Lana Bastašić autorka je nekoliko zbirki poezije i kratkih priča, a njena evropska književna karijera počinje romanom „Uhvati zeca“, prevedenim na više od dvadeset jezika. Njena adresa neko vrijeme bila je Njemačka, grad Berlin. Upravo iz Berlina Lana Bastašić krenula je u otvorenu borbu sa njemačkim kulturnim i javnim prostorom, kroz kritiku njemačke podrške Izraelu. O odnosu prema evropskim kulturnim krugovima, iskustvu pisanja, vezama između života i literature, sa Lanom Bastašić razgovaramo za „Normalizuj“.

Od početka invazije na Gazu, pa do danas, bilo je nekoliko faza tvog odnosa sa evropskim kulturnim prostorom. Objavila si članak u Guardianu, javno otkazala saradnju S. Fischer Verlag-u jer nije osudio invaziju Izraela na Gazu, nakon toga objavila nekoliko otkazivanja koja si dobila od književnih festivala. Jesi li pretpostavljala da će se stvar završiti tvojim odlaskom iz Berlina?

Ne. Bila sam jedna od onih umjetnica koje Berlinu prilaze s povjerenjem i poštovanjem. Povjerenjem da će u njemu umjetnička sloboda biti važnija od sistemskih političkih struja. Poštovanjem za prostor koji nudi kako bi se ta sloboda praktikovala. Vrlo brzo nakon mog dolaska u Berlin, dakle mnogo prije sedmog oktobra 2023, uvidjela sam da je moja vizija Berlina bila duboko naivna. Moj veliki, slobodni, glasni Berlin bio je slobodan i glasan samo do one mjere do koje njegova sloboda i glasnoća nisu protivriječile sistemu.

Osim toga, moj Berlin je bio bijel — bez obzira na površinski diverzitet kojim se taj grad hrani, u njegovoj suštini i dalje stoji bijela privilegija. U razgovorima sa mojim prijateljima iz Sirije, Palestine, Egipta, Indije, Pakistana, Singapura, Tajlanda, Etiopije, itd., shvatila sam da postoji i drugi Berlin, meni dotad nevidljiv, u kome su govor mržnje, sistemski rasizam i ksenofobija svakodnevna pojava.

Stavovi koje si javno izrekla u Njemačkoj na temu invazije Izraela na Gazu i njemačke reakcije na kritike države Izrael, pokazali su se kao potezi koji donose posljedice. Možeš li nam napraviti kratak pregled iskustava koje si nakupila od momenta javnog istupanja? Da li je bilo javnih ili internih savjeta da ne „talasaš“? Da li je bilo podrške?

Kada sam podijelila prvu objavu na Instagramu koja se ticala situacije u Palestini, dobronamjerna drugarica mi je odmah poslala privatnu poruku u kojoj mi je savjetovala da, ako želim da imam karijeru u Njemačkoj, ne govorim ništa o Izraelu. Palestina je, rekla mi je, ovdje zabranjena riječ. Međutim ja nisam Njemica. Ja sam iz Bosne. Ne prihvatam da su neke teme zabranjene, kao što to nisam prihvatala u Banjaluci gdje su, za mene lično, posljedice bile i još uvijek su mnogo opasnije.

S druge strane, za mene karijera nije svrha postojanja, pogotovo ne ako se odluke koje donosim zarad te karijere kose sa mojim iskonskim ubjeđenjima i vrijednostima. Kada je izašao moj tekst u Gardijanu, uslijedilo je (očekivano) disciplinovanje, od profesora sa Humboldt Univerziteta gdje je trebalo da imam čitanje do kolega iz bivše Jugoslavije koji su u međuvremenu postali poslušni Nijemci i Njemice pa su se brže-bolje javno ogradili od mojih stavova. Javljeno mi je da je moja rezidencija u Austriji otkazana, sedam dana nakon što je bila potvrđena. Otkazano je i moje čitanje u knjižari Leseglück i niko nije znao da mi kaže odakle je došla ta odluka. Ništa od toga nije strašno niti sam ja bogznakakva žrtva u ovome. U međuvremenu sam upoznala prave žrtve njemačke antipalestinske politike: Arape i Jevreje koji su se usudili kritikovati ubijanje djece.

Je li sve ovo znak da čitava megastruktura stipendija, fondova i „kulturne razmjene“ zapravo oduvijek ima jasna pravila, pomalo evrovizijska: „gost“ treba da unese dašak egzotike prostora iz kojeg dolazi, treba pričati o svojim „traumama“ i ostalim zanimljivim temama, ali o gorućim pitanjima svijeta valjalo bi da ćuti, jer za to domaćin ima i svoje intelektualce, čak i kad ih nema? O tome je pisala Dubravka Ugrešić, pisao je i Kiš, možda jedini jugoslovenski pisci koji su na taj način samouvjereno zahtijevali pravo da se bave „svijetom“, i za to se pravo izborili.

