Aleksandar Reljić, filmski redatelj i novinar RTV Vojvodine, zaslužio je simpatije publike ZagrebDoxa dokumentarnim filmom Najglasnija tišina, prikazanim prvoga dana festivala. Za film je tijekom festivala tražena ulaznica viška, zbog čega je organizirana i dodatna projekcija na samom kraju festivala.

Iznenađen je, priznaje, odazivom i pozitivnim kritikama filma koji nešto u manje od pola sata prikazuje organizaciju novogodišnje komemorativne šutnje od strane novosadskih studenata u blokadi. U trenutku kada kazaljke otkucavaju ponoć, na samom vrhunca filma, za vrijeme sablasne komemorativne šutnje građana koji su se odazvali pozivu studenata, u pozadini čujemo vatromet i pirotehniku. Scena je to u kojoj imamo film, govori Reljić, scena u kojoj su prikazane dvije stvarnosti Srbije.

Kontekst pobune u Srbiji, započete neposredno nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu 1. novembra prošle godine, jasan je već svima. Pokušaja podmuklih i nasilnih gušenja narodnog bunta koji traje i dan danas bilo je u više navrata. Od izazivanja fizičkih obračuna od strane prorežimskih aktivista, do zalijetanja automobilima u okupljene prosvjednike u nekoliko navrata. Srećom, za sada nije bilo tragičnih rezultata. Možda i najbizarniji potez vlasti bio je organizacija protuprosvjedne grupe studenata koji žele da uče, takozvanih ćacija (nazvanih prema ćiriličnom natpisu na ulazu u gimnaziju Jovan Jovanović Zmaj u Novom Sadu na kojemu je ćirilično đ zamijenjeno znakom ć, pa smo dobili natpis ĆACI U ŠKOLE). Brzo je, međutim, otkriveno da tu jedva da ima studenata, da su okupljeni (plaćeni dnevnicama i sendvičima) u Pionirskom parku (u takozvanom „ćacilendu“) u Beogradu služili predsjedniku Aleksandru Vučiću kao topovsko meso u slučaju radikalizacije prosvjeda.

Jedan od važnijih pokušaja razbijanja prosvjeda desio se i prije nekoliko tjedana, kad je niz režimskih televizija objavio snimke prisluškivanog neformalnog razgovora novosadskih aktivista i studenata. Iako snimke ne sugeriraju nikakvu konkretnu akciju, javnosti je slučaj predstavljen kao nasilan pokušaj svrgnjavanja vlasti pred prosvjed u Beogradu, najmasovnijim u povijesti Srbije. Spomenuti aktivisti i studenti pohapšeni su prije prosvjeda. Nekolicina koja se našla u Hrvatskoj u trenutku hapšenja, još uvijek se ne usudi vratiti u Srbiju. Pa iako pobuna ima karakter kolektivne i direktnodemokratske akcije bez isturenih vođa, pohapšeni aktivisti su poznatih javnosti i prije no što je pobuna protiv vlasti postala masovna. Neki od njih govorili su za H-Alter prije više od godinu dana. Dio aktivista koji su pohapšeni ili se boje vratiti u zemlju, akteri su i Reljićevog filma.

S redateljem filma Aleksandrom Reljićem razgovaramo o atmosferi u srpskim gradovima i selima, mogućim ishodima trenutnog bunta, besmislu ćacizma i drugim temama vezanim uz trenutno stanje u Srbiji.

Kakve utiske nosite s premijere u Zagrebu? Ima li film možda ambiciju senzibilizirati europsku javnost?

Očekivao sam da će Zagrebu tema studentskog bunta u Srbiji biti vrlo atraktivna, ali nisam očekivao da će film imati baš ovoliki odijum. Zatečen sam reakcijama publike i još više filmske zajednice. Svakako je pojavljivanje na Zagrebdoxu neka vrsta prekretnice za mene, jer je bila zaista velika čast otvoriti ZagrebDox, u paketu sa dragim kolegom Nebojšom Slijepčevićem, laureatom Zlatne palme u Kanu i kandidatom za Oskara.

