Ante Tomić i Dragoljub Draža Petrović se na sajtu Velike priče dopisuju u novoj kolumni “Jesi li video ovo?”

Dragi moj Petroviću,

Obalna linija Splita duga je dvadesetak kilometara i gotovo se posvuda može kupati u moru koje je, otkako je devedesetih godina prošlog stoljeća prdnula sva industrija oko Kaštelanskog zaljeva, besprijekorno čisto. U gradu je petnaest plaža. Jedna ljepša od druge. Prva voda i dražesni mali Lubinski porat, sjenovite Bene, Institut i Kašuni, plaža Kaštelet, poznata i po imenu Obojena svjetlost po kafiću koji je jedan kriminalac tu držao, Ježinac i Zvončac. To su samo plaže oko Marjana. Zatim u nastavku, iza rive i trajektne luke, ide drugi, gotovo neprekinuti niz, Bačvice, Ovčice, Firule, Zenta, Trstenik, Žnjan i Duilovo.

Tako je mnogo mjesta za kupanje da je vlast namijenila i dvije plaže za pse. One su u zakonu, da nitko ne može otjerati labradore, hrtove i koker španijele kad se dođu osvježiti. Jer i Splićani naravno vole pse i znaju kako psi prosto obožavaju plivati. Kakav je psima merak pljusnuti sa sve četiri u more i pedalirati prednjim šapama kroz valove, držeći njušku visoko kao da im nešto smrdi, a onda izaći i otresti mokro krzno, najbolje u blizini neke starije žene koja će prodorno vrisnuti kad je vragolan poprska. Jedna je takva plaža na Kašunima, pod južnom padinom Marjana, a druga na Duilovu ispod bivšeg hotela JNA. Na ovoj drugoj, usputno rečeno, ja se povremeno okupam rano ujutro nakon trčanja. Do mene obično dopliva jedan simpatični border collie da me pozdravi.

Osim toga, pored ove dvije plaže, nitko vlasniku psa neće praviti problem dođe li na običnu plažu ujutro kad još nema gužve, ili predvečer kad narod ode, ili ako se on sa svojim dlakavim prijateljem izmakne dvadesetak, tridesetak metara dalje od ručnika, suncobrana i ležaljki. Kraj svih uređenih mjesta za kupanje, ostalo je dovoljno neuređenih, zabačenih, usamljenih, gdje pas također može divno plivati i prskati i ljutito lajati na ribice u plićaku.

Da ne duljim više s ovim uvodom, Sergeju Trifunoviću i njegovom njemačkom ovčaru po imenu Mile u Splitu se nudilo mnogo mirnih i ugodnih opcija za kupanje. Trifunović ih je morao znati jer nije prvi put ovdje. Pa ni u Srbiji, napokon, nisu drugačiji propisi. Dođeš li u Novi Sad, na primjer, na prepuni dunavski Štrand sa psom, najkasnije za dvadeset minuta pojavit će se policija i komunalno redarstvo da ti napiše kaznu i otjera te. Svuda na svijetu će se naći netko tko ne voli pse i nikakvim ih “gospođo, ne bojte se, neće vam ništa” nećeš umiriti, a oni, jasno, imaju svako pravo na svoje strahove i inhibicije. Mrziti pse na plaži jednako je ispravno i dobro kao i mrziti tuđu djecu koja trče i vrište između kafanskih stolova.

Naš poznati glumac, da zaključim, bio je totalno u krivu kad su on i Mile usred dana došli na Kaštelet, na jednu od dvije najposjećenije splitske plaže, u krkljanac ležaljki, suncobrana, sladoleda, krokodila na napuhavanje, reumatičnih baba i mališana s grabljicama i lopaticama, da se bace u more i otplivaju. Zašto su to njih dvojica napravili, velika je misterija. Ili zapravo nije, to se samo tako kaže. Poznajem Sergeja Trifunovića dulje od dva desetljeća i mislim da s velikim pouzdanjem mogu objasniti njegov postupak.

Glumci obično vole da ih se gleda, da su u centru pozornosti, da im narod plješće, smije se i plače s njima, a između desetaka njih s kojima sam se družio i radio u kazalištu i na filmu, nikad i nigdje kao kod Trifunovića, vjeruj mi, Dražo, ja to nisam vidio tako snažno, tako divlje. On ima takvu glad za publikom, takvu nezasitnu želju da bude opažen, a istodobno je tako ushićen samim sobom i svojom nadahnutom interpretacijom, da i u svojim najintimnijim časovima, dok u kupaonici pred ogledalom pere zube, misli – majku mu, zašto ovo nitko ne gleda? Nema šanse da bi taj i takav Sergej Trifunović sa psom otišao na kupanje na nekakvo usamljeno i zabačeno mjesto. Ne, on je jednostavno morao doći na Kaštelet, među mnoštvo, premda je plaža za pse samo pola kilometra dalje na Kašunima. Srce ga je vuklo u gužvu.