Apsolutno. Ja sam sa svojim romanom i knjigom kratkih priča proputovala gotovo cijelu Njemačku i ono što sam ubrzo shvatila jeste da postoji neka vrsta bolesne katarze koju njemački čitaoci osjete kada im pričamo o Balkanu. Za njih je priča o našim ratovima zapravo priča o necivilizovanim divljacima. Najviše vole da im pomenemo rakiju, sirnicu, kolo i srušenu džamiju. Malo smijeha, malo suza, a sve dovoljno daleko od njihovih sigurnih ušuškanih života.

Drugi dio te publike su naši ljudi koji žive u dijaspori i koji njeguju posebnu vrstu nostalgičarske paralize. Njih donekle mogu da razumijem jer su prošli kroz traumatična iskustva. Ipak, koji god bili pojedinačni razlozi, takva čitalačka publika i izdavački sektor ostavljaju vrlo limitiran prostor za balkanske književnike u prevodu. To je ono što ja zovem barut, baklava i Bregović. Još ako protrči koja kokoš kroz kadar, odlično. Njih istorija zanima kao daleka anegdota, a ne kao živi sistem u kojem aktivno učestvuju svakim evrom koji daju u poreze.

Kad pominjemo Ugrešić i Kiša, na koji način su ti njih dvoje važni?

Neizmjerno. Za mene je ne samo kao spisateljicu nego i kao čovjeka bilo važno imati uzore koji se uzdižu iznad provincijalnog, iznad nacionalnog, iznad folklora. To su ljudi koji se nisu svrstavali u kategorije, čija je književna genetika bila bogata i raznovrsna, i na taj način su uspjeli da budu dijelom svjetskog književnog dijaloga. Ugrešić mi je možda bliža zato što smo se poznavale i jer mi je mnogo puta pomogla na više načina. Ona je takođe i osoba koja je otvoreno pisala o hrvatskom nacionalizmu devedesetih, nešto što je moja porodica iskusila na sopstvenoj koži, i koja je zbog toga morala da napusti isti grad koji smo napustili i mi. U tom smislu je Ugrešić za mene konstantni podsjetnik da samo privilegovani licemjeri zahtjevaju odvajanje literature od života, te da knjige nisu tek kolekcija lijepih rečenica nego i svjedočenja o ljudima, o čovječnosti, u određenom vremenu i prostoru.

Dolaziš iz jugoslovenskog kulturnog prostora. Sa kojim još autorima i autorkama, osim gore pomenuthih, osjećaš poetičku ili po-etičku (D. K.) bliskost? Koliko ti je važan uticaj književnosti jezika na kojem pišeš, a koliko „svjetske književnosti“ napisane na drugim jezicima?

Kiš je napisao da je literatura jedna i nedjeljiva, to je nešto u šta i sama duboko vjerujem. Za mene Andrić ne može biti važniji od Džojsa, niti obrnuto. Književnost koju sam čitala na španskom jeziku je uveliko uticala na moju ideju realizma kao šireg i sveobuhvatnijeg književnog pojma. Onda su tu Gilgameš ili Metamorfoze, knjige napisane na jezicima koji se više ne koriste. Nije mi važno na kojem je jeziku nastala neka knjiga, jer je ono što tražim u knjigama uvijek univerzalno, nit koja povezuje ili makar pokušava da pokaže univerzalnost ljudskog iskustva. U tom smislu za mene je literarna genetika, isto kao i biološka, ljudska, uvijek jača kada je raznovrsnija.

Čini se da si donevdavno živjela san mnogih balkanskih pisaca i spisateljica: ugledni zapadnoevropski izdavač, stipendije od kojih se autorka može mirno posvetiti pisanju, široka vidljivost knjiga… U ovom trenutku teško da ima bolje sagovornice na temu naglog zaokreta u tom naizgled udobnom svijetu, otvorenom za različitosti. Kulturna razmjena je pukla, umiješala si se u „tuđu stvar“ i pokvarila mulitikulturalni parti. Pa, kakav je osjećaj?

Kada sam objavila prvu knjigu, sa 24 godine, nije se desilo ništa. Kada sam objavila drugu knjigu, opet se nije desilo ništa. Isto je bilo sa trećom i četvrtom. Nažalost, ljudi broje uspjeh od trenutka kada se desio, zaboravljajući, ili ignorišući, sve one godine koje su došle prije njega.

Znam vrlo dobro kako je pisati bez karijere i nemam problem da se vratim u taj period. Mogla bih čak da kažem da u tome ima nečega oslobađajućeg. S druge strane, njemačko književno tržište je dovoljno arogantno da misli da van njega ne postoji ništa drugo. Moj roman i dalje postoji na dvadeset drugih jezika i meni je moj mali izdavač u Rumuniji jednako važan kao i onaj veliki u Njemačkoj. Znam mnogo pisaca i spisateljica koji su u ovom trenutku odabrali karijeru. Kao što sam rekla jednoj od njih: svako od nas ima sopstveni moralni kompas i neka se vodi prema njemu.

Berlin nije bio tvoja prva međunarodna adresa. Živjela si u Barseloni, tamo takođe bila aktivna na kulturnom polju… Ima li to iskustvo sličnosti sa ovim aktuelnim, berlinskim?