Svakako bi voleo kada bi film obišao Evropu i bio deo velikog broja filmskih festivala, a koliko on može uticati na evropsku javnost, nisam siguran. Sa druge strane, očekujemo odgovore evropskih festivala na koje smo aplicirali, pa ako prođemo, prođemo.

Pitao sam konkretno za Europu jer svakodnevno slušamo i čitamo kako se ljudi u Srbiji osjećaju samima i ostavljenima od strane Europe i zapada, koji kao da ne vide da Vučićev režim visi o niti. Zato su studenti i krenuli biciklima iz Novog Sada za Strasbourg, upravo kako bi simboličkim činom senzibilizirali Europu i natjerali da prekine šutnju…

To je najveća snaga Vučićevog režima, podrška koju ima iz trenutno vladajućih krugova Evropske unije, koji su uglavnom konzervativni. Podrška i dalje traje, jer postoji pre svega taj cilj kopanja litijuma i ko zna koji još poslovni interesi koji su skriveni od javnosti. Trideset godina moje novinarske karijere obeležene su borbom za evropske integracije i normalnije društvo i naravno, ne mogu tek tako da mi preokrenu naopako taj fokus, ali se ponekad osećam izneverenim do mere da me to uvede u dilemu da li je integracija uopšte potrebna. Užasava me pomisao da je takozvani zapadni Balkan Afrika Evrope, a sve više mislim da nas sa namerom EU gura ka tome. Sa druge strane, treba imati u vidu da je cela Evropa skliznula udesno i da je Vučić za njih prirodni saveznik, te da je očigledno vreme da se i tamo pokrenu procesi promena i ozdravljenja društava.

Što se tiče ignorisanja od strane tradicionalnih medija na svim meridijanima, mislim da je to beznačajno, jer su društvene mreže danas toliko jake da je prava informacija o studentskim protestima već stigla do ljudi do kojih treba da stigne. Imamo situaciju da je Madonna još 1. februara odreagovala i podržala proteste u Srbiji, pa je tako nedavno sa jednog koncerta iz Karnegie Halla, iz New Yorka, stigla i velika podrška srpskim studentima praćena ogromnim aplauzom publike.

Film prati generaciju koja umjesto da dogovara koliko će gajbi piva uzeti za novogodišnju proslavu, za doček dogovara komemorativnu šutnju. Svjedočimo li pomaku ka zrelosti, potrebi za bržim odrastanjem omladine u Srbiji?

Apsolutno! Iako bi mogli da mi budu deca, a čak i poznajem roditelje nekih studenata u protestima i blokadi, ponekad se osećam nezreo u odnosu na studente i način na koji vode pobunu. U Srbiji koja je oduvek bila prilično rigidna, podeljena i puna toliko generisane mržnje, oni su uspeli da izbrišu sve moguće razlike.

Napokon sam doživeo da studente iz Novoga Pazara dočekuju Kragujevčani, da im pripremaju iftar i halal hranu. Slično su im priredili i niški studenti, jer od Balkanskih ratova na ovamo prostor Sandžaka je bio stalna meta vlasti u Srbiji, a devedesetih je na tom prostoru bilo i puno zločina protiv čovečnosti, policijskih tortura nad civilima, etničkog čišćenja i sl. Na kraju krajeva, i Nebojšin film koji je dobio tako prestižnu filmsku svetsku nagradu, kakva je Zlatna palma u Kanu, govori o atmosferi na tom prostoru. Tako da, zaista su ti mladi zreli i zaslužili su da ih sledi cela Srbija, jer su izbrisali sve međunacionalne, verske, klasne i sve žive razlike u srpskom društvu. Ima desnih ikonografija na protestima, ali se one čine više kao deo folklora i dekora da ih smatram potpuno beznačajnim i bezopasnim. Do sada se pokazalo da studenti znaju šta rade i da vode pokret u pravome smeru.

