Na sjednici Centralne izborne komisije BiH, održanoj 31. oktobra 2018, na kojoj se trebala donijeti više no važna odluka – kako će se popuniti Dom naroda Federacije BiH, odnosno da li će se za to koristiti popis iz 1991, ili će biti korišteni rezultati popisa iz 2013. godine, nije odlučeno ništa. Četiri člana CIK-a smatraju da se Dom naroda treba formirati po popisu iz 2013. godine, a na čemu insistira i Dragan Čović, lider HDZ-a BiH jer njima to ide u korist, dok su dva člana bila protiv. Očito zbog velikog interesiranja (čitaj pritisaka), ali i zanimanja koje za sve pokazuje međunarodna zajednica nikakva odluka nije donešena, tako da se i dalje ne zna kako će biti formiran Dom naroda.

Krah Čovićevih spinova

Formiranjem Doma naroda proteklih dana su se bavili mnogi u BiH, ali i u regionu, raspravljajući o važnosti ove institucije u kontekstu Čovićevih želja da je kontrolira jer mu je Dom naroda FBiH neophodan kako bi ispunio dogovor koji je napravio s Rusima, a po kome Rusi preuzimaju Aluminij i rudnik boksita u Posušju čime značajno povećavaju i pojačavaju svoj uticaj u BiH. U tom svjetlu poruke iz Mostara oko krize u Aluminiju i zahtjevi Vladi Federacije da spašava ovu kompaniju u koju, recimo, Finansijska policija FBiH godinama nije mogla ući jer je bila proglašena neprikosnovenim hrvatskim vlasništvom pod kontrolom HDZ-a, i koju godinama kontroliraju isključivo hrvatski kadrovi, bili su smješni, pogotovo što su tri javna preduzeća (koje kontroliraju kadrovi HDZ-a BiH i SNDS-a) blokirala rad Aluminija i kompanije preko koje Aluminij nabavlja električnu energiju. Plan je ubrzo raskrinkan – kroz dokapitalizaciju Aluminij se pokušava prepustiti ruskom kapitalu.

Poraz Čovića u BiH, odnosno neulazak u Predsjedništvo BiH i gubitak kontrole u Federaciji, preko gubitka kontrole nad Domom naroda, drugi je veliki poraz Rusije na Balkanu, prvi je bio pobjeda Mila Đukanovića u Crnoj Gori. Žestoki napadi na Željka Komšića, nakon što je suvereno pobijedio Čovića, kako od HDZ-a BiH, tako i HDZ-a Hrvatske, ali i sa svim neistomišljenicima, koji su stigli i do Bruxellesa (nastupom hrvatskih zastupnika), napokon su do kraja raskrinkali politiku Dragana Čovića u BiH i njegovu masku “europejca” pod kojom se već dugo krije proruski čovjek, konektovan na beogradske lobije preko Stanka Čolaka, a na zagrebačke preko Miljana Brkića. Priča o nacionalnim interesima, zaštiti ugroženih Hrvata, legitimnosti naroda, time potpuno pada u vodu.

Iako argumenti sve više dobijaju bitku protiv Čovićevih spinova – potvrđuju to i neki napisi u hrvatskim medijima, ali i reakcije Hrvata iz BiH koji nisu u HDZ-u – činjenica je da ona još nije završena. U prilog tome, nažalost, govori odugovlačenje CIK-a da donese odluku, ali i to ide u korist paralenim planovima da se u BiH nakon izbora napravi vlast u kojoj bi Dodik i Čović, koji su ozvaničili koaliciju (na to nije bilo nikakvih reakcija zvaničnog Zagreba), nastavili provoditi svoj plan pretvaranja Bosne i Hercegovine u rusku guberniju. Za šta im, ipak, trebaju partneri u političkim strankama za koje su glasali Bošnjaci, odnosno političkih stranaka iz kantona u kojima su Bošnjaci većina.

Ove informacije pojavljuju se i u analizama i izvještajima zapadnih ambasada zbog čega je, sudeći bar po informacijama u medijima, zasad izostala podrška najavljenim koalicijama u Federaciji BiH, a koja je bila neupitna kada se formirala tzv. Alijansa za promjene. Zašto su ovaj put zapadne ambasade opreznije i suzdržane u davanju podrške strankama i koalicijama koje pričaju o promjenama?

U tekstu hrvatskog portala autograf.hr, koji potpisuje Drago Pilsel, navodi se da bi pobjeda Čovića, obnova mandata Kolindi Grabar Kitarović, te prestanak igrokaza Aleksandra Vučića oko Europe i konačno okretanje Rusiji, značio potpuni trijumf ruske politike na Balkanu. Tako smatraju u američkom veleposlanstvu u Sarajevu. Ali tako se na situaciju gleda i u Bruxellesu. Informacije Drage Pilsela nisu nikakva novina, već samo zaokruživanje informacija iz brojnih tekstova koji su u posljednje dvije godine objavljeni, prvenstveno u BiH, oko prodiranja Rusije na Balkan. Ali, ako se zna sve ovo, a zna se, zar nije bilo za očekivati da se nakon objavljivanja rezultata izbora u BiH, u Federaciji BiH formira probosanski front koji bi bio barijera planovima Milorada Dodika i Dragana Čovića?

