Iako je moguće da regija Zapadnog Balkana postane dio Europske unije do 2030. godine, kako je nedavno najavljeno, u samoj EU ne postoji jedinstveni stav o tome niti su okolnosti oko prijema iste u svim državama regije, navodi Florian Bieber, profesor na Univerzitetu u Grazu te koordinator Savjetodavne grupe za Balkan u Evropi (BiEPAG).

On za Al Jazeeru Balkans kaže da bi Crna Gora, ako bi riješila trenutne političke probleme, za pet godina mogla postati članica, dok je navedeni rok nerealan za Kosovo, Srbiju i Bosnu i Hercegovinu zbog velikih problema u tim državama.

Jedna od tema razgovora je i secesionistička politika predsjednika bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska Milorada Dodika za koga Bieber kaže da bi bio uhapšen prije 15 godina da je vodio današnju politiku i priču.

Koliko je realna priča o ulasku zapadnobalkanskih država u Europsku uniju 2030. godine? Da li se Unija suočila sa činjenicom kako je neophodno uključiti Zapadni Balkan u svoj sastav zbog drugih (istočnih) utjecaja?

– Premda je taj datum moguć i premda je to dobar signal, EU nije jedinstvenog stava ni u poruci da pošalje ovu poruku niti u tome šta uraditi da se ona obistini. Nema sumnje da većina država regije može postati članica do 2030. godine, no za to je potreban jasan rok i da EU podsjeti javnost šta vlasti do tada trebaju uraditi kako bi ušli u Uniju.

Države poput Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Albanije mogu to postići u tom roku. No, postoje očiti izazovi kada se govori o Bosni i Hercegovini, Srbiji i Kosovu gdje trenutne dinamike čine spomenuti datum nerealni.

Nije samo problem u tome što nazivate utjecajima. U konačnici, Mađarska kao članica EU remeti eurointegracije na osnovu vladavine prava. No, mislim kako je glavni izazov činjenica da lokalne elite često ne žele da država postane dio EU-a jer im to donosi previše opasnosti, a premalo koristi.

Kada već govorimo o utjecajima, Rusija ne odustaje od svog djelovanja u regiji. Kako komentirate trenutne aktivnosti Kremlja na Balkanu?

– Rusija je uvijek bila oportunistički nastrojena na Balkanu, podržavala one koji žele bliže odnose i pokušavala poremetiti euroatlantske integracije. Nikada nije mogla ozbiljnije proširiti svoj utjecaj u regiji, a većina ostalih pokušaja je propala, poput remećenja članstva u NATO-u Sjeverne Makedonije i Crne Gore.

Od toga su imali koristi srpski nacionalisti čije snage promoviraju rusku politiku iz vlastitih razloga. Iako se čini da je Rusija prisutna tu, to ima malo veze sa ruskim utjecajem koliko ima sa korištenjem priče o Rusiji za lokalne autokrate i nacionaliste.

Nedavno ste rekli kako se ‘BiH neće mirno raspasti’. Koji su najveći problemi ove države i šta predviđate u budućnosti za nju?

– Iskreno, ne bih govorio o predviđanjima. Naravno da je teško i zamisliti miran raspad Bosne i Hercegovine nakon rata sa kojim se suočila. Dejtonski sporazum je napravljen tako da entiteti drže državu cijelu, a ne da je rasparčaju.

Problem je što je (predsjednik entiteta Republika Srpska Milorad) Dodik učinio raspad Bosne realnijim nego ikada od sredine 1990-ih i uspješno je pomjerio tu crvenu liniju. Kako se danas ponaša, njega bi međunarodna zajednica uhapsila prije 15 godina.

Teško je zamisliti rješavanje krize u Bosni i Hercegovini jednostranim rješenjem, kao što je raspad države, jer bi to zadovoljilo samo jednu stranu u BiH. Stoga se jasno mora poručiti kako se svaka promjena mora napraviti dogovorom, a ne jednostranim potezima.

Mene više od formalne disolucije Bosne i Hercegovine brine slabljenje države koje donosi raspad u stvarnosti, samo se ne zove tako. To je teže zaustaviti, a korak ka punom raspadu je onda lakši. Ovdje nisu neophodne samo jasne poruke ili crvene linije, već i alternativna rješenja kako učiniti državu funkcionalnom.

U nedavnom razgovoru za Al Jazeeru, njemačka europarlamentarka Viola von Crammon je govorila kako je u procesu stvaranje neformalne koalicije za raspad Bosne i Hercegovine (govorili smo o utjecaju Zorana Milanovića, Aleksandra Vučića i Viktora Orbana na Dodika). Slažete li se sa njenim stavom i šta EU treba uraditi po pitanju onih koji su dio Unije, a rade sa nacionalističkim i secesionističkim snagama u BiH?