Nailaze li nepomirljive razlike na zajedničku platformu u studentskom pokretu?

To upravo i govorim primerom Sandžaka s većinskim bošnjačkim stanovništvom koje je decenijama trpilo jezive stvari, a pogotovo devedesetih gde imamo otmicu u Štrpcima, otmicu putnika iz autobusa iz Sjeverina, hiljade i hiljade ljudi koji su prošli policijske torture, montirane sudske procese, granatiranje muslimanskih sela… Taj teritorij Srbije koji kao nije bio u ratu, živeo je u atmosferi državnog terora, a studentski bunt je ipak doprineo da danas ti mladi novopazarci i sandžaklije Srbiju osećaju kao svoju zemlju.

Dakle, zajedništvo studentskog pokreta zacjeljuje rane…

Zaceljuje rane svih nas, jer mi smo već toliko živeli u toj nekoj nervozi i mržnji koju je generisala vlast, i tu ne mislim samo na međunacionalnu mržnju, nego i to da su generalno ljudi na ulicama bili besni, nadrkani, ljuti na sve živo. I onda se odjednom pojavila atmosfera ljubavi i solidarnosti. Ne može niti jedan njuz kanal da prenese kako je izgledala situacija kada su studenti iz Beograda peške došli za Novi Sad, a pre toga spavali na otvorenom u Inđiji, jer neki kreten koji obnaša funkciju gradonačelnika nije otvorio sportsku halu za studente. Dočekao sam ih u Petrovaradinu kod Beogradske kapije, kroz koju su prošli trijumfalno, kao da je Arc de Triomphe. Prvi ešalon beogradskih studenata koji je nosio cveće na železničku stanicu je slika koju nikada neću zaboraviti i koja prosto ne može da se prikaže, osim da se doživi uživo. Momenat je to od kojega i sada osećam knedlu u grlu i plače mi se. Već su se u prvim koracima bunta osetile te stvari. Primetio sam da kroz njuz kanale ne može da se prikaže ta posebna emocija, koju nose ovi protesti. Imam osećaj da sam sve vreme tražio da vidim šta se iza kamere dešava, a posebno od kada su moderna ta uključenja novinara, malo me živcira taj manir informisanja javnosti. Zato sam i pokušao filmom da dočaram makar malo bliže tu organizaciju protesta i barem malo da gurnem tu kameru da se zagleda iznutra.

Nastavimo o filmu. Kulminacija filma događa se u ponoć. Dok grad na sam zalazak stare godine odaje počast stradalima, u daljini se čuje vatromet, kao da se odvijaju paralelne stvarnosti…

Vatrometi u ponoć su uvek bili stvarnost. Klimaks filma se dešava u tom trenutku gde čujemo pirotehniku. Upravo je u toj sceni taj kontrast i ta najglasnija tišina, kako se i zove film. Petarde su bile zaista daleko od mesta gde se pokazivao pijetet prema žrtvama. Intervencijom u postprodukciji smo namerno pojačali taj zvuk, kako bi se osetio taj sukob, ta drama. Hteli smo da naglasimo taj kontrast, kao društveni kontekst. U tom novogodišnjem trenutku sam dobio ono što bi se nazvalo filmom i zato je i snimljen samo u jednoj noći.

U filmu studentica govori da ih je do prije mjesec dana bilo samo petero. Organizatorska srž prije masovnog organiziranja studenata u plenume sad je pritvorena ili se ne može vratiti u Srbiju. Iz studentskog su se pokreta službeno ogradili od novosadskih aktivista, koji su ilegalno snimani od strane tajne službe za vrijeme privatnog razgovora o mogućnosti radikaliziranja masovnog prosvjeda u Beogradu. Čini li vam se da studentski pokret nije ostao imun na pokušaj režima da inscenira radikalizam studentskog pokreta?