A Predsjedništvo?

Odmah nakon izbora Milorad Dodik je uputio poziv svim strankama u Republici Srpskoj na zajednički sastanak i formiranje prosrpske koalicije. Nakon odbijanja iz vrha SDS-a i uvidjevši da bi mogao biti uvjetovan za bilo koju odluku s glasovima jednog-dva zastupnika Dodik je krenuo s rušenjem SDS-a, obezbjeđujući sebi dodatne glasove podrškom SDS-ovaca iz Doboja, Zvornika, istočnog Sarajeva. Pri tome potvrđujući politički dogovor s Draganom Čovićem. Ali i ponavljajući da nema potrebe da se odugovlači s formiranjem vlasti, što može biti problem za Čovića koji na sve načine pokušava, nakon debakla u Predsjedništvu, da ima što veću kontrolu u Federaciji preko Doma naroda. Uz podršku Milorada Dodika, što potvrđuju i članovi CIK-a koji očito pokušavaju da proguraju Čovićev zahtjev, samo traže načine kako da sebe zaštite s obzirom da su predstavnici međunarodne zajednice izašli s jasnim stavom – poštivanje popisa iz 19991. za formiranje Doma naroda FBiH je u skladu s Ustavom.

I dok Dodik i Čović vješto povlače poteze koji će im osigurati dominaciju na vrhu, kako bi mogli upravljati državom – odlučivati o najvažnijim političkim potezima, ali i resorima, u Federaciji BiH, među strankama koje su dobile (većinski) bošnjačke glasove, dešava se nešto potpuno drugo – odvijaju se sastanci s kojih se šalju poruke o formiranju koalicija, odnosno vlasti na kantonalnim nivoima; upućuju se oštre kritike na račun SDA koja je na svim nivoima pojedinačno dobila najviše glasova, uz poruke da s njima neće u vlast, dok se pri tome ne čuju kritike upućene SNSD-u i HDZ-u kao ni o onome što rade. Koliko godi bili važni kantoni, ne svjedočimo li upravo formiranju mini državica s lokalnim šerifima, dok se državni nivo, odnosno država, prepuštaju Dodiku i Čoviću? Teško da su svi oni građani koji su dali podršku ovim strankama poručujući da žele promjene mislili na ovakve promjene.

Jasno je da manjim strankama iz Federacije nije problem formirati vlast ni sa Dodikom ni sa Čovićem, ali jeste sa SDA. Nesumnjivo je da se SDA može puno toga staviti na teret, ali nije li u vlasti sa njima bio i SBB, koji je na izborima prošao najlošije, dakle glasači su ga kaznili, a SDP ga sad ponovo uvlači u vlast. Ako se želi promjeniti vlast, kakva je logika onda ponovo pregovarati s nekim ko je bio u toj lošoj vlasti koja se želi promjeniti, pogotovo ako su ga kaznili i birači i ima skoro potpuno minoran politički uticaj. Slaganje vlasti odozdo, za razliku od Dodika i Čovića, jasno pokazuje interese i ciljeve. U političkoj krizi, u kakvoj Bosna i Hercegovina nije bila od devedesetih, sa žestokim pritiscima Zagreba i Beograda, govoriti o promjenama u kantonima, bez promjena u Federaciji – ostankom u vlasti Dragana Čovića uz uvjete koje postavlja, ili bez promjena na državnom nivou a s Dodikom koji je osigurao svoju poziciju, sve je osim državotvorna politika. Koju svojim izjavama i nakon izbora jedino ozbiljno (od partija koje pokušavjau formirati vlast u Federaciji) nastavlja voditi Željko Komšić.

Međutim, nije baš jasno kakve će posljedice ovo slaganje vlasti odozdo u Federaciji, u kome učestvuje i Demokratska fronta, imati na funkcioniranje Predsjedništva. Jer, ako DF nastavi vertikalno učestovati u formiranju vlasti sa SDP-om onda će na državnom nivou biti partner s SNSD-om i HDZ-om, što znači da će Komšićev partner u Predsjedništvu BiH biti – Dodik. Znači li to da će Šefik Džaferović, kao treći član Predsjedništva BiH, iz SDA koju će SDP i DF tako izbaciti iz vlasti, biti taj koji će preko veta pokušavati zaštiti državu. Što Željko Komšić s obzirom na svoje glasače, ali i jasne stavove koje ima, teško da će uraditi, ali to onda opet može poremetiti koaliciju koju pravi DF. Ironija je da Nermin Nikšić koji u državni Parlament ulazi preko – kompenzacijske liste (ili jednostavnije Nermin Nikšić je dobio 5.900 glasova građana, a Željko Komšić 225.500 glasova) postavlja pravila igre na šahovskoj tabli, no Komšić će se svakako morati očitovati o tome.

