prije 10 dana, gumenog metka i pendreka.
Kako zapisa moj prijatelj Ivan Poček – stidim se tuđe sramote! Svi se stidimo i izvinjavamo, duboko. Jer mi koje je sazdao ovaj grad znamo koliko su muslimani privrženi Cetinju i Crnoj Gori i koliko zbog toga imaju problema s onima koji dan danas relativizuju Srebrenicu i pjevaju o „lelekanju bula“.
U trenutku najveće intime, moram priznati da mi je ona skaredna i lajačka psovka od juče jednako teško pala kao i odluka veleizdajničke Vlade Crne Gore da otme Cetinjski manastir Cetinju.
No, poslije svakog šamara čovjek se rastrijezni jer prihvati realnost da u svakome kolektivu diše po neki neotesani i neproduhovljeni stvor koji bača ljagu i nanosi štetu. Uostalom, tako je i s porodicama što veli Mihailo Lalić u „Ratnoj sreći“, uvijek postoji crna ovca koja cijelo pleme zastidi.
I na kraju poručujem, kao Andrej i kao Ivan – kad gođ se psuje majka muslimanska, zapamtite: I JA SAM MUSLIMAN!
STUPS: Bestijarijum