Pričao sam već da ograđivanje studentskog pokreta vidim kao marketinški trik studenata u plenumu. Kada smo protestovali ispred suda u Novom Sadu i davali podršku pritvorenima, svi su studenti došli. Oni su ipak njihovi saborci.

Suština ovog studentskog bunta jeste u tome da nema više lidera i harizmatičnog vođe, već je to pokret koji nastupa kolektivno i o svemu odlučuje na svojim plenumima, koji su potpuno zatvoreni za javnost i sve koji nisu studenti. Vlast je zato sve vreme pokušavala da personifikuje pokret da bi mogla da stigmatizuje vođe. Jedino tako se Vučićevci obračunavaju sa političkim neprijateljima, nazivajući ih ustašama, izdajnicima, stranim plaćenicima i sl.

Sa druge strane, pred sam veliki protest 15. marta, na kojem se okupilo, po nekim procenama oko milion ljudi, mi smo u svakoj kafani imali i Obiliće, i Apise, i Gavrile Principe i koga hoćeš. Svi su raspravljali o tome kako treba svrgnuti Vučića. U bilo kojoj kafani po Srbiji su mogli organizovati racije i hapsiti ljude, da bi im trebalo da otvore cca deset koncentracionih logora, veličine Auschwitza, da ih sve zatvore. Ipak, ova ekipa im je bila meta i zato su ih nezakonito i prisluškivali, i pohapsili.

Postavlja se i pitanje monopola vlasti na razgovor o nasilju. U režimskim medijima svakodnevno pričaju u tom ključu, spominju svoje batinaše, pravdaju počinitelje nasilja nad mirnim prosvjednicima…

Oni stalno hoće nasilje i srećom u tome ne uspevaju. U danima pre protesta im je najvažnije bilo da pošalju poruku da će protesti biti nasilni. Kod naroda se delom i usadila ideja da je 15. mart trebao da bude nekakav Dan D. A studenti, koji su bili glavni organizatori protesta, su odmah išli sa pričom o „danu posle“. Dakle, jasno je bilo da 15. mart ne treba da bude prelomni trenutak. Mi matori smo nestrpljivi i nosimo sećanja na 5. oktobar i druge datume i onda stalno maštamo o takvom razvoju događaja, a ovo je ipak druga stvar, kojoj su potrebniji kreativniji pristupi, kakve imaju naši studenti. Vlast celo vreme hoće da formalizuje krizu, pa zato nudi izbore, ne bi li ponovo dobili prostora da ih pokradu. Vučić, po meni, nije na vlasti već godinama unazad, ali ga još niko nije zamenio. Opozicija je i dalje nejaka i plašim se da u ovom trenutku dodatno gube i oni, a ne samo Vučić. Zato smatram da je jedini prirodan i najbezbolniji izlaz iz ove situacije prelazna vlada, čiji će članovi kabineta biti delegirani od strane univerziteta u Srbiji. Tada bi se mogli prirediti pošteni izborni uslovi, revidirati birački spiskovi, promeniti izborni zakon i sve što bi trebalo. To bi mogao da bude civilizovani izlaz iz ove situacije.

Da se udaljimo od parlamentarne perspektive, kako mislite da će, kad sve ovo prođe, izgledati suživot s takozvanim ćacijima, ali i velikim igračima iz tabloida koji su godinama crtali mete ljudima na leđima, Vučićevim političkim suradnicima i općenito jatacima režima?

Oni će nestati. Danom kada se sve ovo završi oni više neće postojati. Većina će pakovati kofere. Prosto neće imati platformu sa koje će lajati, kao što laju danas. Taj dan posle njih ne podrazumeva i ne vidim ih u bilo kakvoj perspektivi. Zadnji su im trzaji, a sve manje i prostori za bilo kakvu izlaznu strategiju iz svega ovoga.

