Obilježavanje 30 godina od genocida u Srebrenici proteklo je u sjećanju na žrtve i njihove familije u cijelom svijetu te zajedničkim protivljenjem zaboravu. Sjećanje je obnovljeno ceremonijama, međunarodnim porukama i kulturnim projektima, uz jasnu opomenu da se genocid ne smije nikada više ponoviti, a negiranje prava preživjelih i žrtava ostaje glavni neprijatelj pomirenja i mira.

Srebreničke majke usporedile su trenutne ratne krize, posebno one u Ukrajini i Palestini, s vlastitim iskustvima iz 1995.

Genocid u Srebrenici jedan je od najtežih zločina u savremenoj evropskoj istoriji. Međunarodni sudovi – uključujući i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodni sud pravde, pravno su ga kvalifikovali kao genocid, što obavezuje sve nas, kao globalnu zajednicu, da poštujemo istinu, odajemo počast žrtvama i radimo protiv svakog oblika negiranja, relativizacije i glorifikovanja zločinaca.

Važno je razumjeti da priznanje zločina ne predstavlja osudu cijelih naroda, već poštovanje prema žrtvama, kao i snagu istine i pravde. Zatvaranje očiju pred činjenicama vodi ka ponavljanju tragedija. U tom smislu Srebrenica nije samo lekcija iz prošlosti – ona je ispit savjesti za sadašnjost i budućnost.

Iz istog razloga je od zaborava i negiranja potrebno sačuvati i sjećanje na one ljude koje kolektivna svijest ponekad brzo zaboravi, jer sjećanje na takve ljude nije samo sjećanje na jednu osobu, već je riječ o cjelokupnoj kulturi sjećanja, društvenim prioritetima i, nažalost, kolektivnoj udobnosti u zaboravu.

Jedan od takvih ljudi je i Mirko Klarin (1943–2022).

Do 2014. godine Klarin je uočio da je objavljeno svega deset posto sadržaja iz prikupljene dokumentacije i arhive. S uloženim resursima i podrškom UN-ovog tribunala, ideja je bila sazrela da se otvori trajni edukativni centar koji bi građane i istraživače povezao direktno s arhivom. Otvaranje SENSE Dokumentacionog centra održano je 21. septembra 2014. u Potočarima kod Srebrenice. Danas centar služi kao multimedijalna arhiva koja sadrži hiljade sati videosvjedočenja preživjelih, očevidaca, forenzičara i priznanja počinilaca te fotografije, vojne i sudske dokumente, mape i vazdušne snimke mjesta zločina.

Klarin je bio među prvim i najdosljednijim novinarima koji su pratili rad Haškog tribunala (MKSJ) od samog njegovog početka, te je postao most između suda i javnosti, kao što je omogućio i da dokazi, svjedočenja i presude koje su se odvijale u zatvorenim sudnicama u Hagu postanu dostupni novinarima, pravnicima, žrtvama i građanima širom bivše Jugoslavije.

Agencija SENSE NEWS AGENCY, koju je Klarin osnovao 1998. godine, specijalizovala se za praćenje i izvještavanje o suđenjima pred Haškim tribunalom. Agencija je pod rukovodstvom Mirka Klarina postavila standard za profesionalno, precizno i istrajno izvještavanje o suđenjima za ratne zločine.

Šira javnost je vrlo malo ili skoro nikako upućena u njegov rad, ali evo i nekoliko razloga koji su tome uveliko doprinijeli:

– Mirko Klarin nije bio “zvijezda,“ nego dokumentarist istine. Radio je mukotrpan, metodičan posao: pratio je svakog dana rad Haškog tribunala, bilježio svaki iskaz, provjeravao svaki podatak. On nije dizao glas da bi bio slavljen, nego da bi istina ostala zabilježena. Takvi ljudi često ostanu nevidljivi u svakodnevnoj galami površnih vijesti.

– Mirko Klarin je govorio istine koje mnogi ne žele čuti. Suprotstavljao se svakom nacionalizmu, nije štitio “naše“ i “vaše“ – govorio je o odgovornosti, o zločinima, o istini bez zastave. To ga je činilo neprihvatljivim za političare, opasnim za revizioniste i prekompleksnim za naslovnice.

– Arhive su tiha mjesta. On je stvarao digitalne memorijale, arhive, multimediju. To su prostori koje posjećuju istraživači, poneki studenti, rijetki novinari. Njegov rad ne klikće i ne viče poput skandala i brzog konstatovanja kojemu su ljudi  često skloni kod nas, ali je neprocjenjivo vrijedan. Problem je što naša kultura ne vrednuje tihe čuvare istine, već guta velike spektakle.

– Mi živimo u doba tzv. brzih, bombastičnih vijesti, “skrolaj dalje“, 24-satnog ciklusa novih, površnih informacija, dok se ličnosti koje traže kontemplaciju, moralnu težinu i pamćenje teško probijaju. Klarinov rad zahtijeva da sjedneš, gledaš, slušaš, misliš. A to je sve rjeđe.

– Kod nas ne postoji sustavno pamćenje. Institucije koje bi trebale njegovati sjećanje (školstvo, mediji, kulturne institucije) rijetko podržavaju nezavisne autore koji se bave pravdom i pomirenjem. Bez institucionalnog sjećanja – ostaje tišina.

Mirko Klarin zaslužuje da ga se sjećamo. U vremenu kada su svi gledali ustranu, on je gledao istini u oči – iz prvog reda Haškog tribunala. Bio je jedini novinar s Balkana koji je godinama svakodnevno pratio suđenja za ratne zločine, bilježio svaku riječ i hladnokrvno zapisivao ono što mnogi nisu htjeli čuti. Bez senzacije. Bez straha. Samo činjenice.

Tihi čovjek lavovskog srca.

Prvi je ukazivao na zločine protiv mira i čovječnosti već 1991. godine. Bio je dosljedan i nezaustavljiv u dokumentiranju haških procesa. Njegovi dokumenti i arhiva ostaju trajni resurs za pravnu i povijesnu istinu.

Rad Mirka Klarina i agencije SENSE može imati izuzetno važnu  obrazovnu ulogu za sadašnje i buduće generacije. Zato je prvenstveno potrebna obuka nastavnika i profesora o korištenju arhivskih materijala u nastavi koji se mogu uključiti i biti ugrađeni u nekoliko predmeta, jer Klarin nije pričao priče, on ih je sistematski dokumentovao, što njegov rad čini neprocjenljivim za obrazovanje budućih generacija. Ako škole, fakulteti i institucije žele da mladima prenesu istinu koja traje, onda im je rad Mirka Klarina i SENSE putokaz ka tome.

”Jedini način da se borimo protiv zaborava je da uporno ponavljamo istinu”, rekao je jednom prilikom Mirko Klarin i bio je, kao i obično, potpuno u pravu.

Suzana Sekulović Kadirić (Tačno, foto: N1)