Pa i kad je neka starija žena viknula kako je plaža zabranjena za pse i kad su kratko nakon toga došli predstavnici reda i zakona, on je vjerojatno uživao. Barem ispočetka. Pred stotinama gledatelja ponovno je mogao igrati drskog delinkventa, ulogu koju je ponovio u desecima filmova i serija, s kojom je stekao omiljenost u regiji i šire. Ulogu koja se, ruku na srce, nešto otrcala, postala pomalo i groteskna otkako je neukrotivi mladić prešao pedesetu, ugodno se zaoblio i omekšao.

I tako je on psovao i prostačio, upravo kao onaj nasilnik iz autobusa u “Buretu baruta”, glumio je frajera iz “Munja” i “Karaule”. I kad je postalo mučno, iscrpljujuće, nakon nekoliko sati čekanja na tvrdim klupama u sudskim i policijskim hodnicima, uvjeren sam da je on dijelom i dalje perverzno uživao. Glumac u njemu, rekao sam ti, nikad ne miruje. On je uvijek u krupnom kadru. Reflektori ga obasjavaju. Svaki je trenutak njegovog života predstava.

Splitska vlast, s druge strane, pružila mu je mogućnost da se izrazi u cijelosti, u svoj raskoši njegovog talenta. Kad se on krenuo buniti, oni su ga sve čvršće i čvršće stezali. U ovoj aferi valja posebno istaknuti splitskog zamjenika gradonačelnika Bojana Ivoševića, kao posebno zločestog i osvetoljubivog pizdeka, a da usput otklonimo i zabludu kako su srpskog glumca neki Hrvati sadistički mučili, istaknut ću da je Ivošević napola Srbin. Tata mu je iz Sombora.

I tako je to, moj Petroviću, mic po mic, ujedinjenim naporom obje strane, nečuveno eskaliralo. Bog nam je dao internet i društvene mreže da možemo u direktnom prijenosu, uživo, dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu čitavom svijetu pokazivati kako smo glupi. Trifunović je izašao iz suda pa na Instagramu napisao gomilu užasnih riječi, iz njega je provalila blatnjava bujica uvreda za zločinački hrvatski režim. Zločinački hrvatski režim zauzvrat ga je okrpio svom snagom, nemilice, ošamario ga iz zatrka, jednogodišnjom zabranom ulaska u čitavu Europsku uniju, plus tri zemlje, Norvešku, Island i Lihtenštajn.

Lihtenštanci su, doznajemo, posebno naglasili da Trifunovića u idućih dvanaest mjeseci ne žele na svoje oči vidjeti.

Kad sam čuo za zabranu, priznajem, bio sam osupnut. Činilo mi se kako je to nepravedno. Kako je kazna daleko preteška za prekršaj, ali empatija za Trifunovića brzo me je napustila kad je on uzvratio drugom, još gorom instagramskom objavom. U međuvremenu je to obrisao, ali znaš i sam, na internetu nikad ništa zaista ne nestane. Dakle, kad je naš poznati glumac udario po Francetiću i crnim uniformama, sve i jedna neugodnost koju je doživio, i u Splitu i na graničnom prijelazu kasnije, činila mi se opravdana. Sve je on to pošteno zaslužio.

Ne znam jesi li i ti to, Dragoljube, opazio, ali ustaše i četnici u javnoj komunikaciji se dosta često spominju, u različitim neprimjerenim, pa i sramotnim kontekstima. Ne mislim, naravno, da se sramote Francetić i njegovi koljači, ili neki četnički krvolok s druge strane, nego mi se čini da bismo trebali pokazivati više obazrivosti i dostojanstva za žrtve i ne razbacivati se kostima nevino smaknutih u jednom stravičnom logoru u blatu pored Save kako se kome ćefne. Valja smiriti doživljaj. To da je Sergej Trifunović zaklane srpske seljake u Jasenovcu i jadnu izgladnjelu djecu koja su u Staroj Gradišci izdahnula pokrivena muhama, izjednačio s neprijatnošću da su njega i njegovu džukelu otjerali s javne plaže, upravo je odvratno.

Ali, ni to me zapravo ne čudi od njega. Kazao sam ti, on je uvijek na pozornici i sve će napraviti da ga vidite, da pojača dramski dojam, a nije, valja i to kazati, specijalno bistar. Ako ste nekad čuli da je Sergej Trifunović nešto pametno kazao, ne zavarajte se. To nije izvorno njegovo, to mu je netko drugi napisao. Čudi me jedino Mile. Mislio sam da je Mile pametniji.

(Velikeprice.com, Foto: Radmila Radosavljević Danas)