Jugoslavija je bila najveći državni i društveno-politički evropski projekat u XX vijeku, pa je samim tim njeno razbijanje najveći zločin u Evropi poslije II svjetskog rata. U tom zločinu je poginulo ili nestalo preko 130.000 ljudi; ranjeno je oko 180.000; zbog zločina je izbjeglo skoro million; a zbog ratnih i poslijeratnih različitih (socijalnih i bezbjednosnih) ugroza, svoje boravište ili prebivalište je promijenilo preko milion ljudi. Materijalne štete zbog ratova na ex-Yu prostoru se mjere hiljadama milijardi dolara, dok se zaostajanje u razvoju mjeri sa 3-4 decenije. Ko su sve krivci ovakvih zločina?

Da međunarodna zajednica nije formirala međunarodni Haški tribunal za ratne zločine u Jugoslaviji, rat na našim prostorima bi, siguran sam, još trajao. Profesionalne „patriote“ koje su godinama oružjem vladale tuđim životima odjednom su postale ponizni saradnici haških istražitelja. Ta činjenica je ozbiljno dovela u zabludu institucije međunarodne zajednice. Jednostavno, stekao se dojam da su glavni krivci rata ukroćeni i kažnjeni, ali to ni približno nije tačno. Glavni krivci su mreže banditosa sastavljene od vojnih i državnih tajnih službi, kriminogenog i podzemlja i nadzemlja, te od izabranih političara iza kojih su čvrsto stajale njihove političke partije. Ti političari su birani po profilu ličnosti u kojem je dominirala njihova pohlepa za moći novca i moći vlasti. Rad mreže domaćih banditosa na terenu koordinirala je jedna moćna služba sa Istoka, ali i neke sa Zapada su bile u to uključene.

Ko su glavni krivci za razbijanje Jugoslavije kao najvećeg zločina, u kojem su počinjeni svi oni drugi? To su ratne političke partije i sa njima spregnute njihove crkve i vjerske zajednice. Kriminogeno podzemlje i nadzemlje uvijek se nalazi u zoni krivice, kako u miru, tako jednako i u ratu. Vezom sa političkim partijama, te sa crkvama i vjerskim zajednicama, itekako se prikriva njihova krvava uloga.

Političko rukovodstvo Srbije je permanentno glumilo kako Srbija nije bila u ratu, a danas je vidljivo da je sve to bilo puko foliranje. Osim u Hrvatskoj, rat je i danas težišna tema kod Srba. Sociološko-psihološki nije teško utvrditi razlog – Srbi danas ne mogu sakriti da su u tim ratovima vojnički poraženi, a građani Srbije i Republike Srpske su prevareni, zloupotrijebljeni, osramoćeni i osiromašeni. U isto vrijeme, ratne političke partije su nabrekle od „pobjedničkog“ patriotizma i ličnog bogatstva. Socijalistička partija Srbije, JUL Mirjane Marković i Srpska radikalna stranka, te sve stranke koje su se izlegle u njihovom inkubatoru snose svu odgovornost za posljedice rata na ex-Yu prostoru. Ponovnim dolaskom na vlast koalicije Vučić-Dačić otvorio se proces društvene i političke hitlerizacije Srbije. SNS Aleksandra Vučića nosi politički DNK svoje političke majke, tj. SRS. „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikako“, kaže stara mudrost.

Hrvatska je pet godina bila u ratnom, dok se preko 20 godina nalazi ne u mirnodopskom, nego u produženom ratnom stanju. Dokaz za to je u činjenici da PTSP uzima danak u miru jednako toliko koliko su i one traume tokom samog rata. Decenijska politička sprega HDZ i dijela braniteljskih udruga najbolji je dokaz da se u Hrvatskoj nije vodio samo odbrambeni, nego i onaj građanski rat. Otvoreno antisrpstvo u dijelu braniteljskih udruga i HDZ odraz je onog pritajenog, nacionalističkog i klerofašističkog u HDZ.

