Koliko se god trudio izgledati snažan, oholo se prsio i prijeteći nadimao, Zoran Milanović je sažaljenja vrijedno, ubogo stvorenje. Predsjednik naše države snažan je samo protiv manjih od sebe, kad veselo lupa čvrge ministru obrane Banožiću, ili kada sadistički krene mučiti bezazlene štence, poput ministra vanjskih poslova Grlića Radmana. Ali, kad je netko krupniji, opasniji, Milanović naglo gubi želju za junačenjem. Njegova se istinska priroda nepogrešivo prepoznaje kad u razgovoru dođemo na Rusiju i Vladimira Putina. Poznati se bezobraznik i kavgadžija odjednom ispuše kao probušeni luftić. Svađalica u trenutku dođe tri broja manji. Ljudi, nemojte se zezati, sila je to, upozorava on razumno. Veći su, bježimo, dere se Milanović prestravljeno.

I nije jedini. Naprotiv, mišljenje da se Rusima ne treba suprotstavljati jer ih je mnogo više i mnogo su bolje naoružani, razmjerno je često. S Milanovićem ga dijeli još jedan hrvatski predsjednik. I Stipe Mesić je prije nekoliko dana okupljenima u Ivancu strpljivo rastumačio kako su prava država koje imaju atomsku bombu iznad prava država bez atomske bombe. Kako države bez atomske bombe moraju poslušno činiti sve što im države s atomskom bombom kažu. Cijela se geopolitička mudrost Mesića i Milanovića u osnovi svodi na to. Na strah od većega od sebe. Pa i mimo njih dvojice, u velikom dijelu Europe, posebno otkako je Rusima uspjelo teškom artiljerijom slomiti otpor Ukrajinaca na istoku zemlje, sve je popularnije kukavičko, popišano stajalište da se nasilnicima treba pokoriti.

Užasni ratni prizori, masovne grobnice i čađave ruševine nepovratno isisavaju hrabrost i iz javnosti i iz političara. Bezobzirno divljaštvo Vladimira Putina svaki dan nas sve više čini nalik poljskim miševima što njuškicama jedva izviruju iz svojih rupa, u stravi da ih jastreb s neba ne ugrabi, nalik malograđanima kojima su se srca uzlupala zbog nekog pijanog razbojnika koji im je nepozvan upao na slavlje u restoranu i krenuo ih vrijeđati i šamarati. “Nemoj ga gledati u oči”, sikću poluglasno malograđani, opominjući jedne druge, nadajući se da će se razbojnik jednom napokon ispuhati i otići, upravo kao što se i mi zavaravamo iluzijom da će se ruski diktator zaustaviti kad slomi Ukrajinu.

Podsjeća me to na jednu čudnu anegdotu koju vam čuo prije nekoliko mjeseci, i sve otad vrebam priliku da vam je ispričam. Nisam siguran da je ovo dobra prilika, ali svejedno ću vam ispričati. U srpnju dvije hiljade devete, četrdesetdvogodišnji je Milan Lukić, Srbin iz Foče, u Haagu kažnjen doživotnim zatvorom, a ni u sudnici ni ispred nje nitko se nije pobunio zbog toga. Između mnogih nakaza kojima se sudilo na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, Lukić je vjerojatno bio najgori. Čisto, nerazrijeđeno psihopatsko zlo. U ljeto devedeset druge zapalio je sto četrdeset živih Bošnjaka u dvije kuće u Višegradu, prvo u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici, a potom u kući Mehe Aljića na Bikavcu.

Na čitanju presude u Haagu u publici je bila i jedna od Lukićevih žrtava, Bakira Hasečić iz Kosova Polja kod Višegrada, mlada žena, supruga i majka dviju djevojčica, koju je Lukić silovao. U trenutku kad je objavljeno da će smrada sve do smrti zaključati, ona je ustala i kazala mu dvije rečenice koje mu se očito dugo spremala kazati. Jedino što je nesretnica imala da mu se osveti za poniženje i sramotu koju joj je nanio. “Đe si sad, jebaču”, dobacila je svome krvniku podrugljivo. “Ćuna ti je k’o Smoki.”