U trenutku kada ćaciji više ne budu imali uporište, više neće imati razloga za postojanje. Ili će odgovarati za zlodela koja su napravili, ili će nestati s lica zemlje u smislu da će se sakriti u mišje rupe.

Da ćaciji imaju imalo mozga, ne bi bili ćaciji. Zarađene su dobre pare i taj dug mora da se vrati. Puno je tu ljudi naprosto ucenjeno. Ne radi se tu o željama, ljubavi prema velikom vođi, već ucenama da izvrše zadatke, koje ako ne izvrše, ne piše im se lepo. Takav profil likova sad još uvek mora da bude u Vučićevom Ćacilendu ili da postavlja stranačke štandove na javnim mestima, iako to nema više nikakvog smisla.

Snaga studenata je mnogo jača, jer su uspeli da pomire nepomirljivo u društvu i probude svaki kutak zemlje Srbije. Imamo situaciju da se iz jednog Futoga, koji tradicionalno „ratuje“ sa Veternikom, kreće protestna kolona ljudi koja se na putu susreće sa veterničkom kolonom, i ti ljudi se grle, ljube i simbolično mire. Tako da je sve ovo jedna priča o besmislu tog ćacizma, koji se hranio mržnjom, a sve je izvesnije da je mržnja počela da presušuje u srpskom društvu. Bilo joj je i vreme.

Panel “Studenti u blokadi – drukčiji svijet je moguć?”

Nešto manje od dva mjeseca nakon stravičnog događaja u Novom Sadu, studenti kreću s blokadama najvećih sveučilišta. Direktan povod bio je batinaški pohod Vučićevih pristaša na jednoj od komemoracija za žrtve stradale u Novom Sadu.

Na prošlotjednom panelu koji je moderirala novinarka Matea Grgurinović studenti iz Novog Sada razmijenili su iskustva studentskog organiziranja sa bivšim i sadašnjim studenticama iz Zagreba. Studenti u Srbiji organizirani su u plenume, inspirirani dobrim dijelom i iskustvima blokade hrvatskih sveučilišta, a prije svega Filozofskog fakulteta, 2009. godine.

Za razliku od blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu, čiji su svakodnevni plenumi bili otvoreni za javnost, na sveučilišta u Srbiji ulaze samo studenti i to s indeksima koji na plenumima odlučuju o sljedećim potezima studentske pobune.

Sigurnosna je to mjera koja je potrebna zbog čestih pokušaja infiltracije i gušenja studentskih blokada od strane simpatizera režima. Teodora i Pavle, dvoje mladih novosadskih studenata delegiranih od strane plenuma, ispričali su na popratnom panelu u Zagrebu da ne planiraju odustati od svojih zahtjeva i principa, pravde za stradale, da ih podržavaju gotovo svi, od komšiluka do većine univerzitetskih profesora. Podršku studentima najvjernije ilustriraju masovni prosvjedi održani svim većim gradovima Srbije posljednjih mjeseci. Prosvjedi u Beogradu brojali su na stotine hiljada ljudi. Ovu su akademsku godinu, kažu, studenti svejedno otpisali. Nije im problem izgubiti godinu života i ne planiraju odustati od svojih ciljeva.

Razgovarajući s njima neposredno prije panela u Zagrebu, bilo je lako uvidjeti njihovu odlučnost i smisao za organizaciju. U blokadama i pobuni svatko ima svoju ulogu, organizirani su u grupe od kojih neke razvijaju medijske strategije, dok se druge bave, primjerice, higijenom i održavanjem univerzitetskih prostorija. Pavle nasmijava društvo za stolom rekavši da se osjećaju kao država u državi. Imaju maltene i svoje pasoše. To su, naravno – indeksi, simbol pobune u Srbiji koja traje već mjesecima.

Alen Mikec (H-Alter, foto: privatna arhiva)