Danas je vidljiva i dokaziva ratna brutalnost Karadžićeve SDS, baš kao što je vidljiva i dokaziva perfidnost HDZ i SDA u BiH. Ta njihova perfidnost se ne smanjuje ni danas u miru, nego se samo vješto prilagođava novoj političkoj realnosti, dok današnja SDS izgleda nešto drugačije. Ili se možda samo pritajila. SNSD Milorada Dodika je preuzela ulogu Karadžićeve nacionalističke SDS. Barjači li, barjači. Mitinzi podrške optuženim za ratne zločine samo su dio njihovog „patriotskog“ folklora. Vidljiva je njihova ostrašćenost prema svemu što je drugo ili drugačije.

DPS Crne Gore je političko, moralno i udbaško čedo Miloševićeve SPS. Razlika je samo u tome što su Crnogorci vještiji, prefriganiji i halapljiviji udbaši od onih srbijanskih. Danas barjače samostalnošću Crne Gore, a oni isti su 90-ih godina prošlog vijeka dva puta potopili tu istu samostalnost. Naravno, zbog ličnih pljačkaških poriva, te zbog ličnih srbočetničkih strasti.

VMRO DPMNE Makedonije u svojoj genezi ima fašističko utemeljenje. Ono koruptivno, pljačkaško i kriminalno obilato koristi posljednje tri decenije. Uvijek je dobro sarađivala sa ostalim ratnim partijama na ex-Yu prostoru.

Postavlja se pitanje zašto institucije i zvaničnici međunarodne zajednice tako dugo i tako blisko sarađuju sa balkanskim kriminalnim političkim hazarderima. Odgovor je u činjenici da neoliberalizam kao najopakiji oblik fašizma hara planetom, a da su se balkanski ratni hazarderi veoma vješto prilagodili tom procesu. Imaju skoro identičan politički vokabular kao i zvaničnici Evrope i Amerike, dok istovremeno u praksi i na terenu ordiniraju ratnim pljačkaškim, te koruptivno-špekulativnim poslovima. Te iste ratne partije su privatizovale novonastale države koje im služe kao njihova partijska preduzeća. Njihove privatne države, a u našim zemljama, funkcionišu na principu legalne nemoralnosti. Njihovo ratno-političko bratstvo besprekorno funkcioniše i dan-danas. Većina građana je ugroženija nego ikada do sada. Ratnim partijama nije bilo teško da za sebe vežu crkve i vjerske zajednice, jer u njima istim decenijama bujaju nacionalizam i klerofašizam. Crno bratstvo je spakovano, pa ne treba da čudi što su rehabilitacije mračnih ideologija i svakojakih zločinaca postale svakodnevna praksa na ex-Yu prostoru.

Kako se iz svega ovoga izbaviti? Antifašistički ustanak naroda je neizbježan! Tek nakon toga će se moći zabraniti rad partija koje su najodgovornije za najveći zločin u Evropi poslije II svjetskog rata, a to je razbijanje Jugoslavije. Tu odgovornost nose mnoge institucije i pojedinci iz međunarodne zajednice. Vrijeme utvrđivanja te odgovornosti neminovno dolazi. Da bi EU izbjegla svoju dezintegraciju i sopstvenu destrukciju, najvažniji korak je da njeni zvaničnici prekinu svaku komunikaciju sa ratnim partijama na ex-Yu prostoru. One se i danas mogu smatrati ratnim, jer niti jedna nije uzela otklon od svoje politike u ratnim vremenima, nego se blagoglagoljivim vokabularom samo vješto prikrivaju. Sve one međusobno veoma dobro sarađuju, a zbog sopstvenog opstanka na vlasti udaraju u ratne bubnjeve, čime građane svojih država drže u stalnom strahu od rata. Tek prekidom kontakta sa ratnim partijama može otpočeti utvrđivanje političke odgovornost za razbijanje Jugoslavije i za sve posljedice tog čina. Na taj način EU će spriječiti da i ona doživi istu sudbinu. Briselske birokrate, urazumite se!

Autor je general avijacije u penziji i analitičar geopolitike

(Vijesti)