Dogovori Nermina Nikšića s Miloradom Dodikom

S obzirom na dosadašnje sastanke i dogovorene koalicije SDP, odnosno Nermin Nikšić, najzaslužniji su za takvo razvijanje stvari u Federaciji. Dva su razloga zašto oni koji su glasali za SDP u ovom trenutku imaju razloga za zabrinutost, ali i svi drugi građani: prvi razlog su sastanci Nermina Nikšića s Miloradom Dodikom nakon kojih je izjavljivao da je “predsjednik Republike Srpske čovjek od riječi”, kao i da je tokom svog premijerskog mandata imao odličnu suradnju sa njim, a da bi se nedavno saznalo da je sve to bilo uzrokovano činjenicom da je Nikšić tražio pomoć od Dodika kako bi zaštitio svoje kadrove, ali i sebe, zbog milionskih poslova (pronevjera) preko Bosnalijeka (koji je finansijski podržao SDP na izborima) s kojima je povezan i ruski kapital, te da je tu pomoć kasnije zatražio (i dobio) i od Čovića; drugi, dodatni razlog za zabrinutost jeste podsjećanje na period 2010-2014. kada je SDP bio u vlasti i kada su, recimo, sklapali poslove o izvozu struje preko Beograda za Elektroprivredu Herceg-Bosne pri čemu je ovaj milionski posao nanio ozbiljne štete državi (a pojedincima donio visoke provizije), ili kako su, kad je sa njima u vlasti bio SBB, pravili ustupke Dodiku, a kasnije i Čoviću koga su istisnuli iz vlasti, sve na račun države, uz brojne druge afere. Uz to, već odavno je jasno da je SDP napustio osnovne ideje socijaldemokartije (u čemu je itekako pomogao i Nikšić) i postao tek jedna stranka više koja se matematičkim koalicijama bori za vlast.

Neposredno nakon izbora u kuloarima se pominjala probosanska koalicija koju bi činili SDP, DF i SDA, koja bi predstavljala ozbiljnu barijeru planovima Milorada Dodika i Dragana Čovića. No, ta priča je vrlo brzo zaboravljena, pogotovo nakon žestokih poruka pojedinaca iz SDP-a kako ne žele u vlast s SDA. Još prije izbora su se pojavile glasine o različitim strujama unutar SDP-a i najave da bi Nermin Nikšić ukoliko izgube na izborima mogao biti smjenjen. SDP-ov predsjednički kandidat, Denis Bećirović, poražen je od kandidata SDA, a i kao stranka su osvojili manje glasova od SDA. Kongres SDP-a je najavljen za proljeće (po svim informacijama iz SDP-a ukoliko ne uđu u vlast Nikšić više neće biti predsjednik), a pojedinci, predvođeni Damirom Mašićem, Sašom Magazinovićem i Irfanom Čengićem, nisu krili da pod svaku cijenu žele u vlast.

Još prije izbora saznalo se da je preko Magazinovića dogovoreno ko će biti na listama SDP-a za Republiku Srpsku, pa se tako pojavio kontroverzni Vojin Mijatović kao nosilac liste, za čije bliske veze s Miloradom Dodikom se znalo već tada, pa mnoge nije iznenadio kolaps SDP-a u RS-u koji su povezivali direktno s predizbornim dogovorom sa Dodikom. Ovo, kao i Nikšićevi sastanci s Dodikom, ali i delovi s Čovićem, upućuju na mogućnost da već postoje neki dogovori i da nije nimalo slučajno formiranje kojekakvih kantonalnih koalicija u Federaciji. Promjene koje najavljuju iz tih koalicija ograničene su na nekih 20-ak posto teritorije, dok bi ključne odluke na državnom nivou bile prepuštene dvojcu Dodik-Čović. Je li Nermin Nikšić spreman da preuzme ovu odgovornost i da formira vlast praveći ustupke velikim zahtjevima malih partija i udovoljavajući Dodiku i Čoviću? Misli li da mu pravo na to daje 5.900 glasova koje je dobio? Je li svjestan posljedica i onoga u šta uvlači kompletnu Bosnu i Hercegovinu? Željko Komšić je jednom izjavio: država, stranka, pa ja. Kako se onda desilo da neko kome je redoslijed: ja, stranka, država, odlučuje o tome ko će i kako formirati vlast. Zbog 225.500 građana koji su glasali za njega Komšić mora pokazati odlučnost u formiranju vlasti, bar onoliku koliku pokazuje kad BiH štiti od vanjskih neprijatelja.

(Dženana Karup Druško)