Nije možda umjesno uspoređivati ugledne državnike i omiljene narodne vođe s ratnim zločincima, ali baš me briga. Ne bi mi bilo prvi put da sam neumjesan. Dakle, kad slušam naše državnike i vođe, koji se inače trude djelovati odlučno i moćno, koji se oholo prse i lupaju čvrge slabijima, kako su u strahu od ruskog diktatora došli ovolicni, mići, mići, rekao bih im od riječi do riječi isto što je onomad u Haagu rekla nezaboravna gospođa Hasečić.

Gospodo predsjednici, ćuna vam je k’o Smoki.

Njihov je kukavičluk uvredljiv, glup i štetan. Zbog takvih je oportunista i slabića Vladimir Putin i postao čudovište kakvo je postao, jer su mu se budale na Zapadu ulizivački cerekale usprkos svim gadostima koje je napravio, i kad je poslao ubojice da u liftu izrešetaju Anu Politkovskaju, i kad je naredio da nervnim agensom otruju Sergeja Škripala, i kad je radioaktivnim polonijem smaknuo Aleksandra Litvinenka, i kad je zatvorio Mihajla Hodorovskog, Alekseja Navaljnog i djevojke iz Pussy Riot. Jer su diktatora srdačno dočekivali, kitili ga odlikovanjima i počasnim doktoratima, ne uznemirujući se što je on uništio demokratsku opoziciju, slomio nezavisne medije i opljačkao svoj narod.

Naposljetku, i ovu posljednju svinjariju u Ukrajini spremni su mu oprostiti. Spremno bi mu zaboravili da je napao susjednu zemlju i sve desetke i stotine hiljada koje je ubio, osakatio i raselio, jer on, bože dragi, ima atomsku bombu. Nije Vladimir Putin kriv, nego Ukrajinci koji su čačkali mečku, rastumačit će vam naposljetku naši ugledni državnici i omiljeni narodni vođe. Rata ne bi bilo da Ukrajinci nisu izazivali.

Tvrdnja da rata ne bi bilo da Ukrajinci nisu izazivali, temeljno nije drugačija od tvrdnje kako je silovana žena kriva ako je nosila minicu. Po starom malograđanskom običaju, štiteći zločinca, koji je ugledniji i opasniji, krivnja se prebacuje na bespomoćnu žrtvu.

Od takvih šupaka gori su samo lijeni i glupi ljevičari koji onako, bez veze, iz navike, navijaju za Ruse, ne shvaćajući da izdaju načelo, važnije od ijednoga drugog, da ljevica uvijek, bez iznimke, mora biti na strani slabih, izrabljivanih, obespravljenih, napadnutih. Slavoj Žižek u eseju objavljenom u Guardianu izvrsno primjećuje: “Danas se ne može biti ljevičar i ne stati nedvosmisleno iza Ukrajine. Biti ljevičar koji ‘pokazuje razumijevanje’ za Rusiju isto je kao biti jedan od onih ljevičara koji su, prije nego što je Njemačka napala Sovjetski Savez, ozbiljno shvatili njemačku ‘antiimperijalističku’ retoriku usmjerenu prema Ujedinjenom Kraljevstvu i zagovarali neutralnost u ratu Njemačke protiv Francuske i Velike Britanije.”

Kao što se Hitler nije zaustavio nakon okupacije Čehoslovačke, ni Putin neće, usprkos usrdnim nadanjima naših predsjednika, parkirati tenkove kad slomi Ukrajinu. Nasilniku se moramo suprotstaviti, neustrašivo, spremno, pa i ako znamo da ćemo izgubiti. Zbog svoga dostojanstva i slobode, bolje nam je slavno poginuti sa Zelenskim, nego živjeti bijedno, povijene kičme s Milanovićem.

(Gradski portal/Jutarnji.hr, foto: Gordana Nonin)