– Zaista postoje i djeluju političari koji bi se mogli nazvati koalicija protiv Bosne i Hercegovine. Međutim, ne mislim da Orban, Dodik, Milanović i Vučić dijele iste interese. Oni se slažu u tome da žele oslabiti Bosnu i Hercegovinu, pokušavaju isprovocirati zapadne stavove.

No, postoje razlike. Orban to voli raditi i ostati u EU. Vučić također ne želi zatvoriti EU vrata na način kako to Dodik želi. Na kraju, Milanović izgleda da podržava ovo samo jer voli provocirati iz svoje pozicije, bez prave strategije. Oni se pojačavaju i jaki su jer su snage u Bosni i Hercegovini slabe, a vanjski saveznici ne istupaju i ne prozivaju (spomenutu četvorku).

Njemačka je ne tako davno obustavila svoje projekte u entitetu Republika Srpska, EU je također blokirala finansiranje projekata. Da li su u pripremi neki novi potezi protiv Dodika, kao i drugih nacionalista u Bosni i Hercegovini? Koliko je realna priča o slanju dodatnih vojnih jedinica u BiH i na Balkan?

– Mislim da je veliko pitanje u Europskoj uniji kako se nositi sa Dodikom. Sankcije EU bi vjerovatno blokirala Mađarska. Njegovo hapšenje ili svrgavanje je nerealno i stoga EU ima ograničene mjere djelovanja. Možda bi bilo najbolje da pojedinačne države nametnu sankcije ako to EU ne može uraditi.

Nadalje, bitno je ponovo postaviti crvene linije i jasno istaći posljedice za neprihvatljive poteze. Na kraju, treba pružiti podršku Bosni i Hercegovini kako bi se izborila sa stvarima koje bi poljuljale Dodika, na primjer njegova zloupotreba položaja i moći, korupcija… Tu bi pravi rad tužitelja i sudova pomogao da se suoči sa pravdom, a da ne postane neki nacionalistički mučenik.

Na kraju, dodatne vojne snage bi bile odličan potez, uključujući njihovo slanje u Brčko, kako bi se spriječili potezi kao što je blokada međuentitetskih linija. Mora postojati jasan odgovor na takve provokacije. Trenutno izgleda kako je pristup „nadajmo se da će proći“, ali ne prolazi i postaje još gore. Neophodna je jasnost riječi i djela.

Aleksandar Vučić i Albin Kurti… Kako vidite trenutne odnose Srbije i Kosova, šta je bliže: novi problemi ili međusobno priznavanje?

– Nisam optimista. Prvo, odnosi su jako teški kod ova lidera. Drugo, dugo sam skeptičan da Vučić želi bilo kakvo dugoročno rješenje jer bi tako ostao bez ključne alatke za domaću politiku i postao bi ranjiviji na domaćoj sceni u vrijeme kada je jasno da nije moćan kao što je bio prije pet ili više godina.

Tako da mi priča o međusobnom priznavanju izgleda nerealno. Mogao bih zamisliti da bi se dogovor iz ove godine mogao provesti, ali se plašim kako bi mogao jako malo uraditi na popravljanju odnosa ili šansi za Kosovo.

Da li će Crna Gora uspjeti prevazići trenutna politička previranja i nastaviti svoj put i dogovore sa EU i NATO?

– To se može lako uraditi. Stranke i njihova borba potrošile su tri godine. Nova vlada bi mogla uvesti Crnu Goru u EU za pet godina, što bi bio ogroman uspjeh, ne samo za Crnu Goru već i za cijelu regiju.

Vratimo se Rusiji i Balkanu. Da li i dalje postoji opasnost da bi se oružani sukob iz Ukrajine mogao preseliti na Balkan?

– Ne vidim način kako bi Rusija mogla započeti sukob na Balkan, čak i kad bi to željela. Nikoga ne kontrolira. Čak i one stranke i političari koji su najviše proruski istupaju za Rusiju samo onda kada to njima odgovara. Ruski utjecaj je ograničen. Na kraju krajeva, pola regije je u NATO-u i Rusija ne može poslati avion, a da ne prođe zračnim prostorom Alijanse.

Ipak, ona može pogoršavati odnose i stavove, koristiti i podržavati lokalne krize i sukobe i tako će sigurno biti. Međutim, uzrok i glavni počinitelji sjede na Balkanu, a ne u Moskvi. Zbog toga se nekada brinem da Zapad, naročito SAD, previše pažnje daje tjeranju Rusije, a premalo regionalnim problemima.

Slabe demokratije, autokratije, država kao talac i nacionalizam su pravi problemi. Rusija ih može učiniti gorima, ali oni i bez ruske pomoći dobro napreduju.

Ibrahim Sofić (Al Jazeera, foto: N1)