Ne mnogo. Katalonska književna scena je mala, ali izuzetno bogata. Prevodi se mnogo, slavi se Dan knjige, organizuju se festivali i sajmovi. Barselona je grad inkluzije i borbe. Jedan dan nakon terorističkog napada 2017. godine u centru Barselone organizovan je skup pod nazivom Stop islamofobiji. To je takav grad. Ako govorimo o balkanskim piscima, nažalost malo je prevoda između naših jezika i katalonskog, ali i obrnuto. Obično se takva saradnja događa nakon prevoda na neki „veći” jezik kao što su engleski ili francuski. Međutim, Katalonci su i dalje zainteresovani za književnost kao književnost, a ne tek sredstvo nekakve identitarne tokenizacije. Moja zbirka priča prevedena je gotovo odmah nakon što je izašla na katalonski, bez obzira na njenu tematiku.

Vratimo se nakratko na Kiša. U svojim esejima često se bavio temom homo politicusa vs homo poeticusa, suprotstavljao Orvela i Nabokova. Kako se ti, u tom po-etičkom smislu, osjećaš u ovom trenutku?

Generalno ne volim svođenje pisaca na bilo kakve kategorije: književnost je dodatak, stoga mislim da svako ima pravo da piše o čemu god želi. Ne bih nikada nekome govorila kako mora da piše o ovome ili onome. Pišite ono što osjećate da morate da napišete, sve drugo je predumišljaj. Kao čitateljka, najviše uživam u knjigama koje su uspjele da urade oboje: osvrnu se na određeni istorijski trenutak i to učine vrhunski. Nemam problem da čitam sonete o cvijeću, ali važno je postavljati pitanje ko je u kojem trenutku i zašto imao priliku da napiše sonet o cvijeću, a ko ne. Moj prijatelj Mosab Abu Toha ne piše samo o cvijeću budući da na njegovu porodicu i prijatelje u ovom trenutku padaju bombe. Zapravo, da se ispravim, ako ima cvijeća u njegovim pjesmama, ono je tamo prisutno uprkos bombama. Čini mi se da upravo u tome uprkos leži snaga savremene palestinske poezije.

A na koji način sve što se događa u svijetu, javne rasprave u koje si se uključila, utiču na tvoje pisanje? Može li se u miru raditi na novoj knjizi, dok nas cjelodnevno preplavljuju slike užasa sa nekoliko frontova?

Nije mi bio prioritet da radim na knjizi, ne mislim da je moja književnost nekakav bogom dati dar koji moram da pozicioniram iznad svoje humanosti. „Raditi u miru” može onaj kome je ovo što živimo mir. Do mene već deset mjeseci svakodnevno stižu najstravičniji medijski sadržaji. U jednom trenutku gledam snimak obezglavljenog djeteta, u drugom čitam koliko je naoružanja Njemačka poslala u Izrael. Poznajem kolege koji su se isključili iz svega toga, okrenuli se nekom svom miru i bave se svojim pisanjem. Ne okrivljujem ih, iako ih ne razumijem. Za mene ima nešto duboko kapitalističko u tom spuštanju roletni da se ne vidi svijet: hiljade self-help knjiga koje se objave godišnje svjedoče tom nastojanju. Sve kako bismo zaboravili gdje ide naš porez i u čemu učestvujemo.

Da li možda već imaš novog njemačkog izdavača i planiraš li u narednom periodu objaviti novu knjigu?

Nemam novog njemačkog izdavača niti žurim u tom smislu. Čak i da žurim, do mog agenta i mene nije stigla nijedna nova ponuda. Moj prethodni izdavač je izuzetno moćan i malo ko želi da im se na bilo koji način zamjeri. Međutim, kao što sam rekla, Njemačka nije književnost niti je književnost Njemačka. Pišem polako, ali pišem. Ne žurim s objavljivanjem. Sviđa mi se ta naša riječ „izdata” knjiga. Stvarno to jeste neka vrsta izdaje u trenutku kada se literatura pretvori u proizvod. Taj proces je neminovan i nezaobilazan, ali ne utiče na brzinu kojom pišem.

Za kraj, ukoliko nije odveć lično, u kom gradu će biti tvoja sljedeća adresa i hoćeš li svoje svakodnevne borbe prenijeti tamo?

Trenutno sam između gradova. Čeka me dosta festivala i gostovanja po Srednjoj Evropi i tome se radujem. Ne volim da dijelim svoju trenutnu adresu, čim to uradim osjećam se kao da sam samoj sebi zabetonirala noge. Osim toga, volim da uživam u nedostupnosti kad god je moguća, budući da živimo u svijetu hiper-dostupnosti svima i svakome. Često se šale moje prijateljice da kada se javim ne pitaju me kako sam, već gdje sam. To je možda i bolje pitanje: gdje smo? Ponekad na njega imam i odgovor. A borba se uvijek nastavlja, bilo da u njoj učestvujem ja ili neko drugi. Prije ili kasnije svi ćemo doći na red.

Produkciju intervjua podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija

(Normalizuj.me, foto: screenshot YT)