Kad uđete u pravašku stranku, pretpostavljam da dobijete besplatnu crnu košulju ili bar kupon na članski popust od dvadeset pet posto u Modnoj kući Siscia? A možda bi Galeb iz Omiša, MTČ, Varteks pa i, zašto ne, Zara ili H&M mogli napraviti modnu liniju za pravaše, crna misna odijela i crne trenirke za po kući, crne majice i košulje made in Bangladesh, sve s izvezenim malim portretom doktora Ante Starčevića?
A koji pere bolje?
Ili bi stranku mogao sponzorirati neki deterdžent za crnu odjeću? Zamislite samo: HČSP, powered by Perwoll black magic.
Na to bi vjerojatno uslijedio pravi mali marketinški rat. Iz konkurentske stranke javili bi se televizijskim spotom u kojemu bi Danijel Srb nasmiješeno poručivao kućanicama: “Kad se mi iz HSP-a usvinjimo čobancem, ništa ne može vratiti čistoću i svježinu našim crnim košuljama kao Meri merino black protector.”
Zatim bi diljem domovine osvanuli džamboplakati za HSP 1861, s kojih bi Dobroslav Paraga, s plastičnom bocom deterdženta u ruci, ozareno preporučivao: “Hrvatice i Hrvati, na ljutu fleku, ljuta Nila absolute black.” Dražen Keleminec hvalio bi Teta Violeta black renew, a Pero Ćorić uvjeravao naciju kako crna košulja ni nakon mnogostrukog pranja ne blijedi ako koristite Persil expert black.
I to bi na koncu možda bilo jedino po čemu biste razlikovali te fanatike, što se s vremena na vrijeme kao žohari razmile našim ulicama, svi jednako dimnjačarski odjeveni, jednakih izbrijanih šija i poštucanih brkova, izvikujući jednake nacionalističke ludosti protiv Srba, homoseksualaca ili Europske unije.
Takve su mi misli dolazile u nedjelju ujutro u Zagrebu, na Cvjetnom trgu, dok su neki pravaši prolazili pored mene. Jednim lijepim proljetnim jutrom izmišljenim da piješ kavu žmireći u sunce, šetaš s djecom, trčiš niz savski nasip ili psu bacaš frizbi, oni su ozbiljni i važni hodali u dvoredu s transparentima, trobojnicama i štitovima na crvene i bijele kvadratiće kakve su nosili samo izmišljeni junaci s kičastih ulja Otona Ivekovića.
Ne znam iz koje su od pravaških stranaka bili, ali nije ni važno. Njih će se četrdesetak za koji mjesec ionako divlje posvađati, pokrasti uredsku opremu iz stranačkih prostorija, promijeniti brave na vratima i razdvojiti na dvije, tri ili četiri struje. Razmnožit će se dijeljenjem kako se već naši pravaši razmnožavaju, kao amebe.
Ne znam ni zašto su demonstrirali, osim ako nisu na pravoslavni Uskrs htjeli natpisima “za dom spremni” provocirati Srbe.
Slijedio sam pogledom neveliku kolonu tih modernih ustaša, što su se svesrdno trsili djelovati odlučno i muževno, premda nijedan od njih nije bio ni za vojsku ni za ženidbu, i da mi život o tome ovisi, ne bih vam znao reći što je njih okupilo.
Jedan je, istina, nosio sliku Donalda Trumpa, ali to me je samo dodatno zbunilo. Što su oni Donaldu Trumpu? Vjerojatno ono isto što i Vojislavu Šešelju, koji jednako tako po Beogradu šeta s Trumpovom slikom.
Svi se balkanski nacionalisti, i hrvatski pravaši i srpski radikali, jednako ponose Trumpom, a od Trumpa bi eventualno dobili samo mlohavim penisom u čelo.
Žalost i beznađe
Gledajući kako njihova povorka nestaje niz Preradovićevu ulicu, obuzela me iznenada jedna žalost i beznađe. Pa zar je to čovjek, upitao sam sebe sama.
Da je jesen 1991. i da hosovci upadaju u srpske stanove, da se na konto “za dom spremni” može ugrabiti sedamdeset kvadrata u Berislavićevoj, još bih razumio pravaško paradiranje, ali danas, u travnju 2018. – what the fuck, što bi mladi rekli? Što ta hrpica luzera zapravo hoće? Prestrašiti one dvije srpske babe što su jedine ostale u Donjem Lapcu? E, pa njih više nema, vukovi su ih zimus obje pojeli.
Što bi zaista žestoki Hrvati još mogli poželjeti, zar je ostala ijedna sramotna svinjarija koju su u posljednjih dvadeset pet godina propustili napraviti?
STUPS: Bestijarijum